Službeni glasnik BiH, broj 27/26

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2992/23, rješavajući apelaciju E. Dž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija E. Dž.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer nadležni organi nisu preduzeli odgovarajuće zakonske mjere s ciljem zaštite apelantove fizičke i psihičke dobrobiti u vezi s izvršenjem kazne zatvora izrečene apelantu pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 048201 22 Ks od 21. oktobra 2022. godine.

Nalaže se Kazneno-popravnom zavodu Busovača i Općinskom sudu u Zavidovićima da po hitnom postupku preduzmu mjere iz svoje nadležnosti s ciljem poštovanja apelantove fizičke i psihičke dobrobiti u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem i standardima iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kazneno-popravnom zavodu Busovača i Općinskom sudu u Zavidovićima da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija E. Dž. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 048201 22 Kž 2 od 10. marta 2023. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

Na osnovu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prestaje pravno djelovanje Odluke Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-2992/23 od 12. decembra 2025. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. E. Dž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa advokat Bakir Hećimović iz Tuzle, podnio je 27. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 048201 22 Kž 2 od 10. marta 2023. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 K 048201 22 Ks od 21. oktobra 2022. godine.

2. Apelant je 2. decembra 2025. godine tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere kojom se obustavlja izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda od 21. oktobra 2022. godine do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Apelant je 8. decembra 2025. godine dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. decembra 2025. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i Tužilaštvo su u periodu od 12. do 18. decembra 2025. godine dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud 12. februara 2026. godine dostavio apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje.

5. Ustavni sud je 12. decembra 2025. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-2992/23 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere. Odlukom je naloženo Općinskom sudu da ne preduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora koja je apelantu izrečena osporenom presudom Općinskog suda od 21. oktobra 2022. godine, a koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 10. marta 2023. godine. Također je odlučeno da ta odluka Ustavnog suda stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

6. Općinski sud je 16. decembra 2025. godine obavijestio Ustavni sud da je Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP-2992/23 u potpunosti realizirana, odnosno da taj sud neće preduzimati radnje radi izvršenja kazne zatvora koja je apelantu izrečena presudom Općinskog suda od 21. oktobra 2022. godine (potvrđena presudom Kantonalnog suda od 10. marta 2023. godine) do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

7. Na osnovu člana 34. Pravila Ustavnog suda, od Federalnog ministarstva pravde zatraženo je 13. januara 2026. godine da dostavi Ustavnom sudu sljedeće informacije: da li je ranije bilo slučajeva koji su se ticali izdržavanja kazne zatvora lica za koja je naknadno utvrđeno (na osnovu medicinske analize i dokumentacije) da su sklona suicidu; ako jeste bilo takvih slučajeva, da li postoje odgovarajuće zdravstvene ustanove za navedene slučajeve i na koji način se postupalo u smislu efektivne zaštite njihovog života i zdravlja, na osnovu čl. 11, 49, 92. i 152. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS) i relevantnih odredbi Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Federalno ministarstvo pravde je 5. marta 2026. godine dostavilo Ustavnom sudu dopis u vezi s traženim informacijama.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

9. Tužilaštvo je 1. februara 2019. godine optužilo apelanta i S. Đ. da su počinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav (1) u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

10. Rješenjem Općinskog suda od 3. septembra 2019. godine razdvojen je krivični postupak prema optuženom S. Đ. u odnosu na krivični postupak prema optuženom apelantu. Krivični postupak prema optuženom S. Đ. je pravosnažno okončan pod preciziranim brojem.

11. Presudom Općinskog suda od 5. jula 2021. godine (koju je donijela sutkinja K. S.) apelant je proglašen krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav (1) u vezi sa članom 31. KZFBiH te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

12. Rješenjem Kantonalnog suda od 16. marta 2022. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da je apelant u žalbi ukazao na postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) jer je na glavnom pretresu učestvovala sutkinja K. S., koja se, prema članu 39. tačka e) ZKPFBiH, morala izuzeti. Apelant je u žalbi ukazao da je navedena sutkinja u istom postupku učestvovala u donošenju presude protiv optuženog S. Đ. u odnosu na kojeg je razdvojen krivični postupak te donesena posebna odluka, nakon čega je postupajuća sutkinja bila upoznata sa svim dokazima koji su u daljnjem postupku korišteni protiv optuženog apelanta. Pored toga je apelant naveo i da je osuđeni S. Đ. u daljnjem toku postupka protiv apelanta saslušan u svojstvu svjedoka optužbe. Te žalbene navode Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 39. tačka e) ZKPFBiH propisano da sudija ne može vršiti sudijsku dužnost ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom. Dakle, navedena zakonska odredba se ne odnosi na razloge koje navodi žalilac/apelant zašto se postupajuća sutkinja prvostepenog suda trebala izuzeti. Međutim, i pored toga razlozi koje navodi apelant nisu osnovani zato što je postupajuća sutkinja, iako je donijela presudu protiv optuženog S. Đ., cijenila dokaze koji se odnose na krivnju tog optuženog. Navedeno je da se u tom postupku postupajuća sutkinja nije upuštala u ocjenu i analizu dokaza koji se odnose na apelanta, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka b) ZKPFBiH. S druge strane, Kantonalni sud je istakao da je osnovan apelantov žalbeni prigovor u vezi sa zakonitošću pretresanja njegovog mobitela jer prije toga nije sačinjen zapisnik o pretresanju. Zbog toga je zaključeno da nalaz i mišljenje vještaka A. R. predstavlja nezakonit dokaz, a slijedom toga i svi dokazi proistekli iz takvog nalaza. Ukazano je da će Općinski sud u ponovnom postupku otkloniti učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazano tim rješenjem, preuzet će ranije izvedene dokaze, a po potrebi izvesti i nove, pa će nakon brižljive i savjesne ocjene svih izvedenih dokaza moći donijeti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

13. Povodom apelantovog zahtjeva za izuzeće postupajuća sutkinja K. S. je 13. maja 2022. godine, na osnovu člana 42. stav (2) ZKPFBiH, dostavila pismenu izjavu predsjedniku Općinskog suda. Postupajuća sutkinja je u izjašnjenju navela: "Tačno je da je moja rodica, odnosno kćerka maminog polubrata udata za A. M., sin F., s tim što ja nisam upoznata da li je F. M. vlasnik ili suvlasnik oštećenog TMK d.o.o. Zavidovići, jer je u toku postupka, kao punomoćnik oštećenog ispitan I. M. Vezano za daljnji dio zahtjeva za moje izuzeće u skladu sa članom 39. tačka e) ZKPFBiH, jer sam sudila po istoj optužnici S. Đ. protiv kojeg je krivični postupak razdvojen, odbrana optuženog je te navode već isticala u žalbi na prvostepenu presudu o čemu se u svom rješenju od 16. marta 2022. godine, već izjasnio Kantonalni sud, koji je naveo da je taj navod optuženog neosnovan […] Osim toga, u toku postupka protiv optuženog [apelanta] izvedeni su i dokazi predloženi od strane odbrane optuženog koje je sud također cijenio i imao u vidu. U pogledu dijela zahtjeva za izuzeće u skladu sa članom 39 tačka f) ZKPFBiH, smatram da ne postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u moju nepristrasnost. U pogledu navoda da će optuženi u ponovljenom postupku zahtijevati ponovo izvođenje svih dokaza, osim dokaza za koje Kantonalni sud utvrdio da se radi o nezakonitim dokazima, zbog čega po navodima [apelantovog] branioca izuzećem postupajućeg sudije i određivanjem drugog sudije neće biti narušeno načelo efikasnosti i ekonomičnosti, napominjem da je odredbom člana 331 a) st. (4) i (5) ZKPFBiH izričito propisano postupanje prvostepenog suda u takvim situacijama. Ističem da u svakom predmetu postupak vodim nepristrasno i u skladu sa Zakonom, što je slučaj i ovom predmetu".

14. Iz stanja spisa predmeta (odgovor na apelaciju Općinskog suda i apelantovi navodi) proizlazi da je Opća sjednica Općinskog suda odbila apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje K. S.

