Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4483/16, rješavajući apelaciju JP Radio-televizija Republike Srpske i Miše Radakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija JP Radio-televizija Republike Srpske i Miše Radakovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JP Radio-televizija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelantica) sa sjedištem u Banjaluci, koju zastupa Draško Milinović kao zakonski zastupnik, i Mišo Radaković iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant ili zajedno s apelanticom apelanti), podnijeli su 28. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 018472 13 P od 2. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Slobodanke Tešanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 1. juna 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 8. do 18. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Stavom 1. Presude Osnovnog suda broj 73 0 P 018472 13 P od 2. oktobra 2014. godine obavezani su Svetozar Nišić (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanti (drugotuženi i trećetuženi) da tužiteljici na ime naknade neimovinske štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti prouzrokovanih klevetom solidarno isplate novčani iznos od 5.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj naknade troškove postupka. Stavom 2. izreke odbijen je tužiteljicin zahtjev preko dosuđenog iznosa (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Tokom postupka izvedeni su dokazi saslušavanjem prvotuženog i apelanta kao stranaka u postupku, te su saslušani svjedoci. Vještak medicinske struke je proveo vještačenje, izvršen je uvid u sadržaj spornog izražavanja sa CD-a, odnosno DVD-a (sporni prilog koji je apelantica emitirala u informativnoj emisiji "Dnevnik 2" od 26. septembra 2013. godine), te je izvršen uvid u materijalne dokaze, između ostalih, Izvod iz sudskog registra broj F-1-234/02 od 15. oktobra 2010. godine Osnovnog suda u Banjaluci – Registar udruženja građana, potvrdu broj 071-0-Su-10-00 2562-1 od 4. oktobra 2010. godine Osnovnog suda u Banjaluci, Rješenje broj F-1-234/02 od 8. aprila 2004. godine Osnovnog suda u Banjaluci, Rješenje broj F-1-234/02 od 30. decembra 2005. godine Osnovnog suda u Banjaluci, Rješenje broj 11 0 B 005928 11 Gž od 19. maja 2011. godine Okružnog suda, uvjerenje broj 071-0-Su-13-002248 od 29. novembra 2013. godine Osnovnog suda u Banjaluci, zatim čitanjem elektronske pošte od 26. septembra 2013. godine između apelanta i Maje Vulić, i to "…pravosudje.ba" (tri puta), te uvid u tužiteljicinu medicinsku dokumentaciju koja datira od novembra 2011. godine do maja 2014. godine.

7. Osnovni sud je naveo da je dokaze cijenio primjenom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tako da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužiteljica nakon volonterskog pripravničkog rada u Osnovnom sudu u Banjaluci zaposlena od 2. maja 2000. godine, da je do 21. novembra 2004. godine u tom sudu obavljala poslove stručnog saradnika u Registru udruženja građana, a od 22. novembra 2004. godine vrši dužnost sudije Osnovnog suda u Banjaluci, da je tužiteljica 17. oktobra 2011. godine rodila sina, a nakon poroda tužiteljici je dijagnosticirana bolest od koje se još uvijek liječi. Potom je Osnovni sud izvršio uvid u materijalne dokaze tužene strane iz kojih je utvrđeno da je Osnovni sud u Banjaluci 5. augusta 1998. godine Udruženje građana stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Udruženje) upisao u Registar građana u tom sudu, da je navedeni sud rješenjima od 13. maja 1999. godine, 17. oktobra 2002. godine i 9. decembra 2003. godine odobrio upis promjene adrese, sjedišta i lica ovlaštenih za zastupanje i predstavljanje Udruženja, tako da je prvotuženi upisan kao sekretar Udruženja (to je utvrđeno iz izvoda iz sudskog registra Osnovnog suda u Banjaluci od 15. oktobra 2010. godine), zatim da je Osnovni sud u Banjaluci rješenjem od 8. aprila 2004. godine odobrio upis promjena u Jedinstvenom registru udruženja građana: adrese, lica ovlaštena za zastupanje i predstavljanje Udruženja te usklađivanje općih akata Udruženja sa zakonom, tako da su upisani Milan Jovičić kao predsjednik Udruženja i Stjepan Hrubi kao potpredsjednik Udruženja (što je proizašlo iz izvoda iz sudskog registra od 5. oktobra 2010. godine, ali i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 8. aprila 2004. godine).

