Službeni glasnik BiH, broj 16/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3316/17, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. februara 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Mostaru 07 0 Dn 013326 16 Gž od 6. juna 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Mostaru koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Mostaru da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Bosna i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnijela je 2. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 Dn 013326 16 Gž od 6. juna 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru – Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 058-0-DN-16-000 335-Č od 9. maja 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i predlagača Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općina Čitluk), kojeg zastupa Općinsko javno pravobranilaštvo Općine Čitluk, zatraženo je 29. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 9. novembra 2018. godine, Općinski sud 15. novembra 2018. godine, a Općina Čitluk 19. novembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Općinsko vijeće Općine Čitluk je na sjednici održanoj 31. marta 2016. godine donijelo Odluku o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu broj 01-06-77/20-16 od 31. marta 2016. godine, koja je objavljena u "Službenom glasilu Općinskog vijeća Općine Čitluk" broj 2/16 od 28. aprila 2016. godine.

6. Predmetna odluka u relevantnom dijelu glasi: "Na temelju članka 6., 14., 44., 76. i 78. Zakona o građevnom zemljištu Federacije BiH ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' br. 25/03, 67/05), članka 8. stavak 3. točke 8., a u svezi članka 13. Zakona o načelima lokalne samouprave ('Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine' broj 49/06) i članka 111. a u svezi članka 27. točka 2. i 7. Statuta općine Čitluk [...], Općinsko vijeće na sjednici održanoj 31. ožujka 2016. godine, donijelo je

ODLUKU

o određivanju građevnog zemljišta u državnom vlasništvu

Članak 1.

Ovom Odlukom, u skladu sa Prostornim planom Općine Čitluk ("Službeno glasilo Općinskog vijeća općine Čitluk", broj 7/13 i 1/16) određuje se građevno zemljište na dijelu područja općine Čitluk, točnije na dijelu prostora obuhvaćeno u K.O. Međugorje i K.O. Blatnica.

Članak 2.

Građevnim zemljištem određuju se nekretnine, označene kao:

a) lokalitet "DOLINE" K.O. Međugorje

[…];

b) lokalitet "GRMINE" K.O. Blatnica

[…];

Članak 3.

Sastavni dio ove Odluke je kopija katastarskog plana u koju su ucrtane parcele obuhvaćene ovom odlukom.

Članak 4.

Nalaže se Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Mostar, odjel Čitluk, da temeljem ove Odluke u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk, […], sa dijelom 1/1.

Također na nekretninama iz članka 2. ove odluke u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu, izvršit će se upis promjena kulture i to umjesto postojeće kulture upisati će se gradilište.

Članak 5.

Na nekretninama iz članka 2. ove odluke mogu se graditi građevine samo pod uvjetom određenim zakonom i propisima koje u okviru svojih prava i dužnosti donosi Općina.

Članak 6.

Ova Odluka stupa na snagu danom donošenja i objavit će se u "Službenom glasilu Općinskog vijeća općine Čitluk".

