Službeni glasnik BiH, broj 84/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. oktobra 2017. godine, u predmetu broj AP 1475/17, rješavajući apelaciju Jelene Bosnić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jelena Bosnić protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 017351 16 Rev od 14. februara 2017. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Bosnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Gordan Stojić, advokat iz Mostara, podnijela je 13. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 017351 16 Rev od 14. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina revizija izjavljena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 017351 16 Gž 2 od 26. jula 2016. godine kojom je odbijena apelanticina žalba podnesena protiv Presude Suda BiH broj S1 3 P 017351 14 P3 od 4. decembra 2015. godine kojom je u cijelosti odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je prvotuženi (Centar za informiranje i priznavanje dokumenata iz oblasti visokog obrazovanja) kao poslodavac kontinuiranim uznemiravanjem apelantice stvarao neprijateljsko radno okruženje, degradirajući, ponižavajući i stvarajući uvredljiv ambijent, a sve to na način preciznije naveden u izreci prvostepene presude, kao i da joj prvotuženi i drugotuženi B. S (direktor prvotuženog) naknade nematerijalnu štetu u vidu pravične novčane naknade za pretrpljene duševne boli u određenim novčanim iznosima.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da nije osnovan apelanticin prigovor stvarne nenadležnosti Suda BiH jer je parnični postupak pokrenut radi zaštite od diskriminacije na radnom mjestu, odnosno mobinga kao oblika nefizičkog uznemiravanja kako je definirano odredbama člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije. Sud BiH je naveo da sudska zaštita za mobing kao oblik diskriminacije po svojoj pravnoj prirodi je radni spor koji se vodi pred Sudom BiH primjenom odredaba člana 83. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, te da je isti sud stvarno nadležan za raspravljanje i o imovinskim zahtjevima proisteklim iz štete nastale pri vršenju poslova organa uprave i drugih institucija Bosne i Hercegovine shodno odredbama člana 1. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Dalje, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je drugostepeno vijeće Suda BiH na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenilo materijalno pravo kada je zaključilo da iz tužbenog zahtjeva proizlazi da apelantica radnje mobinga označava kontinuiranim uznemiravanjem od početka novembra 2011. godine do održavanja pripremnog ročišta 28. aprila 2015. godine, na način bliže opisan u obrazloženju osporene odluke. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da se odredbama člana 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije mobing definira kao nefizičko uznemiravanje na radnom mjestu koje podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu, čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uvjeta ili profesionalnog statusa zaposlenog. Sud BiH je ukazao da je bitan element instituta mobinga vremenski kontinuitet u kome se ponavljaju radnje koje imaju karakter ovog oblika diskriminacije, prema kome se cijeni da li se radi o pojedinačnom incidentu ili o ponašanju čija je namjera ugrožavanje ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta ličnosti zaposlenika i njegova eliminacija iz radnog okruženja. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je cijenjen period koji je apelantica označila kao vrijeme u kome je trajalo uznemiravanje (početak novembra 2011. godine do 28. aprila 2015. godine), te je utvrđeno da su u tom vremenskom periodu bila 933 radna dana, a da je apelantica na radu provela 146 dana (na bolovanju provela 706 dana, koristila godišnji odmor od 68 dana, odsustvovala zbog praznika 2 dana, vjerskog praznika 1 dan, bila na službenom putu 1 dan i ima 2 neopravdana dana odsustva s rada). Dakle, Sud BiH je konstatirao da je apelantica od 1. novembra 2011. do 31. decembra 2011. godine provela na radu 9 dana, tokom 2012. godine 73 dana, 2013. godine 14 dana, 2014. godine 39 dana i od 1. januara 2015. do 28. maja 2015. godine provela na radu 11 dana. U skladu s tim, Sud BiH je istakao da iz navedenog proizlazi da nije ostvaren osnovni uvjet za utvrđenje mobinga, a to je vremenski period u kome su ponavljane radnje uznemiravanja i koje su se mogle ostvariti samo ukoliko je apelantica bila prisutna na poslu. Sud BiH je naveo da je za stvaranje neprijateljskog radnog okruženja, neprijateljskog i uvredljivog ambijenta, uskraćivanja normalne komunikacije u procesu rada, stvaranja privida hitnosti rokova za obavljanje poslova, davanja zadataka u rad koji nisu u opisu poslova i sl. neophodna dostupnost apelantice poslodavcu i kolegama za sistematsko uznemiravanje kako je to tužbom označeno. Sud BiH je ukazao da je apelantica toliko vremena odsustvovala s radnog mjesta u navedenom vremenskom periodu da sama ta činjenica onemogućava da se ponavljaju navedene radnje uznemiravanja. Sud BiH je istakao da se prema zakonskoj definiciji mobinga i prema sudskoj praksi, te stavu revizionog vijeća tog suda uznemiravanje koje je u vezi s radnom atmosferom, procesom rada, načinom obavljanja poslova i degradiranjem na radnom mjestu može utvrditi ukoliko se kontinuirano odvija u periodu od šest mjeseci i ponavlja jednom sedmično, a da u konkretnom slučaju uznemiravanje nije moglo biti razvijeno i sistematski ponavljano zbog činjenice da je apelantica bila odsutna s radnog mjesta. S obzirom na navedeno, Sud BiH je istakao da nije osnovan apelanticin revizioni prigovor da joj je trebalo dosuditi naknadu nematerijalne štete jer iz naprijed navedenog proizlazi da uslijed opisanih događaja nije mogao ni nastati vid nematerijalne štete koji se ogleda u ozbiljnim i dugotrajnim psihičkim bolima ili strahu visokog intenziteta da bi se stekli uvjeti za primjenu odredaba člana 200. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelantica ukazuje da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđena stvarna nadležnost Suda BiH. Apelantica navodi da svojim tužbenim zahtjevima nije tražila da se utvrdi mobing, već uznemiravanje i da su zbog toga povrijeđene odredbe postupka i pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelantica smatra da se sud nije trebao upuštati u periode njenog boravka na poslu, odnosno bolovanja jer kada je bila na poslu bila je uznemiravana i diskriminirana. U suštini, apelantica smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

7. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o apelanticinim tužbenim zahtjevima dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, te za svoj stav dao obrazloženje koje se niti u jednom segmentu ne čini proizvoljnim. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila na štetu apelantice. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.