8. Zatim je utvrđeno da je Osnovni sud u Banjaluci rješenjem od 11. juna 2004. godine odbacio žalbu prvotuženog protiv rješenja od 8. aprila 2004. godine, a Okružni sud je rješenjem od 3. novembra 2004. godine uvažio žalbu Udruženja, ukinuo rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 8. aprila i 11. juna 2004. godine i predmet je vratio na ponovni postupak, da je Osnovni sud u Banjaluci u ponovnom postupku donio rješenje 30. novembra 2005. godine kojim je ponovo odobren upis promjena u Jedinstvenom registru udruženja građana za Udruženje tako da su lica ovlaštena za zastupanje Milan Jovičić, predsjednik, i Stjepan Hrubi, potpredsjednik, da bi Okružni sud rješenjem od 19. maja 2011. godine ukinuo to rješenje i predmet vratio na ponovni postupak Osnovnom sudu u Banjaluci. Na osnovu iskaza apelanta i svjedokinje Nade Arlov (tadašnja urednica informativnog programa kod apelantice) utvrđeno je da je apelant pratio konferenciju za novinare Udruženja i da je pripremio prilog koji je emitiran u apelanticinom "Dnevniku 2". Uvidom u sadržaj CD-a, odnosno DVD-a i pismeno od 26. septembra 2013. godine pod nazivom "Štediše-Mišo Radaković", Osnovni sud se upoznao sa spornim sadržajem iz priloga iz koga je proizašlo da Udruženje građana stare devizne štednje optužuje tužiteljicu (kao sutkinju) za falsificiranje dokumenata, "pa i za pribavljanje imovinske koristi". Osnovni sud je potom naveo da je elektronsku poštu između apelanta i Maje Vulić (lice zaduženo za odnose s javnošću Osnovnog suda u Banjaluci), kao i iskaze apelanta i Nade Arlov cijenio u vezi s radnjama apelanata da se provjeri istinitost navoda sadržanih u spornom prilogu, ali prema ocjeni Osnovnog suda to nije bilo dovoljno.

9. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu odredbe Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na druge zakone, te je neosnovanim ocijenjen prigovor apelanata da tužiteljica ne može tražiti sudsku zaštitu jer prije podnošenja tužbe nije podnijela zahtjev za demanti, u skladu sa članom 8. Zakona o zaštiti od klevete, jer se nepostupanje po citiranoj odredbi ne može tumačiti kao propust zbog koga bi se izgubila sudska zaštita. Potom je Osnovni sud razmatrao sporno pitanje da li su apelanti (tuženi) spornim izražavanjem oklevetali tužiteljicu, pri čemu je taj sud pojasnio da se kod klevete radi o naknadi neimovinske štete zbog narušavanja časti i ugleda, a teret dokazivanja kod klevete je na tuženoj strani. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je cijeneći materijalne dokaze apelanata i prvotuženog (sudske odluke) utvrdio da ti dokazi ne potvrđuju tvrdnje u vezi s tužiteljicom koje su iznesene u spornom prilogu (iz odluka Osnovnog suda u Banjaluci vidljivo je da ih nije donijela tužiteljica, već sudija Nijaz Krnić). Osim toga, kako je istakao Osnovni sud, tužiteljica je negirala da je preduzimala radnje koje su joj stavljene na teret, a taj iskaz Osnovni sud je doveo u vezu s uvjerenjem Osnovnog suda u Banjaluci od 29. novembra 2013. godine iz kojeg je proizašlo da je tužiteljica od 2. maja 2000. godine do 21. novembra 2004. godine bila raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika u Osnovnom sudu u Banjaluci – Registar udruženja građana, a da je 22. novembra 2004. godine imenovana za sutkinju Osnovnog suda u Banjaluci i da je raspoređena na parnični referat, na osnovu čega je utvrđeno da tužiteljica kao stručna saradnica nije mogla da donese rješenje od 8. aprila 2004. godine, niti je kao sutkinja na parničnom referatu mogla donositi odluke koje se tiču registra udruženja građana. Upravo zbog navedenog, Osnovni sud je utvrdio da se radi o kleveti i da je sporno izražavanje neistinito jer provedenim dokazima nije utvrđena istinitost iznesenih činjenica.