Osporene odluke

7. Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu Općine Čitluk primljenom 29. aprila 2016. godine "radi upisa prava vlasništva na osnovu Odluke o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu Općinskog vijeća Općine Čitluk" broj 01-06-77/20-16 od 31. marta 2016. godine (u daljnjem tekstu: odluka od 31. marta 2016. godine), dopustio otpis iz A lista zemljišnoknjižnog uloška 182 (elektronske baze podataka) k. o. Međugorje i otpis iz A lista zemljišnoknjižnog uloška 232 (elektronske baze podataka) k. o. Blatnica parcela preciznije označenih u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i upis u novootvorene zemljišnoknjižne uloške, te uknjižbu prava vlasništva na 1/1 dijela predmetnih nekretnina u korist Općine Čitluk.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Općinski sud, provjeravajući zahtjev za upis Općine Čitluk prema članu 42. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zemljišnim knjigama), izvršio uvid u zemljišne knjige na osnovu čega je utvrđeno da je k. č. 1/1468 k. o. Međugorje upisana kao vlasništvo države s dijelom 1/1, da na njoj nema upisanih tereta i da su k. č. 542/133 i 542/134 k. o. Blatnica, općenarodna imovina s dijelom 1/1 i da na njima nema upisanih tereta. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da je članom 2. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o GZ) propisano: "Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu s odredbama Zakona o prostornom uređenju." Nadalje, članom 6. Zakona o GZ je regulirano da "općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona". Također je navedeno: "Kako je u predmetu za uknjižbu prava vlasništva u korist Općine doneseno i Rješenje Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru broj Dn 011994/15 Gž od 26. 8. 2015. god. i broj Dn 011993/15 Gž od 11. 3. 2016. god. kojim je precizirano da iz Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine od 21. 3. 2005. godine ne proizlazi da je predmet zabrane raspolaganja općenarodna imovina koja je bila nepoznatog vlasništva. U prilog ovakvom zaključku je i javno objavljeni popis državne imovine u Bosni i Hercegovini izvršen 2009. godine, prema kojem je pod državnom imovinom obuhvaćena, između ostale imovine, i imovina označena u javnim knjigama 'općenarodnom imovinom' samo ako su organi SFRJ ili SRBiH bili upisani kao njeni titulari, ali ne i imovina bez titulara vlasništva, kako su upisane predmetne nekretnine." S obzirom na navedeno, Općinski sud je na osnovu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama odlučio kao u izreci rješenja.

9. Odlučujući o žalbama apelantice i Federacije BiH (u daljnjem tekstu: FBiH), kao zainteresiranih lica, izjavljenih protiv rješenja Općinskog suda od 9. maja 2016. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 07 0 Dn 013326 16 Gž od 6. juna 2017. godine žalbe odbio i rješenje prvostepenog suda potvrdio.

10. Kantonalni sud je naveo da su apelantica i FBiH kao zainteresirana lica izjavile žalbu protiv rješenja prvostepenog suda iz razloga propisanih članom 208. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Nakon što je ispitao rješenje prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga, Kantonalni sud je zaključio da žalbe apelantice i FBiH nisu osnovane. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa predmeta proizlazi da je osnov za uknjižbu prava vlasništva bila odluka Općine Čitluk od 31. marta 2016. godine kojom su predmetne nekretnine određene kao građevinsko zemljište; da je predmetna odluka donesena u skladu s prostornim planom Općine Čitluk, a da je članom 4. Odluke naloženo Zemljišno-knjižnom uredu da na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva u korist Općine Čitluk s dijelom 1/1. Ukazano je da je članom 42. Zakona o zemljišnim knjigama propisano da kod provjere zahtjeva za upis zemljišno-knjižni referent ispituje: da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi; da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, te da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona prema kojem je upis u zemljišnu knjigu dozvoljen samo uz saglasnost lica koje je upisano u zemljišnu knjigu. Ukazano je da je prvostepeni sud postupio u skladu sa članom 42. Zakona o zemljišnim knjigama, te donio rješenje o upisu, te da su, prema mišljenju Kantonalnog suda, bili ispunjeni uvjeti za upis prava vlasništva u smislu člana 3. tog zakona. Navedeno je da žalioci većim dijelom žalbenih navoda dovode u pitanje valjanost i zakonitost odluke od 31. marta 2016. godine "pri tome zanemarujući da su njenu zakonitost mogli osporavati u drugom zakonom predviđenom postupku, te da se ti žalbeni razlozi ne mogu isticati u postupku upisa vlasništva u zemljišnim knjigama, niti Zemljišno-knjižni sud može cijeniti zakonitost odluke organa uprave". Istaknuto je da žalioci nisu dokazali da su osporavali odluku Općine Čitluk, te da se stoga "žalbeni sud nije mogao upuštati u raspravljanje o zakonitosti odluke organa uprave". Ponovljeno je da u smislu člana 6. Zakona o GZ općina upravlja i raspolaže građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona, a predmetne nekretnine "su na osnovu odluke Općine Čitluk […] od 31. 3. 2016. godine određene kao građevinsko zemljište".

