Službeni glasnik BiH, broj 2/19
Ovaj akt nije unešen na bosanskom jeziku.
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj
AP 5055/16, rješavajući apelaciju
Radio-televizije BN d.o.o. Bijeljina i N. V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik BiH" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik
Mato Tadić, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Miodrag Simović, sudija
Seada Palavrić, sutkinja
na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija
Radio-televizije BN d.o.o. Bijeljina i N. V. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 029356 15 Gž od 25. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 029356 13 P od 20. aprila 2015. godine.
Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Radio-televizija BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant RTV) i N. V. iz Trebinja (u daljnjem tekstu: apelant N. V.) podnijeli su 27. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 029356 15 Gž od 25. decembra 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 029356 13 P od 20. aprila 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj
AP 139/15 od 7. juna 2016. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelaciju apelanata broj
AP 795/16 koju su 17. februara 2016. godine bili podnijeli protiv presude Okružnog suda (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji koju su apelanti izjavili protiv osporene presude.
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Miljkana Pucara, advokata iz Banjaluke, koji zastupa Srpsku pravoslavnu crkvu – eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska, manastir Tvrdoš (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Mladena Durića, episkopa zahumsko-hercegovačkog i primorskog, gospodina Grigorija (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), zatraženo je 16. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor 4. septembra, a punomoćnik tužitelja 30. augusta 2018. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužitelji su Osnovnom sudu podnijeli tužbu protiv apelanata i Saliha Alijagića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete zbog klevete. Osnovni sud je Presudom broj 95 0 P 029356 13 P od 20. aprila 2015. godine utvrdio da su apelanti i drugotuženi oklevetali tužitelje "na način da su zloupotrijebili pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda" (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i svjesno iznijeli i prenijeli neistine u prilogu pod nazivom "Razgovor sa Salihom Alijagićem" koji je objavljen na programu apelanta RTV 2. augusta 2013. godine. Stoga su apelanti i drugotuženi obavezani naknaditi štetu prvotužitelju tako što će trpjeti da se ta presuda tri puta uzastopno objavi u dnevnom listu "Glas Srpske" i u programu apelanta RTV, a drugotužitelju tako što će mu solidarno isplatiti iznos od 5.000 KM sa kamatama i troškovima postupka, kako je to precizirano u izreci prvostepene presude. Osnovni sud je, nakon provedenog postupka u kojem je izveden niz dokaza koje su predložile parnične stranke, utvrdio da je apelant RTV emitirao prilog pod nazivom "Razgovor sa Salihom Alijagićem", a da je urednik i autor te emisije bio apelant N. V. kojem je drugotuženi bio sagovornik. Drugotuženi je u tom prilogu, između ostalog, rekao "da je bio dobar sa vladikom sa kojim je mijenjano 'tu kuću' koju mu je prije osam godina ukrao vladika i crkva, da ta kuća nije poklonjena od strane opštine [prvotužitelju], da je vladika znao čija je kuća i da je zato došlo da drugotuženi mijenja tu kuću za Stradun". Dalje, drugotuženi je također izjavio "da su na toj (njegovoj kući) upisane hipoteke vrijednosti šest miliona KM od strane [prvotužitelja], da je to kredit samo na jednoj kući, a ko zna šta je uzela više". Također, drugotuženi je naveo da je od prvotužitelja dobio prostor koji se nalazi u Dubrovniku na korištenje u periodu od 80 godina "i da su ga tu malo prevarili jer je on njima dao kuću za stalno", da je drugotužitelj "ispao naivan što je prije ukrao kuću, prije osam godina, ja govorim ukr'o, a šta bi Vi mislili kad vidite, eto dao sam Vam papire".
7. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant N. V. u svojoj izjavi, između ostalog, naveo da ga je drugotuženi pozvao nakon objavljivanja "priloga o besjedi koju je drugotužitelj imao u crkvi [...] i kritikama koje je uputio na račun čelnika opštine gdje se pominjao i [drugotuženi] koji je poznat u Trebinju", da je "otišao u Konavle i u kući [drugotuženog] napravio razgovor 2. 8. 2013. godine", te da je taj poziv drugotuženog "iniciran određenom ljutnjom [drugotuženog] na [drugotužitelja]", kao i da "nije nagovarao [drugotuženog] kakav će biti njegov odgovor na postavljena pitanja, ali da se trudio da postavi pitanja koja bi bila interesantna za domaću javnost." Apelant N. V. je također izjavio da prije objavljivanja nije provjeravao činjenice "jer to nije bila praksa" i da smatra "da on nije taj koji je trebao da utvrdi da li su sve informacije koje je iznio [drugotuženi] istinite ili lažne." Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelant N. V. 3. augusta 2013. godine objavio videozapis ovog intervjua na svojoj internetskoj stranici, te da ga je naredni dan postavio i na Youtube servis. Tužitelji su 5. augusta 2013. godine uputili apelantu RTV demanti koji ovaj "nije objavio u autentičnom tekstu", ali je 7. augusta 2013. godine apelant N. V. na svojoj internetskoj stranici postavio članak "Odgovor na saopštenje Eparhije ZHiP" u kojem se govori "o naivnoj transakciji nekretnina između vladike Grigorija i Saliha Alijagića i izgubljenih stotina miliona evra te da je prvotužitelj stavio pod hipoteku naše crkve i hramove". Ocjenjujući radi li se u konkretnom slučaju o istinitim navodima, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je kuća koja je bila predmet razgovora u spornoj emisiji uknjižena kao vlasništvo prvotužitelja na osnovu ugovora o zamjeni nekretnina iz 2003. godine (kuća i dvorište) koji su zaključili prvotužitelj i drugotuženi Salih Alijagić. Tim ugovorom je drugotuženi prenio pravo vlasništva 1/1 na navedenoj nekretnini na prvotužitelja kao zamjenu za pravo plodouživanja kao lične služnosti u trajanju od 80 godina u korist drugotuženog na nekretnini koja se nalazi u Dubrovniku na Stradunu. Dalje, sud je utvrdio da kuća o kojoj je bilo riječi u spornoj emisiji nikada nije poklonjena prvotužitelju, već da su je koristili privremeni korisnici od 1996. do 2000. godine, kada je vraćena drugotuženom u posjed, a da se ugovor o poklonu koji je spomenut u spornoj emisiji odnosi na "sasvim drugu imovinu [...], koja je odlukom Skupštine opštine Trebinje [iz 1996. godine] putem instituta poklona vraćena prvotužitelju a koja je oduzeta u postupku nacionalizacije imovine".
8. Dalje, Osnovni sud je iz provedenih dokaza utvrdio i da na kući koja je spomenuta u spornoj emisiji nije bilo upisane hipoteke od šest miliona KM, odnosno da ta kuća "nije bila opterećena založnim pravom – hipotekom ili drugim stvarnim pravom". Također, sud je naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke o vrijednosti plodouživanja poslovnog prostora u Dubrovniku koji je ustupljen drugotuženom u zamjenu za njegovu kuću u Trebinju proizlazi da nije postojala nerazmjera međusobnih davanja po tom ugovoru o zamjeni. Također, Osnovni sud je naveo da je drugotuženi tvrdio da su mu podaci iz zemljišnoknjižnog izvatka o navodno upisanim hipotekama na kući koju je zamijenio "dali povod za sporni razgovor". Stoga je sud proveo dokaz uvidom u taj zemljišnoknjižni izvadak i utvrdio da prvotužitelj jeste upisivao hipoteke radi osiguranja kredita na drugim nekretninama, ali ne i na "kući [drugotuženog]" koja je upisana kao vlasništvo prvotužitelja 1/1. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da su "izgovorene riječi od strane drugotuženog da je mijenjao kuću sa vladikom i crkvom koji su mu tu kuću prethodno ukrali, da su njegovu kuću opteretili hipotekom vrijednom šest miliona KM, da postoji očigledna nesrazmjera međusobnih davanja po naprijed navedenom ugovoru o zamjeni nekretnina, predstavljaju iznošenje izražavanja nečega što u postupku nije dokazano kao istinito, a što je prouzrokovalo štetu časti i ugledu tužitelja, jer je opisanim izražavanjem tužiteljima pripisano da su se bavili kriminalnim radnjama koje imaju obilježja veoma teškog krivičnog djela." Stoga je sud zaključio da ovakve izjave predstavljaju klevetu kako je to definirano članom 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Osnovni sud je također obrazložio da su ove neistinite izjave iznesene ne samo u prilogu koji je emitirao apelant RTV već ih je i apelant N. V. objavio na svojoj internetskoj stranici i na Youtube servisu. Osnovni sud je naveo da su apelanti imali mogućnost da prije objave spornog priloga provjere tačnost navoda iz priloga, ali da to nisu učinili, zbog čega je "nesporna odgovornost [apelanta N. V.] kao autora i odgovornog urednika koji je to omogućio drugotuženom, ali i kao lica koje je objavilo neistinite navode na internet stranicama, te [apelanta RTV] koji je objavio neistinito izražavanje bez prethodne provjere tačnosti". Također, sud je uzeo u obzir i ponašanje apelanata u vezi s upućenim demantijem, pa je zaključio da iz svega proizlazi da namjera apelanata "nije služila javnom interesu već naprotiv namjera u cilju nanošenja klevete iznošenjem i prenošenjem neistinitih navoda o tužiteljima, te njihova diskvalifikacija u moralnom pogledu."
9. Dalje, Osnovni sud se pozvao na relevantne odredbe ZZK, pa je zaključio da nesumnjivo proizlazi da je ZZK propisao da i pravno lice, u konkretnom slučaju prvotužitelj, "može imati povrijeđen ugled i ima pravo na naknadu štete zbog klevete". Sud je u vezi s tim naveo da u potpunosti prihvata navode o tome "da se radi o prvotužitelju kao duhovnoj zajednici, simbolu najtrajnije duhovne vrijednosti srpskog naroda i kao takva predstavlja moralni autoritet među građanima i vjernicima", te da je "drugotužitelj kao episkop Zahumsko-hercegovački i primorski u neraskidivoj vezi sa prvotužiteljem i svako rušenje dostojanstva, morala i etike drugotužitelja predstavlja direktan atak i na prvotužitelja kao paradigme morala i duhovne čestitosti." Dalje, sud je istakao da je "opštepoznata činjenica da na prostoru Republike Srpske i Srbije živi ogroman broj lica pravoslavne vjeroispovijesti, čime su predmetne klevete posebno teške, uvredljive i štetne po ugled koji tužitelji imaju među vjernicima pravoslavne vjeroispovijesti", zato što one predstavljaju "suštu suprotnost svega onoga na čemu se temelji rad i postojanje prvotužitelja", te da je tim klevetama "narušen moralni kredibilitet koji isti ima u duhovnoj i svetovnoj zajednici".
10. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je "ovakva odluka suda 'neophodna u demokratskom društvu', ima za cilj 'zaštitu ugleda i prava drugih', te da donošenje ovakve odluke nema za povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine [...] i člana 10. Evropske konvencije, tim prije što navedeni član Evropske konvencije ne štiti iznošenje informacija kojima se određeno lice bez valjanog i uvjerljivog dokaza optužuje za činjenje radnji koje u sebi imaju obilježje krivičnog djela." Također, Osnovni sud je naveo i da mediji ne smiju da prekoračuju uspostavljene granice pri izvršavanju svog zadatka prenošenja informacija i ideja koje su važne za javnost. Kad je riječ o "obavezama i odgovornostima" novinara, Osnovni sud je istakao da ZZK regulira odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica zbog toga "da se pravo na slobodu izražavanja ne zloupotrijebi i ne pretvori u svoju suprotnost, te izražavanjem neistinitih činjenica nanese šteta ugledu drugom namjerno ili nepažnjom." U vezi s tim, sud je obrazložio da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je drugotuženi iznio, apelant N. V. mu omogućio, a apelant RTV objavio informacije o tužiteljima "kojima su ih doveli u neposrednu vezu sa teškim kriminalom, a da pri tome nisu pružili ni jedan relevantan dokaz da su tačne te informacije", iako je na njima bio teret dokazivanja da su objavili istinite informacije, pri čemu se sud pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj
AP 1145/04.