10. Međutim, kako je naglasio Osnovni sud, utvrđivanje klevete nije dovoljno za dosuđivanje neimovinske štete jer, shodno članu 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, sudovi su dužni utvrditi da li je neimovinska šteta nastupila i dosuditi naknadu u iznosu same štete. Shodno tome, Osnovni sud je na okolnosti nastanka štete osim uvida u tužiteljicinu brojnu medicinsku dokumentaciju proveo i dokaz vještačenja koje je obavio vještak medicinske struke, te saslušao svjedoke (o čemu se Osnovni sud iscrpno izjasnio na str. od 5. do 7. obrazloženja presude). Prema ocjeni Osnovnog suda. dosuđeni iznos naknade od 5.500,00 KM je realan i u skladu sa članom 11. Zakona o zaštiti od klevete, pri čemu je taj sud detaljno pojasnio šta je sve imao u vidu prilikom odmjeravanja visine naknade.

11. Okružni sud je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio Presudu broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio, uz istovremeno odbijanje zahtjeva stranaka za naknadu troškova sastavljanja žalbe i odgovora na žalbu, odnosno takse na žalbu.

12. Predmet spora je, kako je pojasnio Okružni sud, tužiteljicin zahtjev da joj se isplati nematerijalna šteta za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koja je nastala iznošenjem, prenošenjem i objavljivanjem neistinitog sadržaja u apelanticinom "Dnevniku 2" od 26. septembra 2013. godine, a prema izvještaju apelanta koji je prisustvovao konferenciji za novinare i koji je prenio izjavu prvotuženog, predsjednika Udruženja, koji je izjavio da je tužiteljica kao sutkinja Osnovnog suda u Banjaluci falsificirala rješenje na osnovu kojeg je blokirano više od 20.000,00 KM na računu Udruženja, da je Udruženje prevareno jer je tužiteljica falsificiranjem dokumenata i stavljanjem klauzule pravosnažnosti dopustila da nekadašnji zamjenik, predsjednik Udruženja Milan Jovičić, može da podigne i raspolaže novcem Udruženja koji je blokiran u banci na osnovu odluke sudije, koja po izjavi sudske administracije nije bila pravosnažna, iako je sudija u odluci utvrdio pravosnažnost.

13. Apelanti su u žalbi naveli da nisu odgovorni za klevetu jer su tokom postupka dokazali da je nepropisno i nezakonito ovjerena pravosnažnost spornog rješenja od 8. aprila 2004. godine i da je u to vrijeme tužiteljica radila kao stručna saradnica na registraciji Udruženja i da je kontaktirala sa strankama, kao i s prvotuženim, da je zbog nepropisne ovjere pravosnažnosti rješenja nastupila velika šteta za Udruženje, uslijed čega je blokiran račun tog udruženja, a što je bio razlog da Udruženje sazove konferenciju za novinare i o tome obavijesti javnost, da je prvotuženi tom prilikom novinarima (uključujući i apelanta koji je pratio konferenciju) podijelio fotokopije spornih rješenja, da je tražio objašnjenje od Osnovnog suda u Banjaluci, ali da objašnjenje nije dobio, da su kao javni servis imali zakonsku obavezu da informiraju javnost o pitanjima od javnog interesa, da je dosuđena naknada previsoka jer je tužiteljica propustila da preduzme radnje s ciljem obaveze ublažavanja i otklanjanja štete na način da traži ispravku priloga.

