Službeni glasnik BiH, broj 57/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 548/17, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Republike Srpske podnesena protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, S1 3 P 016159 15 Gž od 27. jula 2016. godine i S1 3 P 016159 14 P od 24. maja 2016. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Istočno Sarajevo, podnijela je 8. februara 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine, S1 3 P 016159 Gž 15 od 27. jula 2016. godine i S1 3 P 016159 14 P od 3. jula 2015. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Suda BiH od 3. jula 2015. godine u dijelu u kojem je utvrđeno pravo vlasništva Bosne i Hercegovine na nekretninama upisanim u privremenom listu, preciziranom u presudi, i dijelu presude Suda BiH od 27. jula 2016. godine kojim se nalaže Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) da izvrši uknjižbu prava vlasništva na Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na navedenim nekretninama i izvrši brisanje svih apelanticinih prava na predmetnim nekretninama do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4106/16 od 23. novembra 2016. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelanticinu apelaciju podnesenu protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 016159 Gž 15 od 27. jula 2016. godine, jer postupak po apelanticinoj reviziji nije bio okončan.

3. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 548/17 od 28. februara 2017. godine kojom je odbio kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH, Ministarstva odbrane BiH (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 20. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Sud BiH je dostavio odgovor 24. februara 2017. godine, tužiteljica 3. marta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 016159 14 P od 3. jula 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice, te je utvrđeno pravo vlasništva Bosne i Hercegovine na nekretninama upisanim u privremenom listu nekretnina preciziranih u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje u naravi čine objekt Ministarstva odbrane i pašnjak IV klase, ukupne površine 11.474,00 m2 (stav 1). Presudom je naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu prava vlasništva na Bosnu i Hercegovinu na predmetnim nekretninama, te je naloženo i da se izvrši brisanje upisa svih apelanticinih prava, Javnog preduzeća "Šume Republike Srpske" a.d. Sokolac (u daljnjem tekstu: drugotužena) i "M:tela" a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) na predmetnim nekretninama u posjedovnim listovima preciziranim u presudi (stav 2). Presudom su obavezani apelantica, drugotužena i trećetuženi da trpe da se tužiteljica uknjiži u katastar nekretnina Republičke uprave kao nositeljica prava vlasništva na predmetnim nekretninama preciziranim u presudi, kao i da se izvrši brisanje upisa svih prava tuženih na predmetnim nekretninama (stav 3). Presudom su, također, obavezani apelantica, drugotužena i trećetuženi da tužiteljici naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi.

8. U obrazloženju je navedeno da je predmetna nekretnina pripadala Državnom sekretarijatu narodne odbrane SFRJ, da je na osnovu odredaba člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) data definicija državne imovine, tako da se pod takvom imovinom podrazumijeva državna imovina BiH koja je predmet raspodjele imovine bivše SFRJ, da je na osnovu Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum), Aneks A čl. 2. i 7, predmetna nekretnina, kao državna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriji BiH, prenesena u vlasništvo BiH 1. marta 1992. godine, kada je BiH proglasila svoju nezavisnost, te da, shodno navedenom, pravo vlasništva na datoj lokaciji uživa država BiH, tako da je svako suprotno raspolaganje ili promjena upisa koji se temelje na prethodno navedenim propisima nezakonito. Navedeno je i da je na osnovu relevantnih odredaba Zakona o odbrani BiH, te odluke Predsjedništva BiH o veličini, strukturi i lokacijama Oružanih snaga BiH predmetna nekretnina određena kao "perspektivna vojna lokacija koja se ne može dati u posjed i na korištenje bilo kojem subjektu koji nije nadležan za pitanja odbrane", odnosno koja se može predati samo Ministarstvu odbrane BiH. Prema obrazloženju Suda BiH, Visoki predstavnik za BiH je 26. septembra 2006. godine donio Odluku o izmjenama i dopunama Zakona. Obrazloženo je da navedena odluka u relevantnom dijelu glasi kako slijedi: "Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane na osnovu i u skladu sa čl. 71-74. Zakona o odbrani BiH se, također, izuzima od privremene zabrane proglašene ovim zakonom." Navedeno je i da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 1/11 navedeno da je pravo države BiH da regulira pitanje državne imovine, što proizlazi i iz odredbe člana IV/4.e) Ustava BiH, te da prvenstveno država BiH ima pravo nastaviti da regulira državnu imovinu, odnosno da je titular državne imovine. Sud BiH je naveo i da su apelanticini prigovori da taj sud nije nadležan za postupanje u predmetnom slučaju neosnovani, jer je nadležnost Suda BiH u ovom i sličnim predmetima propisana članom 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim je, između ostalog, propisano da Sud BiH postupa u imovinskim sporovima između države BiH i entiteta.