11. Kantonalni sud je dalje naveo da su neosnovani žalbeni navodi da je apelantica bila raniji nosilac prava vlasništva nekretnina upisanih u k. o. Blatnica "jer je iz podataka u ZK izvatku broj […] od 1. 4. 2016. godine za navedene nekretnine utvrđeno da su upisane u vlasničkom listu s 1/1 'općenarodna imovina' vlasništvo nepoznato. Iz navedenog ne proizlazi da je Bosna i Hercegovina ili njena tijela ranije imala pravo raspolaganja i upravljanja na navedenim nekretninama, pa nije bilo mjesta primjeni člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama". Taj sud je dalje ukazao da je raspolaganje državnom imovinom koju je BiH dobila iz sukcesione mase bivše Jugoslavije pitanje čije pravne konotacije trebaju biti zakonski riješene, a da ne postoji niti jedan propis koji je razgraničio vlasništvo države BiH, entiteta, kantona i lokalnih zajednica – općina. Istaknuto je da na "nivou BiH nije utvrđeno šta se sve smatra državnom imovinom, ko je nosilac vlasničkih ovlaštenja, odnosno šta pripada državi, a šta nižim nivoima vlasti". U rješavanje pitanja državne imovine se, kako je istakao taj sud, aktivno uključio i Visoki predstavnik, proglasivši Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje žalilaca na Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH jer predmetne nekretnine iz k. o. Blatnica nisu nekretnine koje ima u vidu odredba člana 1. citiranog zakona jer iz teksta tog zakona "ne proizlazi da je predmet zabrane raspolaganja općenarodna imovina koja je bila nepoznatog vlasništva". Taj sud je dalje ukazao da ovakav zaključak slijedi i iz javno objavljenog popisa državne imovine u BiH koji je izvršen pod pokroviteljstvom Ureda visokog predstavnika iz decembra 2009. godine, prema kojem je pod državnom imovinom obuhvaćena, između ostalih, imovina označena u javnim knjigama kao "općenarodna imovina" samo ako su organi SFRJ ili SRBiH bili upisani kao njeni titulari, ali ne i imovina bez titulara vlasništva, kako su predmetne nekretnine bile upisane u zemljišnim knjigama. Slijedom navedenog, prema ocjeni Kantonalnog suda, odluka Općine Čitluk od 31. marta 2016. godine predstavlja pravno valjan osnov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama u korist predlagača, na osnovu koje je prvostepeni sud pravilno postupio na način naveden u osporavanom rješenju. Da je pravilan zaključak ovog suda, prema mišljenju Kantonalnog suda, ukazuje i akt Vijeća ministara BiH – Komisije za državnu imovinu od 9. novembra 2016. godine upućen Općinskom pravobranilaštvu kao odgovor na zahtjev, u kome je navedeno da predmetne nekretnine ne potpadaju pod odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom apelantice i FBiH. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja primjenom odredbe člana 235. stav 2. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica tvrdi da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kako se u konkretnom radilo o nekretnini u državnom vlasništvu i na promjeni vlasničkog oblika apelantica smatra da su sudovi osporenim rješenjima proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbu člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama zbog nepostojanja apelanticine saglasnosti, zbog čega smatra da uopće nisu postojali uvjeti da se uz primjenu člana 42. istog zakona dozvoli uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk. Apelantica, u suštini, tvrdi da odluka od 31. marta 2016. godine nije isprava podobna za stjecanje prava vlasništva nad predmetnim nekretninama u korist Općine, odnosno da ne predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva u konkretnom slučaju u smislu relevantnih odredbi važećih propisa. Apelantica ukazuje da ovom odlukom Općina nije stekla, niti je mogla steći pravo vlasništva nad predmetnim nekretninama jer je ta odluka donesena suprotno čl. 14. i 15. Zakona o GZ i kao takva se ne može smatrati odlukom, u smislu člana 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima FBiH, koja bi bila osnov za stjecanje prava vlasništva u konkretnom slučaju. Apelantica tvrdi da, ako se analizira sadržaj te odluke, iz nje proizlazi da je dat nalog za upis promjene prava vlasništva, a da prethodno nije donesena odluka o promjeni titulara vlasništva, odnosno da tom odlukom nije prethodno utvrđeno vlasništvo u korist Općine. Ukazuje da Zakon o GZ, suprotno članu 4. predmetne odluke, ne propisuje da se sudu može naložiti uknjižba prava vlasništva na nekretnini u korist Općine. Apelantica navodi da je provođenjem naloga iz navedene odluke prvostepeni sud bio taj koji je osporenim rješenjem utvrdio pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine, što je suprotno Zakonu o zemljišnim knjigama. Naime, apelantica smatra da su osporene odluke suprotne odredbama Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, kao i odredbama člana 1. stav 3. i člana 2. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom FBiH, te joj je ovakvom primjenom materijalnog prava direktno povrijeđeno i pravo na imovinu.

