Službeni glasnik BiH, broj 45/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 759/16, rješavajući apelacije Marinka Katića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. juna 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Marinka Katića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 Dn 011760 15 Gž od 10. decembra 2015. godine i broj 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine.

Predmeti se vraćaju Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese nove odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marinko Katić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 011760 15 Gž od 10. decembra 2015. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP 759/16.

2. Apelant je posredstvom istog advokata 15. februara 2016. godine podnio još jednu apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 760/16.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP 759/16 i AP 760/16, u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 759/16.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 22. januara 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju broj AP 759/16, a 5. marta 2018. godine zatraženo je od Kantonalnog i Općinskog suda da dostave odgovor na apelaciju broj AP 760/16.

5. Općinski sud je 5. februara 2018. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 759/16, a Kantonalni sud 14. marta 2018. godine. Odgovor na apelaciju broj AP 760/16 Općinski sud je dostavio 16. marta 2018. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na navedenu apelaciju.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

U odnosu na predmet broj AP 759/16

7. Općinski sud, Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: ZK ured), postupajući po službenoj dužnosti u zemljišnoknjižnom predmetu za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, primjenom čl. 65. i 88. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZK), donio je Rješenje broj 053-0-DN-10-002 496 od 11. septembra 2012. godine o uspostavljanju zemljišnoknjižnog uloška broj 1269 u katastarskoj općini Čapljina (u daljnjem tekstu: zk. ul. 1269), kojim se dopušta: na osnovu prijavnog lista Katastarskog ureda Čapljina broj 1195/2010 upis u A listu zemljišnoknjižnog uloška broj kao u izreci rješenja, katastarske čestice broj 752 Kućište, koju u naravi čini kuća i zgrada površine 50 m² i dvorište površine 244 m², i katastarske čestice broj 753 Bašča, koju čini njiva 4. klase, površine 104 m² (tačka 1. izreke rješenja). Tačkom 2. navedenog rješenja utvrđeno je da se na osnovu člana 69. stav 1. ZZK dopušta uknjižba prava vlasništva na katastarskim česticama br. 752 i 753 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) upisanim u zk. ul. 1269 u korist državnog vlasništva sa dijelom 1/1, a na nekretninama upisanim u A listu uknjižba prava korištenja u apelantovu korist s dijelom 1/1.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 28. aprila 2011. godine Općinski sud na oglasnoj ploči suda te službenim glasilima po službenoj dužnosti objavio najavu uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška u skladu sa čl. 63. i 67. ZZK i čl. 13. i 16. Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima. Nadalje je navedeno da je apelant 28. jula 2011. godine podnio zahtjev ZK uredu za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška za predmetne nekretnine, da je uz zahtjev priložio posjedovni list, ugovor o doživotnom izdržavanju od 9. decembra 2002. godine, izvod iz matične knjige umrlih od 11. jula 2011. godine i rješenje o dogradnji od 27. aprila 1978. godine. Kako je dalje navedeno u rješenju, ZK referent je zatim po službenoj dužnosti uputio poziv Službi za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: Služba) zahtjevom "o pravnom [osnovu] upisa posjednika" u preciziranom PL, pa je obaviješten da je "Ivica Katić Perin upisan na osnovu rješenja o dodjeli broj […] od 07. 05. 1980. god.". Navedeno je da je ZK ured, nakon proteka zakonskih rokova, a na osnovu dokaza priloženih uz zahtjev, te primjenom člana 69. stav 1. ZZK, dopustio upis prava korištenja na predmetnim nekretninama u apelantovu korist.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 010793 12 Gž od 1. oktobra 2014. godine uvažena je žalba Melite Šetke kao zainteresiranog lica, prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

10. Kantonalni sud je ukazao da zainteresirano lice osnovano žalbom ističe da se uknjižba apelanta na predmetnim nekretninama nije mogla dopustiti na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između apelanta kao davatelja izdržavanja i primatelja izdržavanja (apelantovog oca Ivana Katića), jer je ugovor ovjerio sud u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: RH), a predmet tog ugovora su nekretnine koje se nalaze na području općine Čapljina u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: BiH). U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da je takvo rješenje ništavo u smislu člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da ugovor o doživotnom izdržavanju ovjeren u sudu u RH nije mogao biti osnov za uknjižbu apelantovog prava korištenja na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1, odnosno da bi bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH, pa je primjenom odredbe člana 235. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci rješenja.