9. Protiv navedene presude apelantica, drugotužena i trećetuženi su podnijeli žalbe Sudu BiH (drugostepenom vijeću), koji je Presudom broj S1 3 P 016159 15 Gž od 27. jula 2016. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je utvrđeno pravo vlasništva BiH na predmetnim nekretninama i naloženo Republičkoj upravi da izvrši uknjižbu prava vlasništva na BiH na predmetnim nekretninama i da izvrši brisanje upisa svih apelanticinih prava upisanih na predmetnim nekretninama, što je apelantica dužna da trpi. Žalbe drugotužene i trećetuženog su presudom usvojene i prvostepena presuda u dijelu koji se odnosi na brisanje upisa svih prava ovih tuženih na predmetnim nekretninama upisanim u posjedovnim listovima preciziranim u presudi ukinuta, te se Sud BiH proglasio nenadležnim, ukinute su sve provedene radnje i tužba u tom dijelu odbačena. Osim toga, presudom su žalbe drugotužene i trećetuženog usvojene i prvostepena presuda preinačena i u dijelu u kojem je zahtijevano da ovi tuženi trpe da se tužiteljica uknjiži u katastar nekretnina Republičke uprave kao nositeljica prava vlasništva na predmetnim nekretninama na način da se tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbija. Presudom je preinačena odluka o troškovima na način preciziran u presudi, te obavezana apelantica da sve obaveze po ovoj presudi izvrši u roku od 30 dana od dana dostavljanja drugostepene presude. U obrazloženju je navedeno da, u vezi sa apelanticinom žalbom, taj sud prihvata sve razloge koje je u osporenoj presudi dao prvostepeni sud zbog čega je apelanticina žalba neosnovana, dok je u odnosu na žalbe drugotužene i trećetuženog navedeno da su osnovane s obzirom na to da nema pasivne legitimacije na strani ovih tuženih, jer ovi tuženi nisu upisani kao titulari vlasništva na predmetnim nekretninama.

10. Protiv navedene presude apelantica je izjavilа reviziju Sudu BiH (revizijskom vijeću), koji je Presudom broj S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine reviziju odbio kao neosnovanu, prihvatajući pravni stav nižestepenih sudova. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nema osnova apelanticin revizijski prigovor u odnosu na pitanje aktivne legitimacije, jer, kako je apelantica tvrdila, predmetne nekretnine potpadaju pod zabranu raspolaganja. Sud BiH je naveo da je tačno da je članom 1. Zakona propisana zabrana raspolaganja državnom imovinom, ali da je članom 3. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona izuzet od privremene zabrane proglašene ovim zakonom dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane zbog čega, kako je obrazloženo, obrazloženje drugostepenog suda u odnosu na vojnu imovinu u cijelosti prihvata i to vijeće, jer su dati jasni i opredijeljeni razlozi. U konkretnom slučaju, prema mišljenju tog suda, u pitanju je vojna imovina koja ima karakter vojno perspektivne imovine Ministarstva odbrane BiH, a odnosi se na Stacionarna komunikacijska čvorišta, Veliki Žep, općina Han-Pijesak u skladu sa Odlukom Predsjedništva BiH o veličini, strukturi i lokacijama Oružanih snaga BiH od 18. aprila 2012. godine, koja je na osnovu odluke Vijeća ministara od 23. oktobra 2014. godine Pravilnikom uredila uvjete, proceduru izdavanja resursa SKČ iz navedene odluke Predsjedništva BiH za druge korisnike, te način pristupa njima. Sud BiH je istakao da, suprotno apelanticinom shvatanju, nema mjesta za tvrdnju da je Komisija za državnu imovinu jedino kompetentna da utvrdi da li ta imovina potpada pod zabranu raspolaganja zbog toga što je izmjenama Zakona regulirana imovina koja je izuzeta od raspolaganja, što je očigledno imalo cilj da se provede Zakon o odbrani BiH u pogledu prenošenja imovinskih prava i obaveza na tzv. perspektivnoj vojnoj imovini utvrđenoj Odlukom Predsjedništva BiH.