b) Odgovori na apelaciju

13. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana i ističe da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporenog rješenja.

14. Općinski sud navodi da je u postupku pred tim sudom odlučeno u skladu s odredbama Zakona o zemljišnim knjigama i Zakona o stvarnim pravima. Naime, smatra neosnovanim apelanticine navode da je ona raniji nosilac prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer su one u vlasničkom listu bile upisane kao "općenarodna imovina", vlasništvo nepoznato.

15. Općina Čitluk smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na koja je apelantica ukazala u apelaciji. Tvrdi da su osporene odluke dovoljno jasne i dovoljno obrazložene i da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili materijalno pravo, već da su vrlo iscrpno naveli razloge kojima su se rukovodili prilikom donošenja odluka. Općina ukazuje da je osnov za uknjižbu prava vlasništva bila odluka od 31. marta 2016. godine i da je tu odluku donio nadležni organ u zakonom propisanom postupku i da ona, kao takva, predstavlja valjan pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva. Općina, također, smatra da predmetne parcele nisu nekretnine koje ima u vidu odredba člana 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine u kojoj se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom iz tač. 1. i 2. člana 1. navedenog zakona.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 58/02, 19/03 i 54/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.
Određivanje pojmova

[…]

(5) Uknjižba je konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuvjetno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama.

Član 3.
Pretpostavke za upis

(1) Postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće se podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev se odnosi na propisani tekst upisa. Normirane tekstove donosi ministar pravde.

(2) Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev temelji.

To mogu biti:

1) isprava koja je osnov za sticanje stvarnog prava;

2) dokument na osnovu kojeg se dokazuje stvarno pravo;

3) ovjerena kopija sudske odluke koja je osnov za upis;

4) neki drugi dokument kojim se potvrđuje stvarno pravo osigurano predbilježbom;

5) dokumenti navedeni u članu 7. ovog zakona;

6) drugi dokumenti potrebni za upis određeni zakonom.

[…]

Član 4.
Upis promjene vlasništva

Ako se radi o upisu promjene vlasništva potrebno je priložiti ugovor o otuđenju odnosno prijenosu.

Član 5.
Konstitutivno djejstvo

(1) Vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju tek sa upisom u zemljišnu knjigu, uključujući i ona koja su predviđena u članu 87. ovoga Zakona.

[…]

Član 7.
Pretpostavka za upis nekretnina

Za upis nekretnine u zemljišnu knjigu potreban je prijavni list sa kopijom katastarskog plana.

Član 41.
Zainteresovane osobe

(1) Upis u zemljišnu knjigu je dozvoljen samo uz saglasnost osobe koja je u vrijeme podnošenja zahtjeva upisana u zemljišnu knjigu kao nosilac prava vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava koje se prenosi, mijenja, ograničava ili briše.

(2) Odobrenje, prema stavu 1. ovog člana, mora biti notarski ovjereno, osim ako se za ugovor na osnovu kojeg se vrši promjena prava zahtijeva notarska obrada.

(3) Odobrenje, iz stava 1. ovog člana, može biti zamijenjeno sudskom odlukom ili sudskim poravnanjem

[...]

Član 42.
Provjera zahtjeva za upis

Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje:

1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi,

2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi,

3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona.

Član 43.
Odlučivanje o upisu

(1) Nakon provjere zahtjeva za upis, zemljišnoknjižni referent donosi rješenje da li će zahtjev potpuno ili djelimično prihvatiti.

(2) Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako:

1) se zemljišnoknjižno tijelo ne nalazi u zemljišno-knjižnom području dotičnog zemljišnoknjižnog ureda;

2) osoba nije ovlaštena da zahtijeva upis;

3) pravni osnov upisa nije vidljiv iz predočenih dokumenata;

4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis;

17. Zakon o građevinskom zemljištu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 25/03 i 67/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se uslovi i način sticanja prava na zemljištu u gradovima i naseljima gradskog karaktera i drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu kompleksnu izgradnju, vrijeme prestanka tih prava, način korištenja i upravljanja kao i naknade za korištenje ovog zemljišta.

Član 2.

Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za prostorno uređenje i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju ("Službene novine Federacije BiH", broj 52/02).

Ostalo građevinsko zemljište u smislu ovog zakona je izgrađeno i neizgrađeno zemljište namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o prostornom uređenju, a koje se nalazi van zona gradskog građevinskog zemljišta, odnosno van gradova i naselja gradskog karaktera.

Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

[…]

Član 6.

Općina upravlja i raspolaže gradskim građevinskim zemljištem u državnoj svojini na način i pod uslovima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona.

Član 11.

Gradskim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu može se raspolagati samo na način i pod uslovima propisanim ovim zakonom i propisima donesenim na osnovu ovoga zakona.

Član 12.

Gradsko građevinsko zemljište određuje općinsko vijeće i može se odrediti kao:

1. zemljište koje je pretežno izgrađeno i kao takvo čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera;

2. zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja;

3. zemljište na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i druge slične namjene).

[…]

Član 14.

Odluka o određivanju gradskog građevinskog zemljišta sadrži detaljan opis granice obuhvaćenog zemljišta i podatke o parcelama i vlasnicima iz katastra nekretnina, odnosno podatke iz zemljišne knjige ili iz katastra nekretnina na području koje nema katastar nekretnina, odnosno zemljišnu knjigu.

Sastavni dio odluke iz prethodnog stava je kopija katastarskog plana u koju su ucrtane sve parcele obuhvaćene tom odlukom.

Odluka iz stava 1. ovoga člana dostavlja se na provedbu nadležnom sudu koji vodi zemljišne knjige, odnosno katastru.

Član 15.

Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište.

Član 44.

Općinsko vijeće dodjeljuje neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište radi izgradnje građevina uz pravičnu naknadu.

Član 76.

Ostalo građevinsko zemljište (član 3. tačka 2. ovog zakona) određuje se odlukom općinskog vijeća.

Odluka o određivanju ostalog građevinskog zemljišta zasniva se na prostornom planu općine ili prostornom planu posebnog područja koji sadrže granice urbanih i drugih područja na kojima je predviđeno građenje ili vršenje drugih radova urbanističkim planom, urbanističkim redom ili prostornim planom.

Odluka iz stava 1. ovog člana može obuhvatiti građevinsko zemljište u državnoj svojini i građevinsko zemljište u privatnoj svojini.

Član 78.

Odredbe ovog zakona koje se odnose na gradsko građevinsko zemljište primjenjuju se i na ostalo građevinsko zemljište.

18. Zakon o stvarnim pravima ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.
Sticanje vlasništva

(1) Pravo vlasništva stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog nadležnog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

[…]

(4) Odlukom suda ili drugoga tijela stiče se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavama određenim zakonom. Sticanjem prava vlasništva odlukom suda ili drugoga tijela ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koje je to određeno tom odlukom ili zakonom, te onih koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati.

[…]

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 07 0 Dn 013326 16 Gž od 6. juna 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 14. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 2. augusta 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

24. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelanticine navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi uknjižbe prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk s dijelom 1/1, tvrdeći da predmetne nekretnine predstavljaju državno vlasništvo, te da shodno tome na istim nekretninama, u skladu s odredbama pozitivnih propisa, Općina nije mogla uknjižiti svoje pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno, kao i uzimajući u obzir da je upis prava vlasništva odlučujući za njegovo uživanje i raspolaganje, Ustavni sud smatra da apelantica u postupku u kojem su donesene osporene odluke, a u kojem je, s ciljem zaštite svojih prava i interesa, učestvovala u dijelu koji se odnosio na žalbeni postupak, uživa garancije prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine, tačka 24, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da su u konkretnom slučaju osporene odluke kojim je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk, a na osnovu Odluke OV iste općine o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu od 31. marta 2016. godine rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava.

28. U vezi s apelanticinim apelacionim navodima, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je o istom pravnom pitanju odlučivao u Odluci broj AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je razmatrao apelaciju iste apelantice podnesenu protiv preciziranih rješenja istih sudova, a vezano za upis prava vlasništva Općine Čapljina, na osnovu Odluke o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu OV Općine Čapljina preciziranog broja od 20. oktobra 2015. godine. U tom predmetu redovni sudovi su također dopustili uknjižbu prava vlasništva na 1/1 dijela nekretnina koje su bile predmet tog postupka u korist Općine Čapljina, pri čemu su dali identična obrazloženja kao u rješenjima koja su predmet ovog apelacionog postupka. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u oba predmeta, predmetu broj AP 176/18, kao i u konkretnom predmetu, apelantica tvrdila da Odluka OV Općine Čapljina od 20. oktobra 2015. godine, odnosno Odluka OV Općine Čitluk od 31. marta 2016. godine nije mogla biti osnov upisa jer je kao takvu ne poznaje član 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima FBiH i da je kao takva suprotna čl. 14. i 15. Zakona o GZ. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u navedenoj odluci broj AP 176/18 usvojio apelanticinu apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine zbog toga što obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u vezi s odredbama Zakona o GZ, te ukinuo osporeno rješenje Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. U predmetnoj odluci Ustavni sud je također zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s odredbama Zakona o GZ.

29. Dakle, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 176/18, razmatrajući apelanticine identične navode, istakao sljedeće: "U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbama Zakona o zemljišnim knjigama, između ostalog, reguliran postupak upisa prava vlasništva i drugih prava u zemljišnu knjigu. U ovom postupku, kako to proizlazi iz relevantnih odredaba navedenog zakona, nakon provjere zahtjeva za upis, donosi se rješenje o potpunom ili djelimičnom prihvaćanju zahtjeva ili se donosi rješenje o odbijanju zahtjeva, i to ako postoje razlozi taksativno navedeni u članu 43. stav 2. tog zakona" (tačka 30. Odluke). Ustavni sud je dalje ukazao "da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama u korist Općine proizlazi da je u konkretnom slučaju pravni osnov za njihovo donošenje bila Odluka Općinskog vijeća Općine o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu [...]". U članu 4. odluke od 20. oktobra 2015. godine je navedeno: "Nalaže se Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda Mostar, Odjel Čitluk, da na osnovu ove odluke u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čapljina s dijelom 1/1. Također na nekretninama iz člana 2. ove odluke u zemljišnim knjigama izvršit će se upis promjena kulture, i to umjesto postojeće kulture upisat će se gradilište." Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je uvidom u zemljišnu knjigu u precizirani zemljišnoknjižni uložak u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da su predmetne nekretnine označene kao "gradilište Zoljevac, općenarodna imovina (državno vlasništvo) s 1/1, te da na njima nema upisanih tereta". Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, ispitujući da li su ispunjene pretpostavke za upis i provjeravajući zahtjev za upis u smislu čl. 3. i 42. Zakona o zemljišnim knjigama, ocijenili da su ispunjeni uvjeti iz navedenih zakonskih odredbi, u konačnici konstatirajući da je odluka od 20. oktobra 2015. godine isprava koja je osnov za stjecanje stvarnog prava u konkretnom slučaju i da ima propisanu formu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je odredbom člana 3. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama propisano: "Uz zahtjev za upis treba priložiti i dokaznu dokumentaciju na kojoj se zahtjev zasniva. To mogu biti: 1) isprava koja je osnov za stjecanje stvarnog prava; […]." Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 42. istog zakona propisano: "Kod provjere zahtjeva za upis nadležni zemljišnoknjižni referent ispituje: 1) da li su podneseni potrebni dokumenti u propisanoj formi, 2) da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi, 3) da li postoji odobrenje iz člana 41. stav 1. ovog zakona." Dakle, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 42. Zakona o zemljišnim knjigama proizlazi da se svi naprijed navedeni uvjeti ispituju prilikom provjere zahtjeva za upis, a da iz sadržaja osporenih odluka ne proizlazi da li je u konkretnom slučaju obrazloženo da li je uopće utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz st. 2. i 3. citirane zakonske odredbe, odnosno da li su dokumenti (isprave) identični sa stanjem u zemljišnoj knjizi (ovo pogotovo imajući u vidu sadržaj odluke od 20. oktobra 2015. godine i činjenicu da je u predmetnom postupku utvrđeno da su predmetne nekretnine označene kao "općenarodna imovina [državno vlasništvo]"), te da li je, eventualno, s obzirom na tu činjenicu, bilo neophodno pribaviti odobrenje potencijalnih zainteresiranih lica iz člana 41. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama (tačka 31. Odluke).

30. Nadalje je Ustavni sud u tački 32. Odluke naveo: "Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja citirane odluke Općinskog vijeća od 20. oktobra 2015. godine proizlazi da je ona donesena s pozivanjem na odredbe čl. 6, 14, 44, 76. i 78. Zakona o građevinskom zemljištu. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz odredbi čl. 12, 14, 76. i 78. Zakona o građevinskom zemljištu, a koje su citirane u dijelu ove odluke pod nazivom 'Relevantni propisi', nesumnjivo proizlazi ovlaštenje Općinskog vijeća da donese odluku kojom se određuje gradsko odnosno ostalo građevinsko zemljište, odnosno da iz odredaba čl. 6. i 78. istog zakona proizlazi ovlaštenje Općine da upravlja i raspolaže gradskim odnosno ostalim građevinskim zemljištem u državnom vlasništvu na način i pod uvjetima predviđenim zakonom i propisima donesenim na osnovu zakona." Međutim, Ustavni sud zapaža da je postupanje Općine determinirano relevantnim odredbama zakona, a da iz navedenih zakonskih odredaba, kao ni iz ostalih odredaba na koje su se pozvali Općinsko vijeće u toj odluci (član 44. Zakona o građevinskom zemljištu), kao i Općinski sud u osporenom prvostepenom rješenju (član 2. Zakona o građevinskom zemljištu), niti iz bilo koje druge odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ne proizlazi ovlaštenje Općinskog vijeća, odnosno Općine da na osnovu odluke o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta upiše pravo vlasništva na gradskom odnosno ostalom građevinskom zemljištu u korist Općine. Ustavni sud ukazuje da Zakon o građevinskom zemljištu, naprotiv, u članu 15. eksplicitno propisuje: "Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište." Navedene odredbe se prema članu 78. Zakona o građevinskom zemljištu primjenjuju i na ostalo građevinsko zemljište. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud konstatira da iz odredbi Zakona o građevinskom zemljištu ne proizlazi ni ovlaštenje Općinskog vijeća, odnosno Općine da u postupku donošenja odluke o određivanju gradskog odnosno ostalog građevinskog zemljišta utvrđuje pravo vlasništva u korist Općine na predmetnom zemljištu, a što je zapravo urađeno odlukom Općinskog vijeća od 20. oktobra 2015. godine, kako to proizlazi iz činjenica konkretnog predmeta. U takvim okolnostima, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, dakle sporno je da li je navedena odluka mogla poslužiti kao osnov upisa prava vlasništva na predmetnom zemljištu u korist Općine Čapljina u smislu tačke 1. stav 2. člana 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Pri tome, Ustavni sud smatra potrebnim ukazati da pitanje prava vlasništva na gradskom odnosno ostalom građevinskom zemljištu eventualno može biti predmet nekog drugog postupka koji nije predmet konkretne apelacije.

31. Na kraju, Ustavni sud je u obrazloženju Odluke broj AP 176/18 naveo: "U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 43. stav 2. tačka 4. [Zakona o zemljišnim knjigama] propisano: 'Zemljišnoknjižni referent donosi rješenje o odbijanju zahtjeva za upis ako: 4) postoji neka druga smetnja koja sprečava upis.' Imajući u vidu sve navedeno, kao i činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o odluci Općinskog vijeća kojom nije određena mogućnost podnošenja bilo kakvog pravnog lijeka protiv nje, Ustavni sud zapaža da redovni sud, razmatrajući apelanticinu žalbu, nije obrazložio zašto navedena zakonska odredba Zakona o zemljišnim knjigama ne bi bila primjenjiva u ovakvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji" (tačka 33. Odluke). S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u tački 34. istakao: "[...] Ustavni sud je zaključio da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine [...] i da se ono zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, što je za posljedicu imalo donošenje arbitrarnih odluka kojima je prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine."

32. U vezi s prednjim, Ustavni sud smatra neophodnim ukazati da iz činjenica kojim raspolaže proizlazi da je u postupku izvršenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 176/18 Kantonalni sud ukinuo rješenje Općinskog suda, te da je Općinski sud u ponovnom postupku donio rješenje kojim je odbio zahtjev Općine Čapljina za uknjižbu prava vlasništva na osnovu odluke Općinskog vijeća Općine Čapljina o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, te odlučio da će se izvršiti "[u]knjižba prava vlasništva na 1/1 dijela nekretnina […], u korist: 1. općenarodna imovina (državno vlasništvo) sa 1/1".

33. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se stavovi iz Odluke Ustavnog suda broj AP 176/18 od 23. aprila 2018. godine u cijelosti odnose na konkretan slučaj. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka kojima je dopuštena uknjižba prava vlasništva s dijelom 1/1 na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk proizlazi da je u konkretnom slučaju kao osnov upisa bila Odluka OV Općine Čitluk o određivanju građevinskog zemljišta u državnom vlasništvu, te da je tom odlukom naloženo Zemljišno-knjižnom uredu da u zemljišnim knjigama upiše pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Čitluk, […], s dijelom 1/1. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih odluka, u smislu stavova iz Odluke broj AP 176/18, ne proizlazi da je uopće utvrđeno da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za upis iz člana 42. st. 2. i 3. Zakona o zemljišnim knjigama. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta postupanje Općine Čitluk, također, bilo determinirano relevantnim odredbama Zakona o GZ, a da iz navedenih zakonskih odredaba, kao ni iz ostalih odredaba na koje se pozvalo OV u odluci od 31. marta 2016. godine, kao i redovni sudovi u osporenim rješenjima ne proizlazi ovlaštenje OV, odnosno Općine da na osnovu odluke o određivanju gradskog i ostalog građevinskog zemljišta upiše pravo vlasništva na gradskom odnosno ostalom građevinskom zemljištu u korist Općine Čitluk. Pri tome, Ustavni sud ponovo ukazuje da je članom 15. Zakona o GZ propisano: "Odlukom o određivanju gradskog građevinskog zemljišta ne mijenja se oblik svojine na zemljištu koje se određuje kao gradsko građevinsko zemljište." Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluka osporenih u ovom postupku ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te da se ono u smislu stavova iz Odluke broj AP 176/18 zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno primjeni odredbi čl. 42. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama u vezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, pa Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama zbog arbitrarne primjene materijalnog prava prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporeno rješenje Kantonalnog suda, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, i predmet vratiti tom sudu na ponovni postupak u kojem će taj sud donijeti novu odluku, vodeći računa o stavu Ustavnog suda iskazanom u ovoj odluci.

Ostali navodi

35. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.

VIII. Zaključak

36. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.