11. Postupajući u ponovnom postupku, ZK ured je Rješenjem broj 053-0-DN-10-002 496 od 19. novembra 2014. godine, a na osnovu navedenog rješenja Kantonalnog suda od 1. oktobra 2014. godine, izvršio brisanje upisa u C listu prava korištenja na predmetnim nekretninama upisanim u apelantovu korist na osnovu rješenja od 11. septembra 2012. godine. Odlučeno je da se uspostavlja zk. ul. 1269, koji se sastoji od k. č. 752 i k. č. 753, te je na osnovu člana 69. stav 1. ZZK na predmetnim k. č. dopuštena uknjižba državnog vlasništva sa 1/1 dijela, a na "nekretninama u A listu uknjižuje se pravo korištenja u korist: Katića Ivana sina Pere" (dakle apelantovog oca) sa 1/1 dijela.

12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011760 15 Gž od 10. decembra 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostepenog organa.

13. U obrazloženju rješenja je prvenstveno navedeno da je apelant podnio žalbu ističući da se radi o pravno valjanom ugovoru, bez obzira na to što se radi o uknjižbi nekretnine koja se nalazi na području Bosne i Hercegovine, a čija se uknjižba traži na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog u Općinskom sudu u Pločama – Republika Hrvatska. Zatim je navedeno da je osporavanim rješenjem brisan upis u C listu – pravo korištenja u apelantovu korist, koje je upisano na osnovu rješenja istog suda od 11. septembra 2012. godine, pa je na spornoj nekretnini uknjiženo pravo korištenja u korist Ivana Katića s dijelom 1/1. Kantonalni sud je nadalje u obrazloženju rješenja istakao da smatra, suprotno navodima apelantove žalbe, da prvostepeni sud nije pogriješio donoseći osporavano rješenje jer se uknjižba ne može dopustiti na osnovu ugovora koji je ovjerio sud u RH, s obzirom na to da se ugovor o doživotnom izdržavanju odnosi na nekretnine koje se nalaze na području KO Čapljina, odnosno na području BiH. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon o rješavanju sukoba Zakona) propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji te nekretnine nalaze. Prema tome, taj sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da takav "ugovor ovjeren u sudu u Republici Hrvatskoj nije mogao biti osnov za uknjižbu prava korištenja [apelanta] sa 1/1 dijela", tj., kako je naveo Kantonalni sud, "on nije bio podoban za uknjižbu, odnosno da bi bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH", pa je primjenom člana 235. tačka 3. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

14. Postupajući po službenoj dužnosti u zemljišnoknjižnom predmetu za uspostavljanje zemljišnoknjižnog uloška, ZK ured je donio Rješenje broj 053-0-DN-10-003 752 od 11. septembra 2012. godine o uspostavljanju zemljišnoknjižnog uloška broj 2527 u katastarskoj općini Čapljina (u daljnjem tekstu: zk. ul. 2527), pa je na osnovu preciziranog prijavnog lista Katastarskog ureda Čapljina dopustio upis u A listu zk. ul. 2527 k. č. broj 5491/5 Zabrdalje, koju u naravi čini neplodno zemljište površine 19 m² (u daljnjem tekstu: predmetna k. č.), te je na osnovu člana 69. stav 1. ZZK dopustio uknjižbu prava vlasništva na toj k. č. u korist državnog vlasništva sa 1/1 dijela, a na nekretninama upisanim u A listu uknjižbu prava korištenja u apelantovu korist sa 1/1 dijela.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 007584 12 Gž od 11. decembra 2013. godine žalba Melite Šetke kao zainteresiranog lica je uvažena, prvostepeno rješenje je ukinuto i predmet je vraćen tom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

16. Postupajući u ponovnom postupku, ZK ured je Rješenjem broj 053-0-DN-10-003 752 od 19. novembra 2014. godine izvršio brisanje upisa u C listu prava korištenja na predmetnoj k. č. upisanim u apelantovu korist na osnovu rješenja od 11. septembra 2012. godine. Odlučeno je da se uspostavlja zk. ul. 2527, koji se sastoji od predmetne k. č., te je na osnovu člana 69. stav 1. ZZK na predmetnim k. č. dopuštena uknjižba državnog vlasništva sa 1/1 dijela, a na "nekretninama u A listu uknjižuje se pravo korištenja u korist: Katića Ivana sina Pere" (dakle apelantovog oca) sa 1/1 dijela.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđeno rješenje prvostepenog organa.

18. Redovni sudovi su odluke u ovom postupku zasnovali na identičnim razlozima kao u odlukama osporenim apelacijom evidentiranom kao AP 759/16.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona. U vezi s tim tvrdi da ugovor o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim ocem u RH kao primateljem izdržavanja ispunjava sve uvjete kumulativno propisane odredbom člana 120. Zakona o nasljeđivanju BiH. Apelant također smatra pogrešnim stav kantonalnih sudova "da je potreban notarski obrađen ugovor o doživotnom izdržavanju jer je nesporna činjenica da u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora 9. decembra 2002. godine nije bila uopće uspostavljena notarska služba u BiH, već je ugovor ovjeren pred sudom".

b) Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju broj AP 759/16 navodi da nema povrede prava na koja apelant ukazuje u apelaciji iz razloga navedenih o obrazloženju rješenja tog suda.

21. Općinski sud također u odgovoru na apelaciju broj AP 759/16 ističe da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji jer smatra da apelant ne pruža nikakve dokaze o tome, osim što nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju broj AP 760/16 naveo da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji jer apelant nije pružio nikakve dokaze o tome, osim što nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 43/82 i 72/82 i "Službeni list RBiH" br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1.

Ovaj zakon sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom.

Član 2.

Ako u ovom zakonu nema odredbe o pravu mjerodavnom za neki odnos iz člana 1. stava 1. ovog zakona, odgovarajuće se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i načela međunarodnoga privatnog prava.

Član 21.

Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijem se teritoriju nalazi nekretnina.

24. Zakon o notarima ("Službene novine FBiH" broj 45/02 od 20. septembra 2002. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 73. stav 1.
Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava

Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:

1. pravne poslove o regulisanju imovinskih odnosa između bračnih drugova, kao i između lica koja žive u vanbračnoj životnoj zajednici,

2. raspolaganje imovinom maloljetnih i poslovno nesposobnih lica,

3. pravne poslove kojima se obećava neka činidba kao poklon s tim što se nedostatak notarske forme, u ovom slučaju, nadomješta izvršenjem obećane činidbe,

4. pravne poslove, čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama,

5. osnivačka akta privrednih društava i utvrđivanje njihovih statuta, kao i svaka promjena statuta.

Član 135.
Stupanje na snagu

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati nakon proteka roka od 18 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

25. Zakon o zemljišnim knjigama FBiH ("Službene novine FBiH" br. 19/03 i 54/04 od 15. aprila 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.
Nadležnost

Novo uspostavljanje i zamjenu, kao i provođenje postupka uspostavljanja zemljišnih knjiga, vrši mjesno nadležni sud.

Član 69. stav 1.
Upisi u postupku uspostavljanja

(1) U zemljišnu knjigu će se kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava, upisati:

1) osoba koja je od strane zemljišnoknjižnog referenta utvrđena kao vlasnik, odnosno nosilac nekog drugog prava na nekretnini u skladu sa odredbama ovog zakona,

2) osoba čije vlasništvo, odnosno drugo pravo prema stanju stvari zemljišnoknjižnom uredu izgleda najvjerovatnijim.