Osporene presude

15. Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 048201 22 Ks od 21. oktobra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda; koju je donijela sutkinja K. S.) apelant je proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav (1) u vezi sa članom 31. KZFBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Presudom je, između ostalog, apelant obavezan da pravnom licu PD "Tvornica montažnih kuća" d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: oštećeni) plati precizirani novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva.

16. Općinski sud je u obrazloženju, između ostalog, istakao da na pojedinim dokazima (koje je Tužilaštvo izvelo na glavnom pretresu) nije zasnovao presudu, niti ih je cijenio kao dokaz s obzirom na to da su pribavljeni protivno odredbama ZKPFBiH. To se odnosi, kako je navedeno, na dokaze koje je Kantonalni sud rješenjem od 16. marta 2022. godine proglasio nezakonitim, u smislu člana 11. stav (2) ZKPBiH. Dalje je navedeno da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant učestvovao u izvršenju krivičnog djela na način da je osmislio i detaljno razradio kako će se izvršiti krivično djelo, a potom pronašao direktnog izvršioca S. Đ., kojeg u Zavidovićima niko ne poznaje, te mu osigurao smještaj u Zavidovićima i obećao mu da će od ostvarene imovinske koristi, odnosno od otuđenog novca dobiti dio novca, te kada je S. Đ. počinio krivično djelo, apelant prisvojio veći iznos otuđenog novca. U vezi s tim je zatim ukazano na mnogobrojne subjektivne i materijalne dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, uključujući i ispitivanje svjedoka S. Đ. S druge strane, navedeno je da je apelantova odbrana odustala od prijedloga da apelant u toku dokaznog postupka dâ iskaz u svojstvu svjedoka. Općinski sud je istakao da se apelantova osuda ne zasniva samo i isključivo na iskazu svjedoka S. Đ., koji je već pravosnažno osuđen za isto krivično djelo, a na osnovu sporazuma o priznanju krivnje zaključenog s Tužilaštvom. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Općinski sud je naveo da je iskaz S. Đ. u cijelosti potkrijepljen drugim provedenim dokazima, kako subjektivne tako i objektivne prirode. Iz tih dokaza proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio krivično djelo na način, u vrijeme i u mjestu kako je to opisano u izreci presude. Općinski sud je ocijenio neosnovanim navod apelantove odbrane da sud iskazu svjedoka S. Đ. ne bi trebao pokloniti vjeru jer se radi o licu koje je sklono vršenju krivičnih djela. Pri tome je navedeno da činjenica osuđivanosti ili neosuđivanosti nekog svjedoka, sama za sebe, ne mora značiti da iskaz tog svjedoka nije istinit, pogotovo kada se cijeni u međusobnoj vezi s drugim provedenim dokazima i kada se presuda ne zasniva isključivo samo na iskazu tog svjedoka. Osim toga, Općinski sud je naveo da se apelant, što proizlazi iz iskaza svjedoka S. Đ., družio s njim, išao kod njega u Brčko i vidio gdje i u kojim uvjetima S. Đ. živi. To znači, kako je navedeno, da je apelant dobro znao o kakvoj se ličnosti radi i, prema mišljenju suda, upravo zbog toga je i angažirao S. Đ. da po njegovom prethodnom planu, koji je detaljno razradio, izvrši krivično djelo razbojništva. Dakle, iz provedenih dokaza je utvrđeno da je apelant preduzeo niz usklađenih radnji iz kojih se može izvesti zaključak o njegovom umišljaju za počinjenje krivičnog djela, odnosno postojanju saučesništva. Konačno, Općinski sud je ocijenio pravno irelevantnim navod apelantove odbrane (u kontekstu krivičnog djela) da je kritične prilike I. B. postupao protivno relevantnim propisima za prijenos i prijevoz gotovog novca krećući se pješice, bez spremnika i naoružanog čuvara. Ukazano je da ta činjenica predstavlja određen rizik za I. B. i oštećenog, a nikako opravdanje da I. B. bude fizički napadnut te da mu bude oduzet novac. Osim toga, Općinski sud je ukazao i da je svjedok S. Đ. naveo da su on i apelant dva puta prije kritičnog dana pratili I. B., da su jednom odustali od izvršenja krivičnog djela jer je bio ramazan, a da im je drugi put I. B. pobjegao iz vidokruga. Imajući u vidu navedeno, zaključeno je da je van razumne sumnje dokazano da je apelant počinio krivično djelo.

17. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 K 048201 22 Kž 2 od 10. marta 2023. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

18. Kantonalni sud je u obrazloženju istakao da apelant u žalbi navodi da je nezakonit pretres obavljen na području Brčkog, a po naredbi Općinskog suda, te da se na dokazima pribavljenim na taj način ne može zasnivati sudska odluka. U vezi s tim je Kantonalni sud naveo da su predmeti (pronađeni i oduzeti prilikom pretresa stambenih prostorija u Brčkom) koje je koristio osuđeni S. Đ. bili predmet vještačenja vještaka informatičke struke. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud taj nalaz vještaka izuzeo iz spisa predmeta i nije ga cijenio, niti na takvom nalazu zasnovao svoju odluku, kao ni na preciziranoj policijskoj službenoj zabilješci. Dakle, kako se ne cijeni nalaz u cjelini, Kantonalni sud je istakao da se nema potrebe osvrtati na pojedine njegove segmente i baviti se pitanjima zakonitosti. Dalje je navedeno da su neosnovani apelantovi navodi o nezakonitosti svih dokaza i da se stoga prvostepena presuda zasniva samo na iskazu osuđenog S. Đ. koji je već pravosnažno osuđen za predmetno krivično djelo na osnovu sporazuma o priznanju krivnje zaključenog s Tužilaštvom. Kantonalni sud je naglasio da je iskaz tog svjedoka u dovoljnoj mjeri potkrijepljen drugim izvedenim preciziranim dokazima subjektivne i objektivne prirode (telefonski listinzi, uočavanje apelanta na inkriminiranom mjestu, o čemu je sačinjen policijski zapisnik, prepoznavanje u sudnici apelanta od svjedoka A. i dr.). Pri tome je navedeno da je iskaz svjedoka S. Đ. u skladu s praksom Ustavnog suda brižljivo cijenjen i sagledan kako bi se utvrdilo je li takav iskaz potkrijepljen još nekim dokazima i da li eventualno osuđeni S. Đ. sada ima interes da neistinito svjedoči protiv apelanta. Kantonalni sud je istakao da je u postupku utvrđeno da nema činjenica niti okolnosti iz kojih bi proizlazilo da S. Đ. ima neki interes da svjedoči protiv apelanta. Sve navedene dokaze, kako je to istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud je na dovoljno jasan i logičan način analizirao, ocijenio u pogledu vjerodostojnosti i uvjerljivosti, te dao ocjenu svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi. Nakon toga je Općinski sud izveo pravilne zaključke i dao razloge kojima se rukovodio pri rješavanju činjeničnih i pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i apelantova krivnja. Postupajući na navedeni način, kako je obrazloženo, Općinski sud je u cijelosti ispoštovao odredbe člana 296. stav (2) i člana 305. stav (7) ZKPFBiH.

19. U odnosu na žalbeni prigovor da postupajuća sutkinja K. S. nije mogla suditi i donijeti prvostepenu presudu, Kantonalni sud je naveo da je taj prigovor već istican i u prethodnom postupku, o čemu se taj sud izjasnio. Pozivajući se na sadržaj odredbe člana 39. tačka e) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da se navedena odredba ne odnosi na razloge koje apelant navodi kao razloge zašto se sutkinja K. S. trebala izuzeti. Međutim, i pored toga, razlozi koje apelant navodi u žalbi nisu osnovani zato što je sutkinja K. S., iako je donijela presudu protiv optuženog S. Đ., cijenila dokaze koji se odnose na krivnju tog optuženog. Kantonalni sud je naveo da se tom prilikom sutkinja K. S. u tom drugom postupku nije upuštala u ocjenu i analizu dokaza koji se odnose na apelanta kao optuženog u ovom predmetu, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka b) ZKPFBiH.