11. Dalje, Osnovni sud je naveo da, prema ZZK, obeštećenje treba da bude u razmjeri sa štetom koja je klevetom nanesena oštećenom, te da sud mora cijeniti sve okolnosti slučaja. Stoga je sud, kako je dalje obrazložio, kod odmjeravanja visine naknade na koju je obavezao apelante i drugotuženog vodio računa o tome da je to "televizija koja ima veoma veliku gledanost i da je dostupna gledateljima u cijelom svijetu, da je sporni prilog objavljen i na web stranici [drugoapelanta] i na Youtube međunarodno dostupnom servisu, da je sadržaj predmetnog intervjua u cijelosti neistinit, da su iznošenjem neistine u spornom prilogu drugotužitelju pričinjene duševne patnje i da mu je to nanijelo neprijatnosti." Kako je sud dalje naveo, pravo na čast i ugled čine sadržaj prava ličnosti "kao izraz specifične socijalne funkcije čovjeka i socijalnog ugrožavanja njegove ličnosti. Postojanje duševnog bola kako uslov za dosuđivanje novčane naknade i sam pojam duševnog bola treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija koje su izražene kod drugotužitelja, što je vidljivo iz samog njegovog iskaza, a ne samo kao uobičajeno klasično shvatanje ovog pojma." Stoga, kako je sud naveo, kod dosuđivanja naknade štete zbog klevete "nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica po shvatanju sredine u kojoj živi i opšte usvojenim društvenim normama." Imajući u vidu navedeno, te cijeneći odredbu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je zaključio da je naknada od 5.000 KM u odnosu na drugotužitelja adekvatna satisfakcija za štetu koju je on pretrpio, dok je iznos preko dosuđenog odbio. U odnosu na prvotužitelja, sud je odredio da je adekvatna satisfakcija objavljivanje presude tri puta uzastopno o solidarnom trošku apelanata i drugotuženog u programu prvoapelanta i u dnevnom listu "Glas Srpske".
12. Okružni sud je osporenom presudom broj 95 0 P 029356 15 Gž od 25. decembra 2015. godine odbio žalbu drugotuženog, dok je djelimično uvažio žalbe apelanata, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je dosuđena naknada štete prvotužitelju objavljivanjem presude, tako da je presudio da ta presuda bude samo jednom (umjesto tri puta uzastopno) objavljena u "Glasu Srpske" i programu apelanta RTV. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Okružni sud je, između ostalog, odbio prigovor nepostojanja aktivne legitimacije na strani prvotužitelja označenog kao manastir Tvrdoš, koji se u intervjuu nije spominjao. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da unošenje bliže oznake za prvotužitelja ne čini tužbu nedopuštenom, kako je to tvrdio apelant N. V., budući da prvotužitelj, onako kako je označen u tužbi, ima svojstvo pravnog lica. Dalje, Okružni sud je naveo da se žalbama neosnovano ističe da nisu bili ispunjeni uvjeti za naknadu štete prema ZZK, odnosno da su postojali izuzeci od odgovornosti koje taj zakon predviđa. Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su apelanti i drugotuženi uvredljivim izjavama, iznošenjem i pronošenjem "opisali tužitelje (crkvu, odnosno vladiku) da su "ukrali imovinu", da su "prevarili" i da se "bave kriminalnim radnjama". Stoga je Okružni sud prihvatio pravni stav prvostepenog suda da se radi o kleveti, o čemu su dati jasni razlozi koji opravdavaju prvostepenu odluku.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 029356 16 Rev od 23. novembra 2016. godine revizija apelanata je, na osnovu člana 247. u vezi sa članom 237. st. 1, 2. i 3. ZPP, odbačena kao neblagovremena, odnosno nedopuštena.