11. Sud BiH je, dalje, obrazložio da apelantica pogrešno tumači Aneks A Sporazuma, koji je ratificiran 2. juna 2004. godine i koji ima karakter međunarodnog ugovora, a kojim je pokretna i nepokretna imovina prenesena na države sukcesore na način da se u članu 2. nepokretna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi državi sukcesoru na čijoj teritoriji se ta imovina nalazila, što je u ovom slučaju tužiteljica, a ne subjektu na čijoj teritoriji se nekretnina nalazi, što je u ovom slučaju apelantica. Da se navedena odredba ne može drugačije tumačiti, prema mišljenju Suda BiH, proizlazi iz člana 7. Sporazuma kojim se pravo na imovinu prenosi u vlasništvo na jednu od država sukcesora od dana proglašenja nezavisnosti, a to je u konkretnom slučaju 1. marta 1992. godine, kada je BiH proglasila nezavisnost, pa će se pravni osnov i ostala prava u odnosu na tu imovinu svake druge države sukcesora smatrati ništavim od tog datuma. Obrazloženo je da je nakon Sporazuma stupio na snagu Zakon o odbrani, koji se primjenjuje od 1. januara 2006. godine i koji je odredbama čl. 71-73. propisao da će se sačiniti popis nepokretne imovine koja služi za potrebe odbrane na svim nivoima, te da je članom 73. stav 2. navedenog zakona propisan rok za potpisivanje sporazuma najkasnije do 31. decembra 2005. godine za okončanje raspolaganja svim pravima i obavezama na pokretnoj i nepokretnoj imovini. Pošto sporazum o prijenosu imovinskih prava nije potpisan, a predmetne nekretnine koje su pripadale Državnom sekretarijatu narodne odbrane SFRJ upisane kao vlasništvo Ministarstva odbrane apelantice, za čije je obaveze i dalje odgovorna Vlada RS, to je, prema mišljenju Suda BiH, osnovan zahtjev tužiteljice da se, radi realizacije upisa prava vlasništva stečena ratificiranim Sporazumom, utvrdi pravo vlasništva tužiteljice.