14. Okružni sud je sve žalbene prigovore apelanata odbio kao neosnovane imajući u vidu odredbe čl. 5. i 6. Zakona o zaštiti od klevete i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Drugostepeni sud je naveo da iz provedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da je donosilac sporne odluke, rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 8. aprila 2004. godine, sudija Nijaz Krnić, da je tužiteljica u periodu od 2. maja 2000. godine do 21. novembra 2004. godine bila raspoređena na radno mjesto stručnog saradnika na referatu registra udruženja građana, da kao stručna saradnica u tom periodu nije mogla donijeti rješenje od 8. aprila 2004. godine, niti je mogla postupati u smislu stavljanja klauzule pravosnažnosti na to rješenje, koju utvrđuje sudija. Još je utvrđeno da je tužiteljica 22. novembra 2004. godine imenovana za sutkinju Osnovnog suda u Banjaluci i da je raspoređena na parnični referat. Shodno takvom utvrđenju, Okružni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda da su prvotuženi i apelanti oklevetali tužiteljicu tako što su iznijeli neistine o njenom radu na spornom rješenju koje tužiteljica nije donijela, niti je mogla utvrditi njegovu pravosnažnost, pa time ni utjecati na blokadu računa Udruženja, čime su radnjom iznošenja, na način kako je to utvrđeno u osporenoj presudi, narušili ravnotežu između dva zaštićena dobra, čast i ugled tužiteljice u odnosu na pravo na slobodu izražavanja. Okružni sud je još naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je prvotuženi namjerno iznio neprovjerenu tvrdnju o tužiteljicinoj ličnosti, a apelanti nisu dovoljno provjerili izjavu prvotuženog, pa su time štetu izazvali krajnjom nepažnjom, čime je dokazana uzročno-posljedična veza između radnje i posljedice, pa time i odgovornosti svih tuženih prema odredbi čl. 5. i 11. Zakona o zaštiti od klevete.

15. U odnosu na visinu dosuđene naknade, Okružni sud je zaključio da je pravilno odmjerena, prihvativši u cijelosti iscrpno obrazloženje prvostepenog suda u tom pravcu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Apelanti tvrde da su tokom postupka uspjeli da dokažu da je nepropisno i nezakonito ovjerena pravosnažnost rješenja Osnovnog suda u Banjaluci od 8. aprila 2004. godine s datumom pravosnažnosti od 3. maja 2004. godine, da je u to vrijeme tužiteljica radila kao stručna saradnica na registraciji udruženja građana i fondacija, da je u tom periodu komunicirala sa strankama po pitanju registracije i konkretno s prvotuženim, da je na još jednom rješenju nepropisno i nezakonito stavljena klauzula pravosnažnosti (rješenje od 30. decembra 2005. godine s datumom ovjere pravosnažnosti od 22. aprila 2006. godine), da je nepropisna ovjera pravosnažnosti imala velike štetne posljedice za Udruženje, da je prvotuženi na konferenciji za novinare podijelio novinarima rješenja s nepropisnom klauzulom pravosnažnosti, da je apelant s ciljem provjere informacija 26. septembra 2013. godine obavio telefonski razgovor s Majom Vulić iz Službe za odnose s javnošću Osnovnog suda u Banjaluci i objasnio joj o čemu se radi, da je u upućenom mailu naveo da Udruženje optužuje Osnovni sud u Banjaluci i tužiteljicu tražeći da navedeni sud osigura sagovornika iz suda koji bi objasnio o čemu se radi, kao i to da je izjava potrebna upravo tog dana. Apelant je u prilogu apelacije dostavio prepisku putem e-maila s Osnovnim sudom u Banjaluci. Apelanti tvrde da sudovi nisu izvršili brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza, jer da jesu, utvrdili bi da ne postoji njihova odgovornost. Nadalje tvrde da je prilog urađen profesionalno u skladu s važećim propisima, a sve s ciljem informiranja javnosti o pitanjima od javnog interesa. Pravilnost postupka apelanata dokazuje i činjenica da je tužiteljica bila zaposlena u Osnovnom sudu u Banjaluci i da se radilo o pitanju iz domena rada suda, a ne o pitanju iz tužiteljicinog privatnog života.