Izdržavanje kazne zatvora

20. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da apelant kaznu zatvora, izrečenu presudama koje su predmet ove apelacije, izdržava u Kazneno-popravnom zavodu Busovača (u daljnjem tekstu: KPZ Busovača). Za vrijeme izdržavanja kazne zatvora apelant je 13. juna 2024. godine Općinskom sudu podnio molbu za prekid izdržavanja kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci. Molba je podnesena na osnovu člana 57. ZIKS-a, a u vezi sa čl. 27–31. navedenog zakona. Rješenjem Općinskog suda od 21. oktobra 2024. godine usvojena je apelantova molba te mu je kao osuđenom licu odobren prekid izdržavanja kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca iz razloga propisanih članom 27. tačka 8. ZIKS-a. Apelantov otac je 20. decembra 2024. godine podnio Općinskom sudu molbu za produženje prekida zbog apelantovih zdravstvenih razloga.

21. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je rješenjem Općinskog suda od 21. januara 2025. godine uvažena apelantova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora po presudi Općinskog suda od 21. oktobra 2022. godine. Rješenjem je odobren prekid izdržavanja u trajanju od tri mjeseca počevši od 22. januara 2025. godine do 22. aprila 2025. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je osuđeni apelant za vrijeme trajanja prekida izdržavanja kazne zatvora počeo da se liječi, odnosno da posjećuje psihijatra. Na te okolnosti su u spis predmeta dostavljeni precizirani medicinski dokazi. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je u toku postupka po službenoj dužnosti provedeno vještačenje apelanta na osnovu medicinske dokumentacije KPZ Busovača, apelantovog zdravstvenog kartona i medicinske dokumentacije spisa. Uvidom u nalaz i mišljenje vještaka dr. H. J. proizlazi da su apelantove psihičke tegobe počele 2020. godine, a vezane su za sudski proces, nakon čega se apelant obratio psihijatru i psihologu preciziranog doma zdravlja, gdje je i liječen. Dalje je vještak konstatirao da se apelant zbog ponovnih psihičkih tegoba obratio za stručnu pomoć, te se u periodu od novembra 2023. godine do oktobra 2024. godine u četiri navrata psihijatrijski liječio. Pri tome je vještak istakao da je apelant naveo da nije zadovoljan kvalitetom zdravstvene zaštite u KPZ Busovača gdje izdržava kaznu zatvora, navodeći da ljekar u navedeni zavod dolazi jednom ili dva puta mjesečno, te da terapiju ne dobija na način kako su to propisali psihijatri kod kojih se liječio van zavoda. Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u podnesak KPZ Busovača od 3. januara 2025. godine u kojem je, između ostalog, istaknuto da nemaju ništa protiv da se nastavi prekid izdržavanja kazne. Cijeneći apelantove navode i podnesak KPZ Busovača, odnosno pozitivan stav tog zavoda, kao i činjenicu da apelant ima zakazane ljekarske preglede kod specijalista, Općinski sud je zaključio da je apelantova molba osnovana, a sve kako bi apelant nastavio svoje liječenje po već ustaljenom rasporedu i zakazanim terminima, što je osnov za prekid kazne zatvora, prema članu 27. stav (1) tačka 1. u vezi sa članom 57. ZIKS-a.

22. Uvidom u CMS Ustavni sud konstatira da je Općinski sud 18. aprila 2025. godine donio rješenje kojim je uvažio apelantovu molbu za prekid izdržavanja kazne zatvora počevši od 22. aprila 2025. godine do 22. jula 2025. godine. U obrazloženju su ponovljeni razlozi navedeni u rješenju Općinskog suda od 21. januara 2025. godine.

23. Uvidom u CMS Ustavni sud konstatira da je Općinski sud 11. septembra 2025. godine donio rješenje kojim je uvažio apelantovu molbu za prekid izdržavanja kazne zatvora te odredio da se prekid izdržavanja kazne odobrava u trajanju od tri mjeseca počevši od pravosnažnosti tog rješenja. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelantova molba osnovana po osnovu člana 27. st. (1) i (2) u vezi sa članom 57. ZIKS-a, a sve kako bi apelant za vrijeme prekida izdržavanja kazne zatvora brinuo o maloljetnom djetetu i svojoj supruzi, koja je u rizičnoj trudnoći. Pri tome je Općinski sud ukazao i da je KPZ Busovača iskazao pozitivan stav o apelantovoj molbi i prekidu izdržavanja kazne zatvora.

24. Iz stanja spisa predmeta (medicinska dokumentacija koju je apelant dostavio u zahtjevu za privremenu mjeru) proizlazi da je nakon donošenja rješenja Općinskog suda od 21. januara 2025. godine apelant obavljao redovne mjesečne psihijatrijske/neuropsihijatrijske kontrolne preglede u javnim i privatnim medicinskim ustanovama. Iz sadržaja navedene dokumentacije proizlazi stav pojedinih ljekara da apelant treba da nastavi s psihoterapijom svakih 14 dana, uz redovne kontrole i uz ljekarsku preporuku da se apelant ne vraća u penalnu ustanovu do odluke Ustavnog suda o apelaciji. U jednom od navedenih mišljenja neuropsihijatra (od 1. jula 2025. godine) konstatirano je da pacijent/apelant dolazi na kontrolni pregled u stanju vidnog psihičkog pogoršanja, te da je na osnovu pregleda apelanta procijenjeno da kod njega postoji ozbiljan i neposredan rizik od suicida ukoliko mu se ne izrekne mjera zabrane povratka u zatvor. U vezi s tim je navedeno da je apelant u stanju izrazite emocionalne destabilizacije, depresivne blokade, s izraženim osjećajem bezizlaznosti i trajne ugroženosti. Također je navedeno i da je kod apelanta prisutan jasan plan samoubistva i dostupna sredstva (lijekovi), što dodatno povećava hitnost stanja. Zaključeno je da u slučaju da se apelant vrati u zatvorsku ustanovu postoji visok neposredni rizik od suicida, te bi posljedice po njegovo zdravlje i život mogle biti nepopravljive. Preporučeno je hitno produženje liječenja u civilnim ustanovama, nastavak terapije i praćenje situacije u okviru porodice, te je neophodno sačuvati apelanta u poznatom i podržavajućem okruženju do rješavanja apelacije pred Ustavnim sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. U suštini, apelant negira da je počinio krivično djelo, te problematizira način na koji su redovni sudovi proveli dokazni postupak, utvrdili njegovu krivičnopravnu odgovornost i obrazložili osporene presude. U vezi s tim ukazuje da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima, što se prvenstveno odnosi na sva saznanja i operativne radnje proizašle iz nezakonite naredbe za pretresanje koju je policiji Brčko distrikta BiH izdao sudija za prethodni postupak Općinskog suda jer je postupao van svoje jurisdikcije. Isto tako smatra da se pretresanje njegovog mobitela ima smatrati nezakonitim, a posljedično tome i svi materijalni dokazi proizašli iz takvog pretresanja. Zatim navodi da Općinski sud nije na detaljan način obrazložio zašto odbija kao neosnovan njegov zahtjev za izuzeće sutkinje K. S. U vezi s tim, apelant ukazuje da je navedena sutkinja u rodbinskoj vezi s vlasnikom/suvlasnikom, tj. odgovornim licem oštećenog pravnog lica TMK d.o.o. Zavidovići. Također ističe da je navedena sutkinja u istom postupku učestvovala u donošenju presude protiv optuženog S. Đ. u odnosu na kojeg je razdvojen krivični postupak jer je s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje. Apelant ističe da je navedena sutkinja bila upoznata sa svim dokazima koji su u daljnjem postupku korišteni protiv njega, a da je S. Đ. saslušan kao svjedok optužbe u krivičnom postupku protiv njega. Zasnivanje presude na svjedočenju svjedoka koji je zaključio sporazum s Tužilaštvom, prema apelantovom shvatanju, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje.