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelanti navode da su sudovi proizvoljno primijenili "niz relevantnih odredaba" ZZK i ZOO-a, a time i navedena ustavna prava. Apelanti su dalje naveli da nesumnjivo postoji javni interes za emitiranje spornog intervjua, s obzirom na to da je drugotužitelj "visoki vjerski dužnosnik Srpske pravoslavne crkve, da isti nesumnjivo uživa veliki autoritet u dijelu javnosti, te da je isti u toj funkciji često istupao u javnosti i iznosio svoja mišljenja i stavove o nizu relevantnih društveno-političkih tema bitnih za sve građane Bosne i Hercegovine." Stoga je, kako navode, nesporno postojanje javnog interesa za informiranje javnosti o postupanju visokih vjerskih dužnosnika, zbog čega su "ispunjeni uslovi za primjenu [ZZK] kojim je predviđena odgovornost za klevetu samo ukoliko je odgovorno lice znalo ili je nepažnjom zanemarilo da je iznijeto odnosno pronijeto izražavanje neistinito." Stoga smatraju da je neprihvatljiv zaključak sudova da su apelanti "svjesno iznijeli i pronijeli neistine", te da to ni tužitelji nisu tvrdili. Apelanti tvrde da nisu iznosili bilo kakve tvrdnje koje se mogu kvalificirati kao kleveta, nego da su sudovi utvrdili "da je te tvrdnje iznio drugotuženi prilikom davanja intervjua [apelantu N. V.], a koji intervju je emitovan na tv kanalu [apelanta RTV]." Dalje, smatraju da se ne može govoriti ni o pronošenju neistinitih informacija jer se ne radi o "pronošenju tj. saopštavanju tuđih saznanja i mišljenja od strane novinara i medijskih uposlenika apelanta", jer bi tek to "konstituisalo klevetu". Apelanti smatraju da su "pokazali dužnu pažnju i profesionalnu odgovornost pozvavši i omogućivši tužitelju da iznese 'svoju stranu priče' i ospori i kontraargumentuje navode drugotuženog", te da su objavili i demanti koji su poslali tužitelji.
15. Apelanti, također, navode da je "nedopustivo da se pred medije postavlja, a naročito u kontekstu intervjua kao specifičnog oblika medijske komunikacije, zahtjev da istražuju činjeničnu osnovanost tvrdnji koje su intervjuisana lica iznijela prilikom intervjua, te da na osnovu toga vrše cenzurisanje ili zabranu emitovanja navedenih intervjua." Ovakav stav bi, kako navode, u velikoj mjeri otežao ostvarivanje funkcije medija, dok bi "praktično onemogućio formu 'živog' intervjua kao oblika informisanja javnosti u kojem mediji svakako nisu u mogućnosti da kontrolišu sadržaj koji iznose intervjuisana lica." Apelanti se u vezi s ovim pozivaju na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u presudi
Jersild protiv Danske u kojoj je naglašena važnost izvještavanja temeljenog na intervjuima, te da se ograničavanje takvog izvještavanja može podržati samo ako za to postoje "osobito važni razlozi". Također, apelanti su se pozvali i na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj
AP 5008/13 u kojoj je istaknuta važnost utvrđivanja je li novinar postupao u dobroj namjeri, "što može biti njegova odbrana od klevete".
16. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u tome što ih je sud obavezao da, kao naknadu štete prvotužitelju, o svom trošku objave presudu, zato što, kako navode, "objavljivanje presude upravo predstavlja oblik naknade nematerijalne štete."
b) Odgovori na apelaciju
17. Osnovni sud je osporio navode iz apelacije tako što je naveo da apelanti ponavljaju navode koje su iznijeli tokom postupka i u žalbi protiv prvostepene presude, te da su neosnovani navodi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.