17. Nadalje su apelanti pojasnili da je tužiteljicin punomoćnik na raspravi uporno ukazivao na potpis sudije na spornim rješenjima, koji je čitak i prepoznatljiv i kao takav nije sporan (čime je zbunjivao lica koja je ispitivao), iako se radilo o potpisu lica na mjestu ovjere pravosnažnosti, a u postupku je dokazano da je taj potpis nečitak i da se ne može utvrditi o čijem potpisu se radi. Apelanti su se pozvali i na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji čak i u pogledu činjenica priznaje odbranu na osnovu iskrene namjere u pružanju medijima prostora za greške. Potom su apelanti posebno istakli da tužiteljica nije iskoristila mogućnost da u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete zatraži objavljivanje demantija radi eliminiranja ili ublažavanja štete. Tužiteljica kao državna službenica mora imati veći prag tolerancije na uvredu od običnog građanina. Apelanti su se pozvali i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1067/06 u kojoj je zauzet stav da novinarska sloboda uključuje i određen stepen pretjerivanja, da sud mora voditi računa o ograničenjima koja su opravdana i potrebna, ali da svojim odlukama ne smije gušiti slobodu izražavanja i informiranja, a naročito ne istraživačko novinarstvo. Apelanti ukazuju i da visina štete nije propisno utvrđena, tvrdeći da je nepropisno odmjerena u vrlo visokom iznosu. Apelanti tvrde da su redovni sudovi predmetu prišli paušalno i bez uplitanja u suštinu spornog odnosa, te da osporene odluke ne sadrže razloge na kojima su zasnovane, niti sadrže bilo kakvo obrazloženje koje bi svojim sadržajem i kvalitetom opravdalo donošenje spornih odluka. Apelanti su uz apelaciju dostavili CD sa spornim sadržajem i ostale dokumente na koje se u ovoj apelaciji pozivaju.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenio neosnovanim jer je za svoju odluku dao razloge pri kojima i dalje ostaje, te da primjenom materijalnog i procesnog prava taj sud nije učinio povrede prava apelanata predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Osnovni sud je naveo da je postupak proveden u skladu s procesnim i materijalnim pravom i u skladu sa sudskom praksom.

20. Tužiteljica je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

21. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3)
Odgovornost za klevetu

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Član 11. stav (1)

(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 73 0 P 018472 14 Gž od 9. septembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 7. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 28. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na slobodu izražavanja

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

31. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i na kraju da li je miješanje "nužno u demokratskom društvu".

(a) Da li je došlo do miješanja?

32. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste, budući da je osporenim presudama obavezan na naknadu štete, što predstavlja miješanje zagarantirano članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

(b) Zakonitost i legitimni cilj

33. Ustavni sud, također, nema dilemu da je miješanje "propisano zakonom" jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

34. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovome predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba utvrditi jeste da li je to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

(c) Nužno u demokratskom društvu

35. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiteljicinog prava na njen ugled kao sutkinje Osnovnog suda u Banjaluci, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičnu ravnotežu između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i tužiteljicinog prava na zaštitu svog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Von Hannover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke broj 2 (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da kada je zahtjev podnesen na osnovu člana 10. Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju) nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88 i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama, i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, stav 64, 16. februar 2016).

36. Primjenjujući navedene kriterije na konkretan slučaj, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti u informativnoj emisiji "Dnevnik 2" od 26. septembra 2013. godine iznijeli neistinite tvrdnje o tužiteljici i na taj način prouzrokovali štetu njenom ugledu i časti naloživši apelantima i prvotuženom da joj solidarno isplate nematerijalnu štetu u iznosu od 5.500,00 KM.

37. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija ne pokreće pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja, budući da apelanti i ne tvrde da u spornom izražavanju nisu iznesene činjenice, ali apelanti tvrde da su dokazali istinitost navoda iz spornog izražavanja, makar u pretežnom dijelu. Navode i da su postupili profesionalno, da su preduzeli sve kako bi i druga strana, konkretno Osnovni sud u Banjaluci, dala svoj stav u vezi s problemom koji je prvotuženi kao predsjednik Udruženja iznio na konferenciji za novinare. Smatraju da je postojao javni interes da se javnost informira o nepravilnostima u radu jedne pravosudne institucije, te da se sporno izražavanje nije odnosilo na tužiteljicin privatni život. Tvrde da redovni sudovi nisu izvršili pažljivu ocjenu dokaza, te da se nisu upuštali u suštinu spora.

38. Dakle, predmet se odnosio na slobodu medija vezano za kritiku jedne pravosudne institucije, konkretno Osnovnog suda u Banjaluci, dovodeći njegov nezakoniti rad u kontekst tužiteljice kao sutkinje tog suda.

39. Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je isto tako bitno istaći da mediji prilikom informiranja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10. Konvencije podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016).

40. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da pitanja od javnog interesa nesumnjivo uključuju i pitanja o funkcioniranju pravosudnog sistema koji je bitan za bilo koje demokratsko društvo i koji služi interesima zajednice u cjelini (vidi Evropski sud, Morice protiv Francuske [GC], br. 29369/10, st. 124-127, ECHR 2015). U tom pravcu postoji mali obim, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili rasprave o pitanjima od javnog interesa. U skladu s tim, visok nivo zaštite slobode izražavanja posebno će biti izražen kada se primjedbe odnose na pitanje od javnog interesa i kada su u pitanju primjedbe u vezi s funkcioniranjem pravosuđa (op. cit. Morice protiv Francuske, stav 125).

41. Međutim, valja imati na umu posebnu ulogu pravosuđa u društvu. Kao jamac pravde pravosuđe mora uživati povjerenje javnosti ako želi biti uspješno u obavljanju svojih dužnosti. Stoga se može pokazati nužnim da se pruži zaštita od teških štetnih napada koji su u osnovu neosnovani, posebice s obzirom na činjenicu da su sudije koje su kritizirane podložne diskrecionoj dužnosti koja ih sprečava da odgovore. Ipak, osim u slučaju teških štetnih napada koji su u suštini neosnovani, imajući na umu da sudije čine dio osnovne institucije države, oni mogu kao takvi biti podložni ličnoj kritici unutar dopuštenih granica. Kada djeluju u svom službenom svojstvu, oni stoga mogu biti podložni širim granicama prihvatljive kritike od običnih građana (op. cit. Morice protiv Francuske, st. 128. i 131).

42. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Narodni list d.d. protiv Hrvatske utvrdio kršenja prava na slobodu izražavanja aplikanta (printani medij) utvrdivši da se sporni članak odnosio na pitanje javnog interesa, te da, iako je članak bio štetan, jer je sadržavao vrlo ozbiljnu kritiku, pretjerivanje i grubu metaforu o sudiji, sve to ipak nije bilo uvrjedljivo prihvativši da upotreba štetnog tona u komentarima o sudiji nije načelno nespojiva s odredbama člana 10. Evropske konvencije. U citiranom predmetu Evropski sud se osvrnuo i na visinu nematerijalne štete koju su utvrdili redovni sudovi (50.000,00 kuna – 6.870 eura) smatrajući da je teško prihvatiti da je šteta ugleda sudije u tom predmetu bila tako ozbiljna da bi opravdala dodjelu naknade u navedenom iznosu zaključivši da bi visina dosuđene naknade mogla obeshrabriti otvorenu raspravu o pitanjima od javnog interesa (vidi Evropski sud, Narodni list d.d. protiv Hrvatske, presuda od 8. novembra 2018. godine, aplikacija broj 2782/12).