12. Sud BiH je naveo da član I/3. Ustava BiH definira strukturu Bosne i Hercegovine kao države sastavljene od dvaju entiteta, te, pored toga, Brčko Distrikta koji postoji kao zasebna jedinica lokalne samouprave, da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 1/11 istakao da, iako član III stav 3. Ustava BiH propisuje da sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim ustavom izričito povjerena institucijama BiH pripadaju entitetima, isti član uspostavlja jasnu normativnu hijerarhiju između državnog ustava i entitetskog pravnog sistema, da svaki nivo vlasti ima svoje nadležnosti, da Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime Bosna i Hercegovina, nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu kao država, da izraz Bosna i Hercegovina, prema Ustavu, podrazumijeva ukupnu državu kao međunarodnopravni subjekt, a što slijedi iz 6. alineje Preambule Ustava BiH, te čl. I/1, II/7. i VIII/1. Ustava BiH, zbog čega je jasno da izraz Bosna i Hercegovina iz Ustava BiH objedinjuje više značenja-najviši nivo vlasti BiH koji se zove nivo vlasti BiH, BiH kao međunarodnopravni subjekt, tj. kao pravnu državu i pravnog sljednika Republike Bosne i Hercegovine i Bosne i Hercegovine. Dalje je navedeno da je Ustavni sud BiH u Odluci broj U 1/11 u tački 72, između ostalog, naveo da "to može biti od pomoći jer objašnjava da identitet i kontinuitet između Republike Bosne i Hercegovine i bivše SFRJ s Bosnom i Hercegovinom vodi ka zaključku da je državi Bosni i Hercegovini, prema Sporazumu, data državna imovina navedena u tom sporazumu, tj. da je Bosna i Hercegovina titular te imovine. U skladu sa tim, državna imovina reflektira državnost, suverenitet i teritorijalni integritet BiH".

13. Sud BiH je naveo da, zbog navedenog, nema osnova za tvrdnju da je pobijanom odlukom došlo do povrede člana I stav 3. Ustava BiH, odnosno da je usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice došlo do umanjenja apelanticine teritorije u površini utvrđenoj u izreci presude. Naime, kako je obrazloženo, tužbenim zahtjevom je traženo da se utvrdi pravo vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama, što, prema shvatanju revizionog vijeća, ni u kom slučaju ne znači umanjenje teritorije jednog entiteta-apelantice, nego samo utvrđivanje činjenice ko je titular navedene imovine. Predmetna nekretnina, kao državna imovina bivše SFRJ koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, prema obrazloženju Suda BiH, prenesena je u apelanticino vlasništvo 1. marta 1992. godine, tj. na dan kada je BiH proglasila svoju nezavisnost, pa, shodno tome, prema obrazloženju tog suda, pravo vlasništva na datoj lokaciji uživa tužiteljica. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da sudovi nisu nikako mogli dodijeliti predmetne nekretnine tužiteljici, jer je o raspodjeli imovine, kao što je predmetna, mogla odlučiti samo komisija formirana od predstavnika svih nivoa vlasti na osnovu sporazuma o raspodjeli državne imovine na teritoriji BiH, a što nikada nije učinjeno, jer sporazum nikada nije sačinjen, kao i da u konkretnom slučaju nije bilo nikakvog osnova za primjenu sporazuma, jer je to međunarodni sporazum kojim nisu regulirana pitanja raspodjele imovine unutar nivoa vlasti novonastalih država. Apelantica navodi da postoje pisma, čiji sadržaj interpretira u apelaciji, kojim se Visoki predstavnik obraćao Pravobranilaštvu BiH kojima mu je uputio upozorenje da prestane da proknjižava imovinu bivše SFRJ na BiH, jer se tako krše odredbe Zakona o zabrani raspolaganja imovinom. Smatra i da je jedino u ovom slučaju bilo moguće primijeniti odredbe člana 71. Zakona o odbrani BiH, kojim je jasno precizirano da će pravni osnov za raspodjelu imovine unutar BiH biti sporazum koji, kako je već rečeno, nikada nije potpisan. Osim toga, navodi da je bezuspješno ukazivala u postupku da se na ovaj slučaj ne može primijeniti stav Ustavnog suda iz njegove odluke u predmetu broj U 1/11 u kojem je rješavano pitanje uknjižbe imovine na apelanticu, jer joj se time oduzima teritorija dobijena po osnovu Dejtonskog sporazuma, a što je u suprotnosti sa Odlukom Ustavnog suda broj U 5/98. Također, smatra da Sud BiH nije nadležan u predmetnom slučaju, jer isključivu nadležnost ima Osnovni sud u Vlasenici s obzirom na to da se predmetne nekretnine nalaze na teritoriji koju pokriva nadležnost tog suda.