18. Tužitelji su u vrlo iscrpnom zajedničkom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da u konkretnom slučaju sporno izražavanje nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova, već činjenica koje se mogu dokazati. Opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim radnjama tužitelja se ne može, kako su naveli, braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Također, tužitelji su naveli da u konkretnom slučaju "nije bilo riječi o bilo kakvom zdravom, argumentovanom, logičkom kriticizmu, niti o bilo kakvom iznošenju vrijednosnih ocjena, vlastitih uvjerenja i mišljenja", već da je sve što je izneseno predstavljalo "neistinu, netačnu tvrdnju i klevetu. Ne postoje standardi koji bi dozvoljavali toleranciju potpuno malicioznom iznošenju neistina" kao u konkretnom slučaju. U vezi s tim, tužitelji su naveli da su dokazali da je sve što je izneseno bilo neistinito, uvredljivo i da predstavlja klevetu, pa da su stoga neosnovani navodi iz apelacije da apelanti nisu iznijeli "bilo kakve tvrdnje koje se mogu kvalifikovati kao kleveta". Također, tužitelji su naveli i to da se naknada štete dosuđuje i fizičkim i pravnim licima "jer je osnov naknada štete, odnosno šteta koja nastaje kao posljedica klevete". U vezi s tim pozvali su se na praksu Evropskog suda u predmetima
Comingersoll S. A. protiv Portugala i
Partija slobode i demokratije (ÖZDEP) protiv Turske.
V. Relevantni propisi
19. U
Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Odgovornost za klevetu
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravio lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.[...]
Izuzeci od odgovornosti
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Rješenje Ustavnog suda broj
U 15/01 od 4. i 5. maja 2001. godine).
23. Ustavni sud je odlukom od 7. juna 2016. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju broj
AP 795/16 koju su apelanti podnijeli Ustavnom sudu 17. februara 2016. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 029356 16 Rev od 23. novembra 2016. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 029356 15 Gž od 25. decembra 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud u ovakvim slučajevima kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima datum podnošenja apelacije koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporenu presudu Okružnog suda broj 95 0 P 029356 15 Gž od 25. decembra 2015. godine punomoćnik apelanata primio 1. februara 2016. godine, a da je apelacija u predmetu broj
AP 795/16 podnesena 17. februara 2016. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (
prima facie) neosnovana.
VII. Meritum
24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
26. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
27. Ustavni sud najprije ističe da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja, te da je nesporno da je to miješanje propisano zakonom i da je imalo legitiman cilj – zaštitu prava i sloboda drugih, odnosno dostojanstvo, kredibilitet i ugled tužitelja, što ni apelanti nisu osporili.
28. Stoga je jedino pitanje na koje treba odgovoriti u konkretnom slučaju da li je ovo miješanje bilo "neophodno u demokratskom društvu". U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj se miješanje u pravo na slobodu izražavanja mora posmatrati u svjetlu predmeta kao cjeline i utvrditi da li su razlozi koje su ponudili domaći sudovi "relevantni i dovoljni", te da li je miješanje bilo proporcionalno cilju koji se želi postići. Kod razmatranja neophodnosti miješanja u ovo pravo u demokratskom društvu u interesu "zaštite ugleda ili prava drugih", od Evropskog suda se može tražiti da potvrdi da li su domaći organi postigli pravu ravnotežu pri zaštiti dviju vrijednosti zagarantiranih Evropskom konvencijom koje mogu doći u međusobni sukob u određenim slučajevima, naime, slobode izražavanja zaštićene članom 10. s jedne i prava na poštovanje privatnog života predviđenog članom 8. Evropske konvencije s druge strane. Kada domaći sudovi pristupe postizanju ravnoteže između ova dva prava u skladu s kriterijima utvrđenim u praksi Evropskog suda, onda tom sudu trebaju jaki razlozi da svojim mišljenjem zamijeni mišljenje domaćih sudova. Relevantni kriteriji u vezi s tim su: (a) doprinos članka raspravi od općeg interesa; (b) koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja; (c) ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; (d) način pribavljanja informacija i njihova istinitost; (e) sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i (f) ozbiljnost nametnute sankcije. Osim toga, Evropski sud uvijek naglašava da se mora napraviti razlika između privatnih pojedinaca i lica koja postupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili javne ličnosti. Shodno tome, dok privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu njegovog prava na privatni život, isto ne važi za javne ličnosti u vezi s kojima su granice kritičkog komentara šire, pošto su one neizbježno i svjesno izložene ispitivanju javnosti i zbog toga moraju pokazati posebno visok nivo tolerancije (vidi Evropski sud,
Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, predstavka broj 50123/06, tačke 31-34. s daljnjim referencama). Kada predstavku ispituje prema članu 10. Evropske konvencije, Evropski sud, također, uzima u obzir i način na koji se došlo do spornih informacija i njihovu vjerodostojnost (vidi Evropski sud,
Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka broj 64. s daljnjim referencama, u daljnjem tekstu: presuda
Ljekarska komora).