26. U zahtjevu za privremenu mjeru od 2. decembra 2025. godine apelant je predložio obustavljanje izvršenja osporene prvostepene presude od 21. oktobra 2022. godine s ciljem sprečavanja neposredne i nenadoknadive štete na njegovo zdravlje. U vezi s tim, apelant je naveo da je pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja dokumentirano u nizu specijalističkih nalaza i u direktnoj je vezi s njegovim boravkom u zatvorskim uvjetima, a da se stabilizacija postiže isključivo ambulantnim liječenjem i boravkom van zatvorske sredine. Zatim navodi da se prema njemu kao psihičkom bolesniku primjenjuje mjera vezivanja nogu i ruku iako je smješten u poluotvorenoj ustanovi, te da takav tretman prema njemu ima izrazito negativan psihološki efekat. To je, kako navodi, u suprotnosti i sa članom 3. Evropske konvencije. Ističe i da je takav tretman kod njega produbio osjećaj bespomoćnosti, straha i poniženja, a što je dodatno pojačalo posljedice njegovih dijagnoza. Također ukazuje i da unutar zatvorske ustanove ne bi bio u stanju zatražiti adekvatno liječenje, te da zbog toga izbjegava obraćanje medicinskom osoblju iz straha od ponovnog maltretirajućeg i nečovječnog postupanja. Navodi da svi medicinski nalazi ukazuju na to da zatvorsko okruženje direktno izaziva pogoršanje njegovog stanja, što predstavlja realnu opasnost od psihičke dekompenzacije, gubitka funkcionalnosti, suicidalnih misli, trajnog oštećenja mentalnog zdravlja i rizika po život. Pri tome ističe da trenutno dostupni tretman u KPZ Busovača nije dovoljan. U svjetlu istaknutog, apelant se pozvao i na garancije iz člana 2. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je ponovio i navode iz apelacije u vezi s ocjenom dokaza. Konačno, apelant navodi da je zbog navedenih dijagnoza i medicinskih nalaza proveo ukupno 12 mjeseci na prekidima kazne, što predstavlja zakonski maksimum. Ističe da više ne postoji mogućnost daljnjeg produženja prekida izdržavanja kazne zatvora, što znači da se, ukoliko Ustavni sud ne usvoji privremenu mjeru, 15. decembra 2025. godine mora vratiti u zatvor.

27. U dopuni zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je dostavio dvije potvrde o privremeno oduzetim predmetima KPZ Busovača od 24. jula i 23. augusta 2025. godine koje, prema apelantovom mišljenju, predstavljaju direktan dokaz da zatvorska ustanova ne posjeduje niti izdaje psihijatrijske lijekove koji su mu propisani, odnosno da je terapiju isključivo mogao dobiti ako je donese njegova porodica. To, prema apelantovim tvrdnjama, predstavlja dodatni socijalni i finansijski teret za njegovu porodicu, odnosno pogoršava njegovo zdravstveno stanje i povećava rizik od psihičkog sloma. Stoga apelant predlaže usvajanje privremene mjere prije 15. decembra 2025. godine kao dana njegovog povratka u zatvor.

b) Odgovori na apelaciju

28. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, zbog čega taj sud ostaje pri svim razlozima navedenim u osporenoj drugostepenoj presudi. To se, kako je navedeno, posebno odnosi na prigovore nezakonitosti dokaza. Kantonalni sud je istakao da je dao jasne i nedvosmislene odgovore kako u pogledu objektivnih tako i subjektivnih obilježja krivičnog djela. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

29. Općinski sud je u postupku pred tim sudom apelantu i njegovom braniocu omogućio da se izjasne o svim dokazima optužbe i da izvedu sve dokaze koje su predložili, a nakon čega je sud izvršio savjesnu i cjelovitu ocjenu svih dokaza i u obrazloženju presude iznio razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim je navedeno da su netačni apelantovi navodi da je kompletna presuda zasnovana isključivo na iskazu, odnosno svjedočenju S. Đ. kao direktnog izvršioca krivičnog djela. Dalje je navedeno da je sudija koji je postupao, nakon zahtjeva apelantove odbrane, pismeno dao svoje izjašnjenje. O tom apelantovom zahtjevu za izuzeće sudije je odlučila Opća sjednica, odnosno Kolegij sudija Općinskog suda, o čemu su stranke pismeno obaviještene. Zatim je navedeno da nisu tačni navodi iz apelacije da je postupajuća sutkinja K. S. u rodbinskoj vezi s vlasnikom/suvlasnikom, tj. odgovornim licem oštećenog pravnog lica TMK d.o.o. Zavidovići. U vezi s tim je istaknuto da je tačno da je sutkinjina rodica, tj. kćerka polubrata sutkinjine majke udata za A. M. (sin F. M.), ali da F. M. nije vlasnik ili suvlasnik oštećenog i da je u toku postupka kao punomoćnik oštećenog ispitan I. M. Općinski sud je istakao da se u apelaciji zapravo ponavljaju svi argumenti koje je apelant već ranije iznosio kako tokom prvostepenog postupka tako i u žalbi protiv osporene prvostepene presude. Navedeni apelantovi prigovori bili su predmet ocjene pred Kantonalnim sudom i taj sud ih s pravom nije prihvatio, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje u osporenoj drugostepenoj presudi. Shodno tome je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

30. Tužilaštvo je navelo da je apelacija u potpunosti neosnovana.

31. Federalno ministarstvo pravde je navelo da je ZIKS-om propisana obavezna zdravstvena zaštita za sva osuđena lica, te da svaki kazneno-popravni zavod u FBiH ima svog ljekara, kao i organiziranu zdravstvenu zaštitu (zavodski stacionari). U suprotnom, osuđeno lice se može premjestiti u zavod koji ima objekat stacionara i stalnog zavodskog ljekara, a po preporuci zavodskog ljekara osuđeno lice se može uputiti u adekvatnu zdravstvenu ustanovu. Dalje je navedeno da je iz dostavljenih odgovora kazneno-popravnih zavoda u FBiH "utvrđeno da je relativno mali broj slučajeva osuđenih osoba za koje se uoče određene suicidalne namjere ili druge poteškoće na psihičkom planu. Što se tiče postupanja, ukoliko se utvrdi da postoji sklonost ka suicidu propisuje se intenzivan rad sa osuđenom osobom od strane odgajatelja i psihologa, te se sve navedeno bilježi u zdravstveni karton, po potrebi osuđena osoba se vodi i na kontrolu kod neuropsihijatra koji propisuje terapiju, te se takve osobe stavljaju pod pojačan nadzor. U vezi odgovarajućih zdravstvenih ustanova za navedene slučajeve, postoji JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac, koje postupajući sud upućuje na liječenje". Zatim je navedeno da je neophodno imati u vidu i zastaru izvršenja krivične sankcije – izrečene kazne zatvora (u kontekstu apsolutnog roka za izvršenje kazne zatvora) prilikom uzimanja u obzir činjenica o psihofizičkom stanju osuđenog lica. Također je ukazano da su odredbama ZIKS-a propisani uvjeti prekida izdržavanja kazne zatvora, a o čemu se posebno treba voditi računa uzimajući u obzir navedene zastare izvršenja kazne zatvora. Konačno je istaknuto da je u svakom konkretnom slučaju neophodno utvrditi okolnosti, kao i zdravstveno stanje osuđenog lica, pogotovo imajući u vidu zloupotrebu instituta prekida izdržavanja kazne zatvora (bjekstvo, zastara, mogućnost ponovnog počinjenja krivičnog djela, preventivni tip kazne, utjecaj na druge osuđenike u kolektivu itd.).

V. Relevantni propisi

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) u relevantnom dijelu glasi:

Član 39. tač. b), d), e) i f)

Razlozi za izuzeće

Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

b) ako mu je osumnjičeni, odnosno optuženi, njegov branitelj, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili punoćnik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branitelj, zakonski zastupnik ili punomoćnik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost.

Član 41.
Postupak za izuzeće

(1) Čim sazna za postojanje kojeg od razloga za izuzeće iz člana 39. tač. od a) do e) ovog zakona, sudija je dužan prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda. Ako sudija smatra da postoje okolnosti iz člana 39. tačke f) ovog zakona, izvijestit će o tome predsjednika suda.

(2) U slučaju iz stava 1. ovog člana, kao i u slučaju kada se radi o izuzeću predsjednika suda - o njegovom izuzeću i zamjeni odlučuje opća sjednica, odnosno kolegij sudija tog suda.

Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7)
Sadržaj presude

(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tačka b)
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

b) ako je na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti;

33. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 44/98, 42/99, 12/09, 42/11 i 39/24)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 11. stav (1)

Postupanje s osuđenim osobama mora biti čovječno i s poštovanjem njihovog ljudskog dostojanstva, s očuvanjem njihovog tjelesnog i duševnog zdravlja, vodeći pri tome računa da se održi potreban red i disciplina.