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Tužiteljica je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da je zbog tog razloga apelacija neosnovana. Navodi da je nesporno da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 1/11 utvrdio isključivu nadležnost BiH da odlučuje o statusu imovine iz člana 2. Zakona, te da apelantica u konkretnoj apelaciji u cijelosti ponavlja navode koje je iznosila u postupku u predmetu broj U 1/11. Tužiteljica je navela i da je neosnovan apelanticin navod da je za rješavanje imovinskih pitanja nadležna Komisija za državnu imovinu s obzirom na to da nadležnost Suda BiH u imovinskim sporovima između države i entiteta nedvosmisleno proizlazi iz Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH a imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o imovinskom sporu između države BiH i entiteta Republika Srpska.

V. Relevantni propisi

17. U Sporazumu o pitanjima sukcesije bivše SFRJ relevantne odredbe glase:

Prilog A

POKRETNA I NEPOKRETNA IMOVINA

Član 1.

(1) U cilju postizanja pravednog rešenja, pokretna i nepokretna državna imovina federacije koja je bila konstituisana kao SFRJ ("državna imovina") prenosi se na Države sukcesore u skladu sa sledećim odredbama članova ovog priloga.

(2) Ostala imovinska prava i interesi SFRJ regulisani su Prilogom F ovog Sporazuma.

(3) Privatna svojina i stečena prava građana i ostalih pravnih lica SFRJ regulisana su Prilogom G ovog Sporazuma.

Član 2.

(1) Nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila.

(2) Države sukcesori će na najbolji način nastojati da pomognu jedna drugoj u sprovođenju svojih diplomatskih i konzularnih aktivnosti, obezbeđivanjem odgovarajuće imovine na njihovim odnosnim teritorijama.

Član 7.

Kada se, u skladu sa ovim Prilogom, imovina prenosi na jednu od Država sukcesora, vlasništvo i pravo u odnosu na takvu imovinu važiće od dana kada je ova proglasila svoju nezavisnost, a pravni osnov i ostala prava u odnosu na tu imovinu svake druge Države sukcesora, smatraće se od tog datuma ništavnim.

18. U Zakonu o odbrani ("Službeni glasnik BiH" br. 88/05, 94/05) relevantne odredbe glase:

Član 71.
(Prijenos nepokretne imovine)

(1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane će, danom stupanja na snagu ovog zakona, na osnovu svih podataka o nepokretnoj imovini, početi sačinjavanje popisa nepokretne imovine koja služi za potrebe odbrane, a na kojoj pravo upravljanja i raspolaganja, pravo korištenja ili pravo vlasništva ima Federacija BiH, Vlada Republike Srpske, Vlada Federacije BiH, ministarstva odbrane, Vojska Republike Srpske, Vojska Federacije BiH ili neki drugi organ Bosne i Hercegovine ili bilo koje njene administrativne jedinice (u daljnjem tekstu: nepokretna imovina). Nadležne institucije dužne su u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona dostaviti sveobuhvatne popise nepokretne imovine Ministarstvu odbrane, ali u svakom slučaju najkasnije do 31. decembra 2005. godine.

(2) Stručni tim u roku od 30 dana od prijema sveobuhvatnog popisa nepokretne imovine predlaže ministru odbrane plan za konačno postupanje sa svom nepokretnom imovinom koja će i dalje služiti za potrebe odbrane, a u skladu s važećim propisima.

(3) Ministarstvo odbrane će 1. januara 2006. preuzeti na korištenje i ući u posjed nepokretne imovine iz stava (2) ovog člana.

Član 72.
(Prijenos drugih prava i obaveza)

(1) Ministarstvo odbrane i entitetska ministarstva odbrane _će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, sačiniti sveobuhvatan popis ostalih prava i obaveza prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i predložiti plan o prijenosu ostalih prava i obaveza Ministarstvu odbrane, s 1. januarom 2006.