29. Također, i Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se kod ocjene opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (
ibid., presuda
Ljekarska komora, tačka 67. s daljnjim referencama; i Ustavni sud, između ostalih i
AP 787/04, odluka o dopustivosti i meritumu od 20. decembra 2005. godine, tačka 36).
30. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da su sudovi sporne izjave cijenili u cjelini i u kontekstu u kojem su date. Najprije, prvostepeni sud je u presudi detaljno iznio razloge zbog kojih je zaključio da su sporne izjave drugotuženog o tome da su tužitelji njegovu kuću "prethodno ukrali", da su je "opteretili hipotekom vrijednom šest miliona KM", te da "postoji očigledna nesrazmjera međusobnih davanja po ugovoru o zamjeni nekretnina" između drugotuženog i tužitelja činjenice koje su se mogle dokazivati, kao i da su tužitelji dokazali da te izjave nisu istinite (vidi tačke 8. i 9. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su neprihvatljivi navodi apelanata da oni "nisu iznosili bilo kakve tvrdnje koje se mogu kvalifikovati kao kleveta", zato što je te "tvrdnje iznio drugotuženi prilikom davanja intervjua [apelantu N. V.]", a taj intervju je emitirao apelant RTV. Stoga, Ustavni sud smatra da nema potrebe dalje analizirati da li se radi o činjenicama ili vrijednosnim sudovima, budući da su sudovi o tome dali relevantne i dovoljne razloge zasnovane na provedenim dokazima u vezi s istinitošću spornih izjava, u cijelosti u skladu s ranije navedenim standardima.
31. U vezi s pozivanjem apelanata na presudu Evropskog suda u predmetu
Jersild protiv Danske, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u toj presudi zauzeo stav da izvještavanje zasnovano na intervjuima, kasnije uređivanim ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava pomoću kojih je štampa u mogućnosti da igra svoju vitalnu ulogu "čuvara javnog interesa" (
public watchdog), te da bi sankcioniranje novinara zbog asistiranja prilikom širenja izjava koje je dalo neko lice značajno u negativnom smislu utjecalo na doprinos medija diskusijama o pitanjima koja su od javnog interesa i ona ne bi trebala da bude predviđena, osim ako za to ne postoje naročito jaki razlozi (vidi Evropski sud,
Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1994. godine, predstavka broj 15890/89, tačka 35. s daljnjim referencama). Međutim, Ustavni sud ukazuje da su i u tom predmetu uzete u obzir sve okolnosti slučaja i da se ovaj stav Evropskog suda ne može posmatrati izvan konteksta.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi nesporno zaključili da apelanti jesu "javne ličnosti", odnosno da i Srpska pravoslavna crkva i vladika Grigorije imaju važnu javnu ulogu u društvu, naročito u sredini gdje živi veliki broj vjernika za koje oni predstavljaju "simbole duhovne vrijednosti". Međutim, uprkos zahtjevu da, s obzirom na svoj status u javnosti, s više tolerancije podnose kritiku, pa čak i neopravdanu, i prvotužitelj kao pravno lice i drugotužitelj, kako je to naveo prvostepeni sud, mogu trpjeti štetu zbog iznošenja neistinitih tvrdnji zbog kojih može biti nanesena šteta njihovom kredibilitetu i ugledu u javnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant N. V. u postupku pred prvostepenim sudom izjavio da je intervju s drugotuženim napravio u kući drugotuženog, ali da nije provjeravao istinitost tvrdnji koje je u tom intervjuu drugotuženi iznio zato što "to nije bila praksa" i zato što je smatrao "da on nije taj koji je trebao da utvrdi da li su sve informacije koje je iznio [drugotuženi] istinite ili lažne." Dakle, iz ovoga se nesumnjivo može zaključiti da intervju nije emitiran "uživo", odnosno da drugotuženi nije gostovao u emisiji koja je bila direktno emitirana, već su apelanti imali priliku provjeriti informacije koje su u odnosu na tužitelje iznesene, ili ih bar kontaktirati prije objavljivanja intervjua kako bi i oni mogli iznijeti svoje stavove o onome što je drugotuženi izjavio. Međutim, apelanti nisu ničim dokazali da su tako postupili. Osim toga, sud je utvrdio i da je apelant N. V. isti intervju objavio i na svojoj internetskoj stranici i na Youtube servisu, čime ga je učinio dostupnim široj publici. Također, sud je nesumnjivo utvrdio da demanti koji su tužitelji poslali nije emitiran u cijelosti, ali da je apelant N. V. na svoju internetsku stranicu postavio odgovor na taj demanti u kojoj je i sam iznio tvrdnje "o naivnoj transakciji nekretnina između vladike Grigorija i Saliha Alijagića i izgubljenih stotina miliona evra te da je [prvotužitelj] stavio pod hipoteku naše crkve i hramove", iako te činjenice nije ni naknadno provjerio. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nisu u postupku pred sudom dokazali da su preduzeli bar minimum koraka kako bi potvrdili izjave drugotuženog, pa se stoga ne mogu uspješno pozivati na postupanje u "dobroj namjeri" kao moguću odbranu od iznošenja neistinitih činjenica.
33. Dalje, u vezi s navodima koji se tiču dosuđene naknade štete, Ustavni sud, također, ukazuje da je prvostepeni sud vrlo detaljno i pažljivo cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je kao satisfakciju u odnosu na prvotužitelja dosudio objavljivanje presude, a u odnosu na drugotužitelja je obavezao apelante i drugotuženog da mu solidarno isplate iznos od 5.000 KM. Ustavni sud smatra da su i o ovom aspektu ispitivanja proporcionalnosti miješanja u pravo na slobodu izražavanja sudovi dali relevantne i dovoljne razloge. Naročito, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud ocjenu svih relevantnih okolnosti ocijenio upravo primjenom tzv. testa proporcionalnosti i standarda člana 10. Evropske konvencije, pa je na osnovu toga izveo zaključak o tome šta je adekvatna satisfakcija za klevetu u konkretnom slučaju (vidi tačke 11. i 12. ove odluke). Zbog toga se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni ZZK jer su sudovi i o tome dali relevantne i dovoljne razloge.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo "neophodno u demokratskom društvu" u smislu člana 10. Evropske konvencije s ciljem zaštite prava i ugleda tužitelja, te da stoga nema kršenja prava na slobodu izražavanja.
35. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao "proizvoljna primjena prava", te da je Ustavni sud analizom člana 10. Evropske konvencije već odgovorio na to pitanje. Budući da apelanti ne iznose da su na bilo koji način bili uskraćeni za neku procesnu garanciju iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o kršenju ovog člana.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju njihovog prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije neosnovani.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je u postupku pred sudovima nesumnjivo utvrđeno da je miješanje u to pravo bilo zakonito i da je imalo legitiman cilj, te da je bilo "neophodno u demokratskom društvu" zato što su apelanti objavili izjave koje predstavljaju klevetu, a da nisu ni pokušali provjeriti te tvrdnje, odnosno zato što nisu mogli dokazati da su postupali "u dobroj namjeri".
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