Član 70.
Predmet žalbe u postupku uspostavljanja

U žalbenom postupku zainteresirane osobe mogu samo zahtijevati da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši zabilježbu protiv tačnosti zemljišne knjige ili da poduzme brisanje.

26. Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80) u relevantnom dijelu glasi:

Član 120.

Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljeđe nije ugovor o nasljeđivanju. To je ugovor o otuđivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).

Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.

Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora.

Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog obrađivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.

Ovaj ugovor mogu međusobno zaključiti lica koja su po zakonu obavezna da se međusobno izdržavaju.

27. Zakon o nasljeđivanju u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" broj 80/14 od 1. oktobra 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 147.

(1) Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave.

(2) Obaveza je notara da stranke pouči o nasljednopravnim posljedicama ugovora o doživotnom izdržavanju i u ispravi naznači da je tako postupljeno.

Član 270. stav 2.

Do dana primjene ovog zakona valjanost ugovora o ustupanju i raspodjeli imovine za života, ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovora o odricanju od naslijeđa i ugovora o prijenosu nasljednog dijela prije diobe primjenjivat će se odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80).

Član 275.

(1) Danom početka primjene ovog zakona prestaje važiti Zakon o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH", br. 7/80 i 15/80).

(2) Posebni propisi o nasljeđivanju ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ovog zakona.

Član 277.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH", a počet će se primjenjivati nakon tri mjeseca od dana stupanja na snagu.

VI. Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP 759/16 je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011760 15 Gž od 10. decembra 2015. godine, a predmet osporavanja apelacijom broj AP 760/16 je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 011761 15 Gž od 10. decembra 2015. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena rješenja apelant je primio 17. decembra 2015. godine, a apelacije su podnesene 15. februara 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

32. Apelant osporava rješenja Kantonalnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

35. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke odnosi se na postupak upisa apelantovog prava na predmetnim nekretninama, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje suštinski vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u okviru Kantonalnog suda, što je, u konačnici, prema apelantovoj ocjeni, rezultiralo donošenjem osporenih odluka.

37. U vezi s apelantovim prigovorima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

39. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnim postupcima, koji su u smislu odredbi ZZK vođeni po službenoj dužnosti radi uspostavljanja zemljišnoknjižnog uloška, apelant podnio zahtjev ZK uredu radi uknjižbe prava na predmetnim nekretninama, koje se nalaze u BiH, tj. u Čapljini, stečenim na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju koji je zaključio sa svojim ocem 2002. godine kao primateljem izdržavanja, koji je ovjeren u sudu u RH. Postupajući po službenoj dužnosti, ZK ured je prvobitno dopustio upis apelantovog prava korištenja na predmetnim nekretninama sa dijelom 1/1, nakon čega je Kantonalni sud usvojio žalbe zainteresiranog lica primjenom odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba, ukinuo prvostepena rješenja i predmete vratio na ponovni postupak. Tom odredbom je propisano da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina. Postupajući u ponovnom postupku, ZK ured je primjenom citirane odredbe zakona izvršio brisanje upisa u C listu apelantovog prava korištenja na predmetnim nekretninama dopušteno na osnovu prvostepenih rješenja i na predmetnim k. č. kao u izreci rješenja dopustio uknjižbu državnog vlasništva sa 1/1 dijela, a na "nekretninama u A listu uknjižbu prava korištenja u korist: Katić Ivana sina Pere" (dakle apelantovog oca) sa 1/1 dijela. Iz obrazloženja navedenih rješenja Ustavni sud zapaža da je taj sud zaključio da navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, u smislu odredbe člana 21. Zakona o rješavanju sukoba, nije mogao biti osnov za uknjižbu apelantovog prava na navedenim nekretninama i zemljišnim knjigama BiH, jer je ugovor ovjeren u sudu u RH, te zbog toga što su predmet tog ugovora bile nekretnine koje se nalaze na području BiH, odnosno da bi bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH prema odredbama Zakona o notarima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su predmetni postupci okončani osporenim rješenjima Kantonalnog suda od 10. decembra 2015. godine, kojim su apelantove žalbe odbijene kao neosnovane i prvostepena rješenja potvrđena.