Član 22.

Upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne zatvora vrši sud na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište ili Sud Bosne i Hercegovine kada je taj sud izrekao kaznu.

3. Zdravstvena zaštita

Član 45.

Osuđenim osobama osigurava se ljekarska pomoć i bolničko liječenje.

Troškove liječenja snosi ustanova, osim ako se utvrdi da se osuđeni namjerno ozlijedio.

Član 46.

Svaka ustanova treba da ima svoga ljekara i po mogućnosti organizovanu zdravstvenu zaštitu.

O smještaju osuđenog u bolnicu ustanove ili u ambulantnu sobu iste ustanove odlučuje ljekar.

U slučaju da ne postoji mogućnost liječenja u ustanovi, oboljela osuđena osoba upućuje se u ustanovu u kojoj postoji mogućnost liječenja, a u slučaju hitnosti ili kad postoji opasnost zbog dužeg prevoza u tu ustanovu, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljela osuđena osoba uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove.

Vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.

Član 49.

Osuđena osoba koja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, uputit će se u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu.

IV - PREKID IZDRŽAVANJA KAZNE ZATVORA I PREMJEŠTAJ

1. Prekid izdržavanja kazne zatvora

Član 57.

Osuđenoj osobi može se dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora.

Odredbe čl. 27., 28., 29. i 31. ovog zakona shodno se primjenjuju i na prekid izdržavanja kazne zatvora.

Prekid izdržavanja kazne zatvora izvršit će se i u slučaju kada sud odredi mjeru pritvora za drugo krivično djelo.

O prekidu izdržavanja kazne zatvora rješenjem odlučuje sud koji je izrekao prvostepenu presudu.

U slučaju iz stava 4. ovog člana sud odlučuje u vijeću sastavljenom od trojice sudija.

Član 92. stav (2)

Osuđena osoba ima pravo pritužbi Federalnom ministarstvu, odnosno odgovarajućem organu uprave kantona, na rad službenih osoba ustanove zbog povrede njenih prava.

7. Nadzor nad radom ustanova

Član 152. st. (1), (2) i (3)

U cilju osiguranja jedinstvenog sistema izvršenja kazne zatvora, prenošenja pozitivnih iskustava, analiziranja i proučavanja rada pojedinih organizacionih jedinica i pružanja stručne pomoći tim jedinicama, Federalno ministarstvo vrši nadzor nad radom ustanova.

Nadzor nad izvršenjem kazne zatvora obuhvata naročito: zakonito i pravilno postupanje sa osuđenim osobama, nadzor nad organizovanjem i radom ustanova, način odgoja osuđenih osoba, stanje sigurnosti i samozaštite, funkcionisanje službe osiguranja, privredno poslovanje, način sprovođenja zdravstveno-higijenskih mjera, ishranu i odjevanje osuđenih osoba, kao i uvjete iz čl. 38. do 41. ovog zakona.

Nadzor iz stava 2. ovog člana vrši Federalno ministarstvo preko ovlaštenih radnika (u daljem tekstu: inspektor).

[…]

VI. Dopustivost i meritum

34. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

35. Apelant smatra da mu je u krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant je ukazao da mu je prekršeno pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s pravom na pravično suđenje. Osim toga, apelant je dodatno ukazao i na kršenje člana II/3.a) i b) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2. i 3. Evropske konvencije u kontekstu izdržavanja kazne zatvora na osnovu osporenih odluka. Zbog specifičnih okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud će apelantove navode ispitati isključivo u svjetlu standarda člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

a) Pravo na pravično suđenje

36. Kako se radi o predmetu u kojem je apelant osuđen zbog izvršenog krivičnog djela, Ustavni sud će ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

39. Apelant, u suštini, kršenje prava na pravično suđenje dovodi u vezu s aspektom prava na nepristrasan sud, ocjenom/zakonitošću dokaza i "jednakošću oružja" te arbitrarnošću u primjeni prava.

Pravo na nepristrasan sud

40. U konkretnom slučaju apelant je problematizirao nepristrasnost sutkinje K. S. po dva osnova. Kao prvo, apelant ukazuje na pristrasnost navedene sutkinje zbog njenih rodbinskih veza s oštećenim. Kao drugo, apelant smatra da sutkinja K. S. nije smjela učestvovati u postupku donošenja osporene prvostepene presude zbog činjenice da je prethodno odlučivala o krivnji S. Đ.

41. Ustavni sud podsjeća da, u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), nepristrasnost u pravilu označava odsutnost predrasuda ili pristrasnosti (nezauzimanje strana). Postojanje nepristrasnosti, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, mora se utvrditi prema (i) subjektivnom testu, pri čemu se mora uzeti u obzir lično uvjerenje i ponašanje određenog sudije, tj. da li je sudija imao ikakve lične predrasude ili pristrasnosti u datom slučaju; i (ii) objektivnom testu, tj. utvrđivanjem da li je, nezavisno od ličnog ponašanja bilo kojeg od svojih članova, sam sud i, između ostalih aspekata, njegov sastav, nudio dovoljna jamstva da se isključi svaka legitimna sumnja u pogledu njegove nepristrasnosti. Svaki sudija u odnosu na kojeg postoji legitiman razlog za strah od nedostatka nepristrasnosti mora se povući. Postojanje nacionalnih procedura za osiguranje nepristrasnosti, odnosno pravila koja reguliraju izuzimanje sudija relevantan je faktor. Takva pravila odražavaju nastojanje nacionalnog zakonodavca da ukloni sve razumne sumnje u nepristrasnost dotičnog sudije ili suda i predstavljaju pokušaj osiguranja nepristrasnosti uklanjanjem uzroka takvih zabrinutosti (vidi Nicholas protiv Kipra, presuda od 9. januara 2018. godine, predstavka broj 63246/10, tač. 49–55. s daljnjim referencama). Sama činjenica da stranka u postupku traži izuzeće sudije zbog pristrasnosti, čak i opetovano, nema automatski posljedicu da se sudija treba povući ili biti isključen (vidi Harabin protiv Slovačke, presuda od 20. novembra 2012. godine, predstavka broj 58688/11, tačka 138).