(2) Osim ako nije drugačije predviđeno u planu za prijenos ostalih prava i obaveza iz stava (1) ovog člana odobrenog u skladu s članom 73. ovog zakona, entitetske vlade i dalje su odgovorne za dugove, zaduženja i ostale obaveze entitetskih ministarstava odbrane nastalih do 1. januara 2006.

(3) Entitetske vlade ne mogu tražiti odštetu, doprinos ili obeštećenje od Bosne i Hercegovine u pogledu prijenosa ostalih prava i obaveza, osim u slučaju ako ih za to ovlasti Vijeće ministara Bosne i Hercegovine ili Parlamentarna skupština.

Član 73.
(Sporazum o prijenosu imovinskih prava)

(1) Ministarstvo odbrane dostavlja plan o konačnom raspolaganju imovinom iz člana 70., stav (3),člana 71., stav (3) i člana 72. na odobrenje Vijeću ministara Bosne i Hercegovine.

(2) Nakon što Vijeće ministara Bosne i Hercegovine odobri plan, a u roku od 60 dana, ali u svakom slučaju najkasnije do 31. decembra 2005., Ministarstvo odbrane podnosi Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, vladama Republike Srpske i Federacije BiH na potpis sporazume, odluke, rješenja ili ostale relevantne akte potrebne za okončanje raspolaganja svim pravima i obavezama nad pokretnom i nepokretnom imovinom.

Član 74.
(Zabrana raspolaganja imovinom)

Od dana stupanja na snagu ovog Zakona do dana stupanja na snagu sporazuma, odluke, rješenja ili drugog relevantnog akta iz člana 73. ovog Zakona kojim se okončava raspolaganje imovinskim pravima između prijašnjih entitetskih ministarstava odbrane i Ministarstva odbrane, zabranjuje se bilo kakvo raspolaganje imovinom iz člana 70., stav (3), član 71., stav (3) i člana 72. ovog Zakona.

19. U Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 29/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom.

U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:

1. nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i

2. nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.

U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva.

Član 2.

Bez obzira na odredbe drugog zakona ili propisa, državnom imovinom se može raspolagati samo u skladu s odredbama ovog zakona.

Svaka odluka, akt, ugovor ili bilo koji drugi pravni instrument kojim se raspolaže imovinom iz člana 1. ovog zakona suprotno odredbama ovog zakona, ništav je.

Član 3. stav 2.

Osim toga, Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 10/05, u daljem tekstu: "Komisija") može, na prijedlog zainteresovane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu.

Član 4.

Privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, i to najkasnije u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.

20. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH ("Službeni glasnik BiH" broj 85/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U članu 3. iza stava 2. dodaje se novi stav koji glasi:

"Dio državne imovine koja će i dalje služiti za potrebe odbrane se, na osnovu i u skladu s čl. 71-74. Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 88/05), također izuzima od privremene zabrane proglašene ovim Zakonom."

21. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/04, 84/07, 58/13 i 94/16) relevantne odredbe glase:

Član 1.

(1) Ovim zakonom određuju se pravila postupka pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Sud) u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak) između države Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: države) i entiteta, između države i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Distrikt), između entiteta, između entiteta i Distrikta i između institucija Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u imovinskim sporovima, proisteklim iz štete koja je nastala pri vršenju poslova organa uprave Bosne i Hercegovine, drugih institucija Bosne i Hercegovine i službenih lica tih organa i institucija.

(3) Odredbe ovog zakona primjenjivat će se i u drugim imovinskim sporovima, kad je nadležnost Suda utvrđena zakonima Bosne i Hercegovine ili međunarodnim ugovorom.

22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Nadležnost u sporovima o nepokretnostima

Član 42.

Za suđenje u sporovima o pravu svojine i o drugim stvarnim pravima na nepokretnosti, u sporovima zbog smetanja posjeda na nepokretnosti, kao i u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nepokretnosti ili iz ugovora o korišćenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo je nadležan sud na čijem se području nalazi nepokretnost.

Ako nepokretnost leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 016159 16 Rev od 24. novembra 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 27. decembra 2016. godine a apelacija je podnesena 8. februara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava iz člana III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine.

28.  S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana,što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Apelantica smatra da je Sud BiH pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da je na pozitivnim propisima zasnovana uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama na tužiteljicu, te da je, s tim u vezi, pogrešno utvrdio i činjenice. Ustavni sud ukazuje da, prema svojoj kontinuiranoj praksi, njegov zadatak nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je predmet postupka u konkretnom slučaju pitanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da je apelantica entitet u BiH, dok je tužiteljica država BiH, odnosno da se radi o imovinskom sporu između države i entiteta. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH, kojim je propisano da se ovim zakonom određuju pravila postupka pred Sudom BiH u rješavanju imovinskih sporova (parnični postupak), između ostalog, između države Bosne i Hercegovine i entiteta. Dakle, navedenim zakonom je propisana isključiva nadležnost Suda BiH u sporovima kao što je konkretan iz čega proizlazi da je ovaj zakon lex specialis u odnosu na zakone kojim je u imovinskim sporovima koji se tiču nekretnina propisana nadležnost sudova prema mjestu u kojem se nekretnina nalazi. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode u vezi sa tvrdnjom o nenadležnosti Suda BiH u konkretnom slučaju.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da predmetna nekretnina predstavlja perspektivnu vojnu imovinu koja je prije 1992. godine bila nekretnina u državnom vlasništvu SFRJ-JNA. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je citiranim Sporazumom, Aneks A, član 1. stav 1. i član 2. stav 1, propisano da se tim aneksom, radi postizanja pravednog rešenja, pokretna i nepokretna državna imovina federacije koja je bila konstituirana kao SFRJ ("državna imovina") prenosi na države sukcesore u skladu sa sljedećim odredbama članova ovog priloga (član 1. stav 1), odnosno da se nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila (član 2. stav 1). Dakle, iz navedenog sporazuma, suprotno apelanticinim tvrdnjama, a kako je to obrazložio i redovni sud, nedvosmisleno proizlazi da je predmetna nekretnina, kao državna imovina u nekadašnjem vlasništvu SFRJ-JNA, prenesena u vlasništvo države sukcesora SFRJ, u konkretnom slučaju tužiteljice – BiH.

33. Dalje, odredbama člana 1. stav 1. Zakona propisano je da se pod državnom imovinom podrazumijeva, između ostalog, nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma, koji su 29. juna 2001. godine potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine, zatim, članom 3. stav 2. da Komisija za državnu imovinu osnovana Odlukom Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 10/05, u daljem tekstu: Komisija) može, na prijedlog zainteresirane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane prema ovom zakonu, a članom 4. da privremena zabrana raspolaganja državnom imovinom u skladu sa ovim zakonom ostaje na snazi do stupanja na snagu zakona kojim se uređuje provođenje kriterija koji će se primjenjivati za utvrđivanje imovine koja je u vlasništvu Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i utvrđuju prava vlasništva i upravljanja državnom imovinom, koji će se donijeti na preporuke Komisije, i to najkasnije u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Zabrana raspolaganja imovinom propisana je i odredbama člana 74. Zakona o odbrani. Međutim, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona je, kao što je citirano, propisano da se od zabrane raspolaganja izuzima imovina koja služi za potrebe odbrane (član 1).

34. S tim u vezi, iz činjenica predmeta proizlazi, suprotno apelanticinim navodima, da ne postoji apsolutna zabrana raspolaganja imovinom naslijeđenom od bivše SFRJ s obzirom na to da Komisija može, na prijedlog zainteresirane strane, odlučiti da određenu državnu imovinu izuzme od privremene zabrane raspolaganja, te da je i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona "skinuta" zabrana sa raspolaganja imovinom koja služi za potrebe odbrane. Osim toga, radi provođenja Zakona o odbrani, a u skladu sa odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona, Predsjedništvo BiH je, kako to i proizlazi iz osporenih odluka, donijelo Odluku o veličini, strukturi i lokacijama Oružanih snaga BiH a među koje spada i predmetna nekretnina. Dakle, iz svega navedenog nesporno proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH postupio proizvoljno kada je utvrdio pravo vlasništva u korist tužiteljice, te naložio uknjižbu tog prava u zemljišne knjige. Pored toga, Ustavni sud, imajući u vidu sve navedene relevantne propise, smatra da sama činjenica knjiženja predmetne nekretnine ne podrazumijeva da će ona ostati u budućnosti i dalje uknjižena na tužiteljicu. Ovo stoga što je već citiranim odredbama člana 73. Zakona o odbrani, kako je to i obrazloženo u osporenim presudama, propisana obaveza zaključivanja sporazuma između Vijeća ministara i vlada RS i FBiH o raspodjeli imovine stečene sukcesijom a koja je, shodno odredbama Sporazuma, sada u vlasništvu tužiteljice (države BiH). Navedeni sporazum, kako primjećuje Ustavni sud, još uvijek nije zaključen (iako je trebalo da bude do 31. decembra 2005.), ali njegovo zaključenje i dalje ostaje obaveza za sve nivoe vlasti u BiH, te ne isključuje mogućnost da će sporazumno, nakon njegovog zaključenja, i predmetne nekretnine promijeniti titulara prava vlasništva (što, dakle, može, ali i ne mora da se desi). Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta jasno proizlazi i da je sama apelantica, prethodno, postupila suprotno propisima na koje se poziva s obzirom na to da je izvršila uknjižbu predmetnih nekretnina na sebe.

35. Konačno, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode da se knjiženjem prava vlasništva na predmetnim nekretninama na tužiteljicu krši Dejtonski sporazum i oduzima dio teritorije apelantici. Naime, kako je to i obrazložio redovni sud, prije svega knjiženje predmetnih nekretnina koje se nalaze na teritoriji koja je Dejtonskim sporazumom pripala apelantici ne može predstavljati oduzimanje teritorije apelantici, jer bi u suprotnom svako knjiženje nepokretne imovine na titulara različitog od apelantice predstavljalo oduzimanje teritorije apelantici. Pored toga, apelantica je entitet, sastavni dio tužiteljice kao međunarodno priznate države, sastavljene od dvaju entiteta –apelantice i FBiH (i Brčko Distrikta kao lokalne samouprave u okviru teritorije) - koji dijele tužiteljicinu teritoriju u omjeru dogovorenom Dejtonskim sporazumom a koja se nalazi u okviru međunarodno priznatih granica tužiteljice koja je titular, između ostalog, i imovine stečene sukcesijom od bivše SFRJ na svojoj kompletnoj teritoriji, što, dakle, uključuje i takvu imovinu na području apelantice i FBiH. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio pravo ili pogrešno utvrdio činjenice kada je donio osporene odluke, te da su neosnovani svi elaborirani apelanticini navodi.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ostali navodi

37. Apelantica navodi i da joj je, zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenih činjenica, odnosno zbog kršenja prava na pravično suđenje prekršeno i pravo iz člana III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je već u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje. Pitanjem nadležnosti i odnosa između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, kako je to definirano u članu III Ustava Bosne i Hercegovine, bavio se i redovni sud u postupku donošenja i u obrazloženju osporenih odluka u kojem su sadržani jasni razlozi zašto osporene presude nisu u suprotnosti sa navedenim ustavnim odredbama. Na osnovu navedenog, Ustavni sud, također, smatra da osporene presude nisu suprotne članu III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

38. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ni člana III tač. 1, 3. i 5. Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je Sud BiH proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je tužiteljica titular prava vlasništva na predmetnim nekretninama, jer ih je stekla na osnovu Sporazuma kao država sukcesor a u međuvremenu nije postignut dogovor o raspodjeli sukcesijom stečene imovine između različitih nivoa vlasti u BiH.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.