40. U vezi s navedenim, Ustavni sud prvenstveno konstatira da je u osporenim rješenjima Kantonalnog suda u konačnici apelantov zahtjev za uknjižbu odbijen pozivom na član 21. Zakona o rješavanju sukoba koji propisuje da je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina. Međutim, kod nesporne činjenice da je predmetni ugovor zaključen 2002. godine i da se predmetne nekretnine nalaze u Čapljini, iz obrazloženja osporenih odluka nije jasno koje se to pravo Bosne i Hercegovine, države na čijoj se teritoriji nalaze predmetne nekretnine, primjenjuje u konkretnom slučaju, odnosno na kojoj odredbi materijalnog ili procesnog zakona je zasnovan stav suda da bi predmetni ugovor "bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH".

41. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je ugovor o doživotnom izdržavanju bio reguliran (starim) Zakonom o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80), koji je u članu 120. stav 2. propisivao: "Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije", a da iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da je apelant prijedlog za uknjižbu zasnovao na sudski ovjerenom ugovoru o doživotnom izdržavanju. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je u vrijeme trajanja predmetnih postupaka (koji su vođeni od 2011. godine, a okončani osporenim rješenjima od decembra 2015. godine) u Federaciji BiH 8. oktobra 2014. godine stupio na snagu (novi) Zakon o nasljeđivanju ("Službene novine FBiH" broj 80/14) koji se počeo primjenjivati 8. januara 2015. godine, koji u članu 147. propisuje da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u formi notarski obrađene isprave. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedeni zakon u odredbi člana 270. stav 2. eksplicitno propisuje da će se do dana primjene tog zakona (dakle u vrijeme kad su započeti i vođeni predmetni postupci i donesena prvostepena rješenja) "valjanost […] ugovora o doživotnom uzdržavanju […] primjenjivat će se odredbe Zakona o nasljeđivanju ("Službeni list SRBiH" br. 7/80 i 15/80)".

42. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je u Federaciji BiH 28. septembra 2002. godine stupio na snagu Zakon o notarima koji se, kako proizlazi iz člana 135. tog zakona, počeo primjenjivati 28. marta 2004. godine. U članu 73. navedenog zakona pobrojani su pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja navedene odredbe ne proizlazi da je njome tretiran i ugovor o doživotnom izdržavanju.

43. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi koju je podnio protiv prvostepenog rješenja tvrdio da se radi o pravno valjanom ugovoru, ali iz obrazloženja osporenih odluka ne proizlazi da je Kantonalni sud suštinski razmotrio te apelantove navode, već je, kako je to naprijed rečeno, svoje odlučenje isključivo zasnivao na navodu da bi ugovor bio podoban da se radi o ugovoru notarski obrađenom od notara u BiH, bez pozivanja na bilo koju odredbu domaćeg materijalnog prava. Imajući u vidu da Kantonalni sud uopće nije naveo odredbe materijalnog prava na kojim je zasnovao svoje odlučenje, te okolnost da, kako to apelant navodi, u vrijeme zaključivanja navedenog ugovora 9. decembra 2002. godine nije bila uopće uspostavljena notarska služba u BiH, Ustavni sud smatra da je zbog takvog postupanja redovnog suda, odnosno nedostatka obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava, ostalo krajnje nejasno iz kojih razloga i na osnovu kojih odredbi materijalnog ili procesnog prava je zapravo odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima Kantonalnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

45. S obzirom na utvrđenu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra bespredmetnim ispitivanje apelacionih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nedostatka obrazloženja u vezi s primjenom materijalnog prava jer je ostalo krajnje nejasno iz kojih razloga i na osnovu kojih odredbi materijalnog ili procesnog prava je zapravo odbijen apelantov zahtjev za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.