42. Dovodeći u obzir navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je pitanje (ne)pristrasnosti bilo problematizirano tokom krivičnog postupka protiv apelanta kako povodom apelantovog zahtjeva za izuzeće sutkinje K. S. tako i u okviru žalbenih navoda. U oba slučaja redovni sudovi su zaključili da su navodi o pristrasnosti navedene sutkinje neosnovani. Ustavni sud, prije svega, ponavlja da je nepristrasnost bitna za pravilno obavljanje sudske dužnosti, te se odnosi ne samo na sudsku odluku već i na postupak donošenja odluke. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je sutkinja K. S. odlučivala u dva razdvojena postupka po istoj optužnici. Dakle, radilo se o istom krivičnom događaju povodom kojeg su vođena dva odvojena postupka. Prema praksi Evropskog suda, problemi s nepristrasnošću mogu se pojaviti ako je sudija u drugim fazama postupka već izrazio mišljenje o krivnji optuženog (vidi Gómez de Liaño y Botella protiv Španije, presuda od 22. jula 2008. godine, predstavka broj 21369/04, tač. 67–72. s daljnjim referencama). Međutim, u slučaju sutkinje K. S. nije se radilo o drugim fazama postupka, već je ona na osnovu izvedenih dokaza u zasebnom postupku utvrđivala krivnju kako apelanta tako i prvobitno saoptuženog S. Đ. S druge strane, Ustavni sud je zauzeo jasan stav: "Ustavni sud naglašava da sama činjenica da su određene sudije bile članovi vijeća koje je odlučivalo o prihvatanju sporazuma o priznanju krivnje u drugim postupcima u kojim su optuženi bili lica koja su u konkretnom postupku bila i svjedoci ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje u smislu standarda koje propisuje član 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi osnovano mogli ukazivati na to da su te sudije bile pristrasne pri donošenju osporene odluke, te da je time povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje" (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-608/17 od 24. aprila 2019. godine, tačka 37. s daljnjim referencama, dostupnu na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi da je navedena sutkinja u postupku protiv S. Đ. prethodno izrazila mišljenje o apelantovoj krivnji. Na to apelant nije ukazao ni u redovnom postupku niti u apelaciji. Dakle, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o prejudiciranju apelantove krivnje. Osim toga, uzimajući u obzir da redovni sudovi tokom cijelog trajanja krivičnog postupka nisu doveli u pitanje tvrdnju navedene sutkinje da nije imala saznanja o postojanju rodbinskog odnosa u kontekstu vlasništva oštećenog, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti ni o postojanju ličnog uvjerenja i predrasuda u okolnostima konkretnog predmeta. Prema tome, navedene okolnosti, posmatrane u svojoj cjelokupnosti, ne upućuju na zaključak postojanja ličnog interesa sutkinje K. S. da apelant bude osuđen, odnosno postojanja rizika tzv. psihološkog vezivanja u kontekstu postupka koji je vođen protiv S. Đ. Dakle, Ustavni sud smatra da, sa stajališta razumnog, poštenog i informiranog posmatrača, postupanje sutkinje K. S. u krivičnom postupku protiv apelanta nije moglo izazvati objektivno opravdane sumnje u njenu nepristrasnost. U slučaju sutkinje K. S. nisu objektivizirane okolnosti koje bi hipotetički gledano stvorile moguće iskušenje za prosječnog čovjeka da ga kao sudiju navede da ne održi jasnu i istinitu ravnotežu. Postojeći pravni okvir je u konkretnom slučaju omogućio ispitivanje apelantovih navoda o pristrasnosti sutkinje K. S. U vezi s tim, Ustavni sud dalje ukazuje da se, u svjetlu prakse Evropskog suda, kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne može zasnivati na navodnom nedostatku nezavisnosti ili nepristrasnosti suda koji donosi odluke ako je donesena odluka bila predmet naknadnog nadzora od sudskog tijela koje ima punu nadležnost i osigurava poštovanje jamstava utvrđenih tom odredbom (vidi Rustavi 2 Broadcasting Company Ltd i drugi protiv Gruzije, presuda od 18. jula 2019. godine, predstavka broj 16812/17, tačka 345. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da je takav nadzor u okolnostima konkretnog predmeta osiguran s obzirom na to da je, kao što je prethodno rečeno, apelant imao pristup Kantonalnom sudu kao drugostepenom sudu s punom nadležnošću za ponovno ispitivanje njegove krivnje, što je uključivalo činjenična i pravna pitanja, između ostalog i pitanje (ne)pristrasnosti sutkinje K. S.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u svjetlu apelantovih navoda i činjenica predmeta nepristrasnost sutkinje K. S. nije dovedena u sumnju, zbog čega nije postojala obaveza njenog izuzimanja u apelantovom slučaju. Posljedično tome, nema proizvoljnosti ni u stavu Kantonalnog suda iz osporene drugostepene presude da u konkretnom slučaju nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka b) ZKPFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na nepristrasan sud iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ocjena/zakonitost dokaza, "jednakost oružja" i primjena prava

44. Ustavni sud, dalje, primjećuje da apelant osporava zakonitost određenih dokaza, te da je njegova osuđujuća presuda zasnovana na svjedočenju svjedoka S. Đ. koji je prvobitno bio optužen s apelantom, te koji je naknadno s Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivnje, a potom bio svjedok optužbe u krivičnom postupku protiv apelanta.

45. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6. Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan te da li je uključio ispitivanje njihove navodne "nezakonitosti" (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110). Dalje, pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku se, prema ocjeni Ustavnog suda, suštinski tiče same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na "jednakost oružja" kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na "jednakost oružja" nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uvjetima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utječe na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-749/20 od 5. oktobra 2021. godine, tačka 49. s daljnjim referencama).

46. U odnosu na apelantove navode o nezakonitosti dokaza, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na jasan način ukazali da se osporena prvostepena presuda ne zasniva na nezakonitim dokazima proisteklim iz radnji preduzetih u Brčko distriktu BiH, a koje se odnose na pretresanje apelantovog mobitela i njegovo naknadno vještačenje (vidi tač. 16. i 18. ove odluke). Prema tome, proizlazi da je Općinski sud u ponovnom suđenju postupio u skladu s uputstvima iz rješenja Kantonalnog suda od 16. marta 2022. godine (vidi tačku 12. ove odluke). Stoga su neosnovani apelantovi navodi da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima.

47. Kada je riječ o apelantovom navodu u vezi s iskazom S. Đ., Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda, Evropska konvencija ne zabranjuje domaćem sudu da se oslanja na inkriminirajući iskaz saučesnika, čak i ako je poznato da se taj svjedok kreće u kriminalnim krugovima (vidi Xenofontos i ostali protiv Kipra, presuda od 25. oktobra 2022. godine, predstavke br. 68725/16 i dr., tačka 77. s daljnjim referencama). Korištenje izjava svjedoka u zamjenu za imunitet ili druge pogodnosti važan je alat u borbi domaćih vlasti protiv teškog kriminala. Međutim, korištenje takvih izjava može dovesti u pitanje pravednost postupka protiv okrivljenika i može pokrenuti osjetljiva pitanja jer su, po svojoj prirodi, takve izjave podložne manipulaciji i mogu se dati isključivo radi dobijanja pogodnosti koje se nude u zamjenu ili radi lične osvete. Ponekad dvosmislena priroda takvih izjava i rizik da lice može biti optuženo i suđeno na osnovu neprovjerenih optužbi koje nisu nužno nepristrasne ne smiju se stoga potcijeniti (vidi Evropski sud, Fajstavr protiv Češke Republike, presuda od 16. oktobra 2025. godine, predstavka broj 48303/21, tačka 45. s daljnjim referencama).

48. U odnosu na apelantove navode kojima suštinski negira izvršenje krivičnog djela, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud "četvrte instance", te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42–45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

49. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u vezu sa činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnog djela, u kontekstu apelantovih inkriminiranih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Utvrđenje apelantove krivičnopravne odgovornosti rezultat je cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) glavnom pretresu, na kojem je apelantu, tj. njegovoj odbrani bila data mogućnost da osporava sve dokaze optužbe. To se posebno odnosi na ispitivanje svjedoka S. Đ. s kojim je Tužilaštvo prethodno zaključilo sporazum o priznanju krivnje. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza svjedoka S. Đ., upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene drugostepene presude ukazao da je taj iskaz brižljivo cijenjen i sagledan kako bi se utvrdila njegova vjerodostojnost, odnosno ispitao eventualni interes i motiv da navedeni svjedok lažno svjedoči protiv apelanta. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu i da apelant nije iskoristio svoje pravo da dâ iskaz u svojstvu svjedoka i na taj način pred raspravnim sudom dodatno argumentira svoje tvrdnje, odnosno opovrgne tvrdnje optužbe. Dakle, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ispunjen zahtjev iz principa "pravičnosti" da se svi dokazi izvedu na glavnom pretresu u prisustvu optuženog s ciljem osiguranja principa kontradiktornosti postupka (vidi Evropski sud, Gülağacı protiv Turske, odluka od 13. aprila 2021. godine, predstavka broj 40259/07, tačka 36. s daljnjim referencama). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, niti je dovedena u pitanje "jednakost oružja", što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije. U takvim okolnostima ne može se reći da je oslanjanje redovnih sudova na svjedočenje saučesnika S. Đ. učinilo suđenje nepravičnim budući da je njegov iskaz potkrijepljen i drugim izvedenim materijalnim i subjektivnim dokazima. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u osporenim presudama za utvrđenje apelantove krivnje dali detaljno i jasno obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu propustili da u obrazloženju osporenih odluka detaljno odgovore na sve apelantove argumente/prigovore od suštinskog značaja za ishod postupka u konkretnom predmetu, te da su dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odlučenje.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu prethodnih razmatranja i zaključaka ne ostavljaju dojam da je u krivičnom postupku protiv apelanta, sagledanom u cijelosti, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije.

51. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

b) Navodi o povredi člana 2. Evropske konvencije

52. Ustavni sud primjećuje da je apelant tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora zbog činjenice da je nakon donošenja osporenih presuda obolio. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant stupio na izdržavanje kazne pa je tražio prekid u skladu sa zakonom. Rješenjima redovnog suda prekid mu je dozvoljen u više navrata, te više ne postoji zakonski osnov za prekid izdržavanja kazne zatvora. Dalje, apelant ističe da mu KPZ Busovača ne može osigurati adekvatno liječenje, te da postoji opasnost od suicida ukoliko se vrati na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Busovača. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci o privremenoj mjeri broj AP-2992/23 od 12. decembra 2025. godine, između ostalog, zaključio da je apelant učinio izvjesnim da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo, odnosno da okolnosti konkretnog predmeta opravdavaju osnovanost zahtjeva za donošenje privremene mjere. Prilikom usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud se rukovodio apelantovim psihičkim stanjem u svjetlu prakse Evropskog suda u predmetima koji su podrazumijevali pozitivnu obavezu države, u smislu člana 2. Evropske konvencije (vidi Hasani protiv Švedske, presuda od 6. marta 2025. godine, predstavka broj 35950/20, tač. 61–65. s daljnjim referencama, i Shanidze protiv Gruzije, odluka od 7. novembra 2017. godine, predstavka broj 60867/08, tačka 41. s daljnjim referencama).

53. Iz stanja spisa predmeta, što učesnici u postupku pred Ustavnim sudom nisu ni doveli u pitanje, proizlazi da su kod apelanta prisutne psihičke tegobe zbog kojih je u više navrata išao na psihijatrijsko liječenje u javne i privatne zdravstvene ustanove van penalne ustanove u kojoj izdržava kaznu zatvora (KPZ Busovača). U vezi s tim je kod apelanta medicinski konstatirano da postoji ozbiljan i neposredan rizik od suicida ukoliko se vrati na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Busovača. Također je medicinski konstatirano i postojanje suicidalnih misli, te jasnog plana za suicid kod apelanta (vidi tačku 24. ove odluke). Iako se apelant trenutno nalazi van zatvora na osnovu odluke o privremenoj mjeri Ustavnog suda i do sada nema dokaza da je pokušao počiniti suicid, Ustavni sud smatra da navedene konstatacije pokreću ozbiljna pitanja iz obima člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su u svjetlu specifičnih okolnosti apelantovog slučaja primjenjive garancije iz člana 2. Evropske konvencije. Drugačiji pristup, odnosno čekanje da se desi stvarna i neposredna opasnost po apelantov život bilo bi protivno suštini člana 2. Evropske konvencije, koji garantira pravo na život. Isto tako, Ustavni sud smatra da bi u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja na apelanta bio stavljen pretjeran teret (kao osuđenog lica) da traži zaštitu svojih prava, u smislu člana 92. stav (2) ZIKS-a, podnošenjem pritužbe Federalnom ministarstvu pravde, odnosno odgovarajućem organu uprave kantona na rad službenih lica ustanove zbog povrede svojih prava (vidi tačku 33. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Rodić protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 27. maja 2008. godine, predstavka broj 22893/05, tačka 58) zaključio da "Vlada nije uspjela priložiti nijedan izvještaj koji je napravio zatvorski inspektor pri Federalnom ministarstvu nakon primljene pritužbe. Zaista, izgleda da sistem zatvorskih inspekcija ne funkcionira u Federaciji BiH od 2004. godine [...]. Sud, stoga, zaključuje da, kako stvari stoje, pritužba upućena zatvorskom inspektoru pri Federalnom ministarstvu ne predstavlja efektivan pravni lijek za navodne povrede". Budući da Federalno ministarstvo pravde nije ponudilo nikakvu novu ili drugačiju argumentaciju u vezi s pitanjem djelotvornog ostvarivanja prava – zaštite osuđenih lica putem pritužbe (vidi tačku 31. ove odluke), Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju čini i dalje primjenjiv citirani stav Evropskog suda iz predmeta Rodić. Shodno tome, Ustavni sud će u nastavku obrazloženja meritorno ispitati te navode apelacije, u smislu člana 2. Evropske konvencije.

54. Član II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

a) Pravo na život

55. Član 2. stav 1. Evropske konvencije glasi:

Član 2. stav 1.
Pravo na život

1. Pravo na život svake osobe zaštićeno je zakonom. Niko ne smije biti namjerno lišen života, osim prilikom izvršenja presude suda kojom je osuđen za krivično djelo za koje je zakonom predviđena ova kazna.

56. Prema praksi Evropskog suda, prva rečenica člana 2. Evropske konvencije, koja se smatra jednom od najosnovnijih njenih odredbi, a ujedno sadrži i jednu od osnovnih vrijednosti demokratskih društava koja čine Vijeće Evrope, zahtijeva od države ne samo da se suzdrži od "namjernog" oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake kako bi zaštitila živote onih koji se nalaze u njenoj nadležnosti (vidi Fernandes de Oliviera protiv Portugala, presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 78103/14, tačka 104. s daljnjim referencama). Ta odredba može, u određenim dobro definiranim okolnostima, nametnuti pozitivnu obavezu vlastima da preduzmu preventivne operativne mjere za zaštitu pojedinca od drugih ili, u određenim posebnim okolnostima, od samog sebe. U slučaju rizika od samoubistva u zatvoru, takva pozitivna obaveza nastaje samo kada su vlasti znale ili su trebale znati da postoji stvarna i neposredna opasnost da će određeno lice pokušati da sebi oduzme život. Evropski sud je uzeo u obzir različite faktore kako bi utvrdio da li su vlasti znale ili su trebale znati da postoji stvarna i neposredna opasnost po život određenog lica. Da bi se utvrdilo kršenje te obaveze, mora se utvrditi da vlasti nisu preduzele, u okviru svojih ovlaštenja, mjere koje bi, s razumne tačke gledišta, ublažile taj rizik. Evropski sud mora ispitati da li su vlasti učinile sve što se od njih razumno moglo očekivati u okolnostima slučaja kako bi spriječile ostvarenje određenog i neposrednog rizika i spriječile taj rizik preduzimanjem mjera koje su im bile na raspolaganju. Odgovor na to pitanje zavisi od svih okolnosti svakog slučaja. Međutim, ta obaveza se mora tumačiti tako da ne nameće nepodnošljiv ili pretjeran teret vlastima jer ne smiju izgubiti iz vida nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne izbore koji se moraju napraviti u smislu prioriteta i resursa. Stoga, svaka navodna prijetnja životu ne obavezuje vlasti, prema Evropskoj konvenciji, da preduzmu konkretne mjere kako bi spriječile njenu pojavu (vidi Jeanty protiv Belgije, presuda od 31. marta 2020. godine, predstavka broj 82284/17, tač. 70–73. s daljnjim referencama). Od odlučnog značaja je da li su nadležne javne vlasti u relevantno vrijeme znale ili su trebale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti po život identificiranog lica i, ako jesu, da li su propustile preduzeti mjere u okviru svojih ovlaštenja za koje se, po razumnoj procjeni, moglo očekivati da se izbjegne takva opasnost. Ti faktori obično uključuju: i) historiju problema s mentalnim zdravljem; ii) težinu mentalnog stanja; iii) prethodne pokušaje samoubistva ili samopovređivanja; iv) suicidalne misli ili prijetnje i v) znakove fizičke ili mentalne patnje (vidi, ibid., Fernandes de Oliviera protiv Portugala, tačka 115. s daljnjim referencama). Ako predstavnici države dovoljno unaprijed postanu svjesni takve prijetnje, nastaje pozitivna obaveza na osnovu člana 2. Evropske konvencije prema kojoj su dužni spriječiti ostvarivanje te prijetnje svim sredstvima koja su razumna i izvediva u datim okolnostima (vidi Mikayil Mammadov protiv Azerbejdžana, presuda od 17. decembra 2009. godine, predstavka broj 4762/05, tačka 115).