43. Shodno svemu navedenom u kontekstu istaknutih prigovora, Ustavni sud prije razmatranja apelacionih prigovora smatra svrsishodnim da citira navode iz spornog priloga, budući da su redovni sudovi to propustili učiniti.

44. Apelant je u prilogu naveo: "Udruženje deviznih štediša našlo se u novom problemu. Više ne mogu da provjere da li na računu imaju 20.000 maraka, a kamoli da ih podignu. Za sve krive sudiju Osnovnog suda Slobodanku Tešanović. Tvrde da je falsifikovala dokument kojim je dozvoljeno da nekadašnji zamjenik predsjednika Udruženja Milan Jovičić može da podigne i raspolaže tim novcem. Po blokiranom računu u banci odluka sudije je pravosnažna, po odgovoru iz sudske administracije – odluka nije pravosnažna. Kako je moguće da ista ustanova izda dvije različite potvrde, pita Svetozar Nišić, predsjednik Udruženja, koje je nakon svega zatražilo blokadu računa". Prvotuženi je naveo: "Potvrdu, evo je potvrda koju mogu podijeliti ako hoćete, koja kaže: ꞌSud nije konstatovao pravosnažnost Rješenja broj F-1234/02 od 30. decembra 2005. godineꞌ. Ako nisu dogovorili se da podijele, moguće je sve, oni ponovo daju njemu, daju mu ponovo rješenje da on može da podigne novac. I mi smo to blokirali i sad taj račun još uvijek blokiran". Apelant je prilog završio sljedećim riječima: "Štediše su odlučile pravdu potražiti u Strazburu, a da bi u tom uspjeli angažovali su i advokate iz Njemačke. U Osnovnom sudu u Banjaluci danas nisu mogli da nam nađu sagovornika, koji bi objasnio ko je u pravu."

45. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud shodno praksi Evropskog suda podsjeća da je obim prihvatljive kritike koji se dopušta medijima veći kada je riječ o debati od općeg interesa i o javnim ličnostima, nego kada je riječ o običnim građanima. Slijedeći kriterije koji su prethodno navedeni, Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje odnosilo na probleme Udruženja u vezi s promjenom upisa lica ovlaštenog za zastupanje u Osnovnom sudu u Banjaluci provođenjem izmjene lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje Udruženja u Registru udruženja građana po nepravosnažnom rješenju koje je imalo klauzulu pravosnažnosti. Dakle, radilo se o pitanju nezakonitog rada jedne pravosudne institucije. Ustavni sud smatra da se radilo o važnom pitanju od javnog interesa koje je svakako zaslužilo da se o njemu informira javnost. S druge strane, tužiteljica se kao sutkinja Osnovnog suda u Banjaluci u vrijeme spornog izražavanja može smatrati državnom službenicom i dijelom pravosudnog sistema, te je stoga prihvatljiva granica kritike na njen račun nešto veća, posebno jer se prilog ticao njenog službenog djelovanja.

46. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud zapaža da je apelant prenio tvrdnje prvotuženog o nezakonitom postupanju Osnovnog suda u Banjaluci u vezi s falsificiranjem klauzule pravosnažnosti na nepravosnažnom rješenju. Ustavni sud nadalje zapaža da je u spornom prilogu navedeno da se za sve krivi tužiteljica jer je, kako iz Udruženja tvrde, falsificirala dokument kojim je dopušteno da nekadašnji zamjenik predsjednika podigne i raspolaže novcem. Iz spornog priloga je vidljivo da je prvotuženi prezentirao i podijelio prisutnim novinarima dokumente Osnovnog suda u Banjaluci kojima je potkrijepio svoje tvrdnje o postojanju kontradiktornih odluka tog suda. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da tužiteljica nije mogla donijeti sporna rješenja (u prilogu se nije ni tvrdilo da je tužiteljica donijela sporna rješenja). Redovni sudovi su tokom postupka utvrdili da je tužiteljica u relevantnom periodu obavljala poslove stručnog saradnika u Registru udruženja građana Osnovnog suda u Banjaluci, odnosno da je u novembru 2004. godine imenovana za sutkinju u Parničnom odjeljenju, te da shodno tome nije ni mogla donijeti sporna rješenja, niti je mogla na njih staviti klauzulu pravosnažnosti. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti, osim što su tvrdili da potpis ovlaštenog lica na klauzuli pravosnažnosti spornih rješenja nije čitak, u vezi s tim nisu pružili relevantne dokumente iz kojih bi bilo vidljivo da se tužiteljica može dovesti u vezu s prenesenim tvrdnjama. Shodno tome, Ustavni sud prihvata da su u tom dijelu apelanti o tužiteljici prenijeli neistinitu tvrdnju.

47. Međutim, cijeneći sporni sadržaj priloga apelanata u cjelini, Ustavni sud smatra da su apelanti tokom postupka prezentirali relevantnu dokumentaciju za ostale navode iz spornog priloga (sporna rješenja, potvrdu Osnovnog suda u Banjaluci iz koje je vidljivo da taj sud "zvanično" nije stavio klauzule pravosnažnosti na sporna rješenja, odnosno izvod iz registra iz kojeg je vidljivo da je nepravosnažno rješenje provedeno u Registru udruženja što je uzrokovalo štetne posljedice po Udruženje i sl.) kojima je ukazano na kontradiktornost odluka Osnovnog suda u Banjaluci, što je suštinski i bio cilj konferencije za novinare koju je organiziralo Udruženje.

48. Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle "u dobroj namjeri" kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno, u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide.

49. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti i tokom postupka, ali i uz apelaciju, dostavili dokumente (e-mail prepisku s licem zaduženim za odnose s javnošću u Osnovnom sudu u Banjaluci) iz kojih je vidljivo da je apelant prije objavljivanja spornog priloga tražio (tri puta) da službeno lice tog suda u istom prilogu objasni o čemu se radi, a sve s ciljem profesionalnog izvještavanja kako bi se čula i druga strana. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je apelant na kraju spornog priloga naveo: "U Osnovnom sudu u Banjaluci danas nisu mogli da nam nađu sagovornika koji bi objasnio ko je u pravu". Prema ocjeni Ustavnog suda, upravo je apelant navedenim ostavio prostor za sumnju u preneseno izražavanje Udruženja jer je u prilogu prenesen stav samo jedne strane spornog slučaja, dok je druga strana propustila pruženu mogućnost da razjasni sporne okolnosti kako bi sporni prilog bio potpun. U takvim činjeničnim okolnostima Ustavni sud ne može prihvatiti obrazloženje redovnih sudova da apelanti nisu preduzeli dovoljno napora kako bi provjerili istinitost tvrdnje o tužiteljici, posebno uzme li se u obzir da je informaciju trebalo prenijeti javnosti upravo na dan kada je organizirana konferencija za novinare jer je "vijest roba ograničenog roka trajanja i odlaganje njenog objavljivanja, čak i na kraći period, može lišiti cijele njene vrijednosti i interesiranja (vidi Evropski sud, Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1991, tačka 60). Ustavni sud smatra da su apelanti takvim postupanjem, suprotno stanovištu redovnih sudova, preduzeli dovoljno napora kako bi profesionalno obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te da se postupanje apelanata ne može dovesti u vezu sa članom 5. stav (2) Zakona o zaštiti od klevete, koje bi za sobom povuklo njihovu odgovornost.

50. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičnu ravnotežu između dva navedena konkurentska prava. Naime, Ustavni sud uvažava da je tužiteljica nakon objavljivanja spornog priloga mogla pretrpjeti štetne posljedice. Međutim, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica propustila da iskoristi mogućnost da u smislu člana 8. Zakona o zaštiti od klevete zatraži od apelanata da objave demanti, kako bi na taj način štetne posljedice efikasnije otklonila.

51. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kome se teži i da obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

53. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje i imovinu.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičnu ravnotežu između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiteljicinog prava na zaštitu njenog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, dakle nije bila nužna u demokratskom društvu.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.