57. Primjenjujući navedene standarde na okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud, prije svega, ističe da se u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja nije radilo samo o njegovim prijetnjama da će počiniti suicid. Postojanje suicidalnih misli i stvarne opasnosti od suicida je u apelantovom slučaju potvrđeno medicinskim nalazima i mišljenjima. S tom medicinskom dokumentacijom su bile upoznate nadležne javne vlasti u kontekstu odlučivanja o apelantovom zahtjevu za prekid izdržavanja kazne zatvora. Zbog toga se u konkretnom slučaju ne može govoriti o nepredvidljivosti ljudskog ponašanja i nametanju nepodnošljivog ili pretjeranog tereta vlastima kada je riječ o postojanju stvarne i neposredne opasnosti po apelantov život. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da nadležne javne vlasti nisu opovrgle apelantove tvrdnje da mu se u KPZ Busovača ne može osigurati odgovarajući medicinski tretman koji bi umanjio rizik od suicida. Takva obaveza (fizička i psihička dobrobit), prema praksi Evropskog suda, ujedno se javlja i u svjetlu garancija člana 3. Evropske konvencije kada su u pitanju lica lišena slobode (vidi Mouisel protiv Francuske, presuda od 14. novembra 2002. godine, predstavka broj 67263/01, tačka 40). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da su opći principi koji se odnose na obavezu očuvanja zdravlja i dobrobiti zatvorenika, posebno pružanjem potrebne medicinske njege, sažeti u predmetu Rooman protiv Belgije [VV], presuda od 31. januara 2019. godine, predstavka broj 18052/11, i nedavno u predmetu Tarricone protiv Italije, presuda od 8. februara 2024. godine, predstavka broj 4312/13).

58. Zatim, Ustavni sud ukazuje na zakonske propise, tj. na odredbe ZIKS-a kojima je propisana zdravstvena zaštita zatvorenih lica i iz kojih jasno proizlazi mogućnost, odnosno obaveza liječenja zatvorenika (vidi tačku 33. ove odluke). Pri tome, ako takva mogućnost ne postoji u ustanovi u kojoj se zatvorenik nalazi, u slučaju hitnosti, kao i kad ne postoji mogućnost potrebnog specijaliziranog liječenja u toj ustanovi, oboljelo osuđeno lice uputit će se u zdravstvenu ustanovu, o čemu odlučuje rukovodilac ustanove. Kako je definirano navedenim zakonom, u članu 46. stav (2), vrijeme provedeno u općoj zdravstvenoj ustanovi uračunava se u izvršenje kazne zatvora.

59. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, u skladu s praksom Evropskog suda, Evropska konvencija ne propisuje nikakvu "opću obavezu" puštanja zatvorenika na slobodu iz zdravstvenih razloga, čak i ako on pati od bolesti koju je posebno teško liječiti. Ipak, Evropski sud, kako je naveo, ne može isključiti mogućnost da se u posebno ozbiljnim slučajevima mogu pojaviti situacije u kojima pravilno provođenje krivičnog pravosuđa zahtijeva pravne lijekove u obliku humanitarnih mjera (vidi, na primjer, Evropski sud, Cosovan protiv Republike Moldavije, presuda od 22. marta 2022. godine, predstavka broj 13472/18, i Dorneanu protiv Rumunije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 55089/13). Pri tome, za potrebe konkretnog slučaja Ustavni sud svakako ima u vidu i institut zastare izvršenja kazne propisan odredbama KZFBiH, na šta je, između ostalog, ukazalo i Federalno ministarstvo pravde u obavijesti od 5. marta 2026. godine (vidi tačku 31. ove odluke).

60. U konkretnom slučaju apelant je Ustavnom sudu dostavio ljekarske nalaze u vezi sa svojim zdravstvenim (psihičkim) stanjem. Ustavni sud ističe da zakon propisuje mogućnost, zapravo obavezu liječenja lica na izdržavanju kazne zatvora i upućivanje u nadležnu zdravstvenu ustanovu u slučaju da osuđeno lice koje za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje (vidi tačku 33. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud napominje da je obaveza svih sudova i organa vlasti da poštuju ljudska prava i slobode, pri čemu Evropska konvencija ima prioritet nad domaćim zakonodavstvom. U tom pogledu, Ustavni sud naglašava da ne može djelovati kao četvrta instanca pri ocjeni medicinskog stanja apelanata, već je njegova uloga da osigura poštovanje prava i zakonitosti u skladu s međunarodnim standardima. Ustavni sud ponavlja da javne vlasti u konkretnom slučaju ne dovode u pitanje ozbiljnost apelantove bolesti i postojanje suicidalnih misli, odnosno opasnosti od suicida kod apelanta (vidi tač. od 20. do 24). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelantovo zdravstveno stanje najprije stvar procjene ljekara, kao i ocjena kako i gdje će se liječiti. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da nadležna javna (penalna) ustanova KPZ Busovača nije postupila u skladu sa svojom zakonskom obavezom iz člana 49. ZIKS-a, kojom je propisano: "Osuđena osoba koja za vrijeme izdržavanja kazne zatvora duševno oboli ili pokazuje teške psihičke smetnje, uputit će se u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu." Ustavni sud zapaža da iz informacije koju je dostavilo Federalno ministarstvo pravde (vidi tačku 31. ove odluke) proizlazi da u FBiH, odnosno BiH postoje takve javne ustanove. Međutim, u okolnostima apelantovog slučaja KPZ Busovača je samo konstatirao činjenice vezane za apelantovo zdravstveno stanje a da nije preduzeo mjere iz svoje nadležnosti s ciljem zaštite apelantove fizičke i psihičke dobrobiti. Isto tako, Ustavni sud smatra da nadležne javne vlasti nisu uzele u obzir apelantovu ličnu situaciju i ispitale da li je on u praksi u stanju da izdrži boravak u KPZ Busovača. Navedeni propusti javnih vlasti su sami po sebi suprotni garancijama iz člana 2. Evropske konvencije, posebno iz razloga što iz stanja spisa predmeta u apelantovom slučaju nije moguće utvrditi eventualne objektivne okolnosti nemogućnosti javnih vlasti da ispune garancije iz člana 2. Evropske konvencije.

61. Prema tome, u situaciji postojanja stvarnog i neposrednog rizika od suicida u apelantovom slučaju, iako je nesporno da mu liječenje unutar KPZ Busovača nije moguće, nepreduzimanje odgovarajućih konkretnih zakonskih mjera javnih vlasti, a primarno KPZ Busovača, predstavlja povredu člana 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije u pogledu kompatibilnosti apelantovog zdravstvenog stanja s uvjetima u zatvoru.

62. Imajući u vidu navedeni zaključak, Ustavni sud nalazi da je neophodno naložiti KPZ Busovača (u kojem apelant izdržava kaznu zatvora) i Općinskom sudu (kao sudu na čijem području osuđeni ima prebivalište, odnosno boravište u smislu člana 22. ZIKS-a) da preduzmu konkretne i adekvatne mjere iz svoje nadležnosti s ciljem poštovanja apelantove fizičke i psihičke dobrobiti u skladu s njegovim zdravstvenim stanjem i standardima iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije.

c) Ostali navodi

63. Apelant je ukazao i na kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, a koje je doveo u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda o nedostatku nezavisnog postojanja člana 13. Evropske konvencije. Stoga, u svjetlu zaključaka o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da se ne može pojaviti nikakvo pitanje po članu 13. Evropske konvencije zajedno s odredbom člana 6. Evropske konvencije (vidi Hessenthaler protiv Austrije, odluka od 26. augusta 2025. godine, predstavka broj 8761/23, tačka 13. s daljnjim referencama).

VII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije jer nadležni organi nisu preduzeli odgovarajuće zakonske mjere s ciljem zaštite apelantove fizičke i psihičke dobrobiti iako je kod apelanta nesporno postojanje suicidalnih misli i opasnosti od suicida.

65. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3.d) Evropske konvencije u krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, jer su redovni sudovi u osporenim odlukama dali dovoljna i relevantna obrazloženja o svim pitanjima koja apelant problematizira apelacijom, uključujući i navode o pristrasnosti, zakonitosti i ocjeni dokaza i u vezi s tim korištenju iskaza saoptuženog saslušanog u svojstvu svjedoka, te se odluke redovnih sudova o tim pitanjima ne mogu ocijeniti proizvoljnim.

66. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije s obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega se ne može pojaviti nikakvo pitanje po članu 13. Evropske konvencije zajedno s odredbom člana 6. Evropske konvencije.

67. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. U skladu sa članom 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, danom donošenja ove odluke prestaje da važi Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2992/23 od 12. decembra 2025. godine.

Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman