Službeni glasnik BiH, broj 39/17

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 382/17, rješavajući apelaciju Radojke Praštalo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. maja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radojke Praštalo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 142804 15 Rev od 24. novembra 2016. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Praštalo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 142804 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 142804 12 Rs od 26. marta 2014. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radojka Praštalo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke podnijela je 31. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 142804 15 Rev od 24. novembra 2016. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 142804 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 142804 12 Rs od 26. marta 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 30. marta 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. marta 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelantica je 14. maja 2012. godine lično tužbom Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenula radni spor protiv Univerziteta u Banjoj Luci - Elektrotehnički fakultet (u daljnjem tekstu: tuženi), tražeći poništenje akata tuženog, vraćanje na posao, te isplatu razlike neisplaćenih plaća i naknadu štetu po osnovu izgubljene zarade.

6. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 Rs 142804 12 Rs od 26. marta 2014. godine tužbeni zahtjev u cijelosti odbio na način preciziran u izreci prvostepene presude (visina spora u presudi nije naznačena).

7. Odlučujući o žalbi koju je apelantica podnijela lično protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 0 Rs 142804 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Nezadovoljna presudom Okružnog suda, apelantica je lično izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 71 0 Rs 142804 15 Rev od 24. novembra 2016. godine reviziju odbacio.

9. Ispitujući dopuštenost revizije, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 247. stav (2) Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. od 58/03 do 61/13, u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je, između ostalog, propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz odredbe člana 301b) ZPP, kojom je, opet, propisano da u postupku po reviziji stranku mora zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat, a izuzetno od ovog stava, stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti opunomoćenik koji je, prema odredbama ZPP ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit (stav 2. člana 301b. ZPP). Vrhovni sud je, imajući u vidu citirane odredbe, zaključio da je postojanje položenog pravosudnog ispita podnosioca revizije uvjet za dopuštenost revizije.

10. U konkretnom slučaju, kako je istakao Vrhovni sud, reviziju protiv pravosnažne odluke drugostepenog suda izjavila je apelantica lično, a kako se radi o neotklonjivom procesnom nedostatku, jer apelantica nije diplomirani pravnik i nema položen pravosudni ispit (prema stanju predmeta, apelantica je doktor tehničkih nauka iz oblasti elektrotehnike), revizija se pokazuje kao nedopuštena, pa je primjenom odredaba člana 247. st. (1) i (2) ZPP odlučeno kao u dispozitivu rješenja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica iscrpno elaborira razloge zbog kojih je reviziju izjavila, smatrajući da je bila osnovana, ali da je ona, ipak, odbačena samo zbog činjenice što je u revizionom postupku nije zastupao advokat. Smatra da se takvom zakonskom odredbom oduzima pravda građanima Republike Srpske na način da se pravo na suđenje čini još nedostupnijim nego što je to bilo ranije. Smatra da su takvom odredbom građani diskriminirani prema materijalnim mogućnostima i prema teritorijalnoj osnovi, jer nemaju svi građani pristup sudu ako nisu advokati ili nemaju sredstava da plate advokata, te ako ne žive na teritoriji Federacije BiH, iako postoji samo jedan Ustav BiH. Smatra da se takvim zakonskim rješenjem krši i opće pravo na lično zastupanje. Apelantica od Ustavnog suda traži da ispita da li joj je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje, te, u vezi s tim, prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

12. Vrhovni sud je apelacione navode ocijenio neosnovanim uz obrazloženje da su sudovi u redovnom postupku dužni da primjenjuju pozitivne propise, a ako im se u postupku postavi pitanje pravne valjanosti ili ustavnosti, onda to pitanje mogu proslijediti nadležnom sudu (Ustavnom sudu ili Ustavnom sudu RS). Naglašeno je da redovni sudovi ne mogu ad hoc ocjenjivati pravnu valjanost propisa, jer to nije u skladu sa ustavnim principom vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.

V. Relevantni propisi

13. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio prije izmjena i dopuna, relevantne odredbe glase:

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

1. Revizija

Član 237.

(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima 15 dana.

(2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka, a u privrednim sporovima 20.000,00 KM.

(3) Izuzetno Vrhovni sud Republike Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

Član 300. stav (1)

Stranke mogu preduzimati radnje u postupku lično ili preko punomoćnika.

Član 301. st. (1) i (3)

(1) Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili zaposleni kod službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravna lica zaposleni kod tog pravnog lica, a za fizička lica bračni, odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.

(3) U radnim sporovima, besplatno radnika može zastupati i lice zaposleno za pružanje pravne pomoći pri sindikatu, pod uslovom da je diplomirani pravnik i da ima položen pravosudni ispit.

14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" broj 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 49.

U članu 237. stav 2. mijenja se i glasi:

"Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM."

Dosadašnji stav 3. mijenja se i glasi:

"U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uslovljene novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa."

Poslije stava 3. dodaje se novi stav 4, koji glasi:

"U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni."

Član 50.

Član 241. mijenja se i glasi:

"Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.

Po reviziji iz člana 237. stav 3. ovog zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo, uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."

Član 52.

U članu 247. stav 2. mijenja se i glasi:

"Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena preko opunomoćenika iz člana 301b. ovog zakona, ako je izjavljena od lica koje nije ovlašćeno za podnošenje revizije ili lica koje je odustalo od revizije ili ako lice koje je izjavilo reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može izjaviti."

Poslije stava 2. dodaju se novi st. 3, 4, 5, 6. i 7, koji glase:

"Revizijski sud će rješenjem utvrditi da je podnosilac revizije odustao od podnesene revizije ako je to propustio učiniti prvostepeni sud.

Reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona sud će rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude naznačeno pravno pitanje zbog kojeg se podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnosilac smatra da je to pitanje važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revizijski sud će reviziju iz člana 237. stav 3. ovog zakona odbaciti i ako ocijeni da pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U obrazloženju rješenja iz st. 4. i 5. ovog člana sud se poziva samo na odredbe navedenih stavova koji predviđaju odbacivanje takve revizije. Ako ocijeni da bi to bilo svrsishodno, sud će obrazložiti razloge zbog kojih je donio takvo rješenje.

Ako sud u slučaju iz stava 5. ovog člana nađe da samo neko od više istaknutih pravnih pitanja nije važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revizija će se odbaciti samo u pogledu tog pitanja."

Član 68.

U članu 301. u stavu 1. riječi: "ili po tazbini" zamjenjuju se riječima: "po pravoj liniji do bilo kog stepena, u pobočnoj liniji do četvrtog stepena zaključno, odnosno srodnik po tazbini zaključno do drugog stepena."

Član 69.

Poslije člana 301. dodaju se novi čl. 301a. i 301b., koji glase:

Član 301b.

U postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat.

Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju, ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašćen da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit."

15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 98/15) relevantne odredbe glase

Član 247. st. (1) i (2)

"(1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.

(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti."

Član 301b.

(1) Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 71 0 Rs 142804 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine

18. Apelantica predmetnom apelacijom osporava (i) presudu Okružnog suda protiv koje je izjavila reviziju, a koju je Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljenu zbog procesnih razloga, pa proizlazi da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek.

19. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Ustavnog suda, revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Međutim, iz raspoloživih dokumenata ne može se sa sigurnošću tvrditi da bi revizija, i da ju je izjavilo ovlašteno lice, u smislu člana 301b. ZPP, zaista bila djelotvorna. Navedeno stoga što se Vrhovni sud nije bavio dopustivošću revizije, u smislu člana 237. st. (2) i (3) ZPP, a iz raspoloživih dokumenata to nije očito barem kada se radi o visini pobijanog dijela osporene presude, odnosno imovinskom cenzusu, shodno stavu (2) člana 237. ZPP. Budući da Ustavni sud nije nadležan da ispituje dopustivost revizije, shodno citiranim odredbama ZPP, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju konačna odluka Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 142804 14 Rsž od 22. decembra 2014. godine. Shodno tome, imajući u vidu datum donošenja drugostepene presude (22. decembar 2014. godine), činjenicu da je apelantica protiv te odluke izjavila reviziju, te datum kada je apelantica podnijela apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda (31. januar 2017. godine), očito je da je apelacija u odnosu na konačnu presudu Okružnog suda podnesena protekom roka koji je propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je pretekao rok za podnošenje apelacije, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 142804 15 Rev od 24. novembra 2016. godine

21. Apelantica predmetnom apelacijom osporava (i) Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 142804 15 Rev od 24. novembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud ponovo ukazuje da revizija koju je apelantica izjavila nije bila djelotvoran pravni lijek, jer je ona odbačena zbog procesnih razloga, pa se u takvim okolnostima postavlja pitanje dopustivosti predmetne apelacije, u smislu člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda. Međutim, budući da predmetna apelacija upravo pokreće pitanje kvaliteta zakonske norme kojom je apelantici u revizijskom postupku uskraćena parnična sposobnost za izjavljivanje revizije, Ustavni sud ima obavezu da ispita kvalitet zakonske norme na koju apelantica ukazuje, odnosno da ispita da li se tom odredbom krše apelanticina ustavna prava i prava iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud će ispitati blagovremenost podnesene apelacije u odnosu na osporeno rješenje. Dakle, iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je osporeno rješenje apelantica primila 23. decembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, apelacija u ovom dijelu, shodno prethodno iznesenom, ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelantica pobija rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to u segmentu prava na pristup sudu, te, u vezi s tim pravom, prava iz čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

26. Apelantica tvrdi da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda prekršeno njeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, jer je revizija, koju je lično izjavila protiv pravosnažne drugostepene presude, odbačena primjenom odredbe člana 247. stav (2) ZPP, pa smatra da takvo zakonsko ograničenje nije u skladu sa pravom na pravično suđenje.

27. Naime, izmjenama i dopunama ZPP koje su se na području RS desile tokom 2013. godine taj zakon je značajno izmijenjen, a osnovni cilj izmjena bio je, između ostalog, ubrzanje parničnog postupka, odnosno poboljšanje efikasnosti sudova u rješavanju sporova u građanskim predmetima. Ustavni sud zapaža da su značajne izmjene ZPP unesene i u pogledu dopuštenosti revizije, u smislu člana 237. st. (2) i (3) ZPP, odnosno da su uvjeti za dopuštenost revizije novim izmjenama dodatno suženi - imovinski cenzus je sa 10.000,00 KM povećan na 30.000,00 KM, odnosno sa 20.000, 00 KM na 50.000,00 KM u privrednim sporovima, a stav (3) citirane odredbe također je pretrpio značajne izmjene uz dodavanje novog stava (4) koji precizira šta sve revizija treba da sadrži ukoliko se izjavljuje shodno stavu (3) člana 237. ZPP (vidi Relevantne propise). Ustavni sud, također, zapaža da se Vrhovni sud prilikom razmatranja dopuštenosti revizije nije bavio ovim zakonskim uvjetima, već je dopuštenost revizije sagledao u svjetlu novog zakonskog ograničenja koje propisuje da revizija nije dozvoljena, u smislu odredbe člana 247. stav (2) ZPP, ako ona nije izjavljena posredstvom opunomoćenika iz člana 301b. ZPP, a opunomoćenik iz citirane odredbe je, shodno stavu (1) citiranog člana, advokat, osim ako je sama stranka advokat. Izuzetak od navedenog propisuje stav (2) citiranog člana koji precizira da "stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti opunomoćenik koji je, prema odredbama ovog (vidi član 301. ZPP) ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku a koji ima položen pravosudni ispit". Identična ograničenja u pogledu izjavljivanja revizije propisana su i u ZPP koji se primjenjuje na području Federacije BiH a izmjene u tom entitetu su se desile nešto kasnije, odnosno tokom 2015. godine. Ustavni sud, također, zapaža da su izmjene i dopune entitetskih procesnih zakona iz građanske oblasti gotovo identične uz neznatne pojmovne i jezičke razlike, te razlike uvjetovane drukčijom organizacijom i nazivima u pravosudnim sistemima entitetâ. Upravo navedeno jeste i odgovor na apelanticine prigovore iznesene u apelaciji da se sporna ograničenja odnose samo na teritoriju Republike Srpske.

28. Imajući u vidu apelanticine prigovore koji pokreću pitanje kršenja prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, a da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka, ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.). Evropski sud je u specifičnim okolnostima građanskog predmeta Tolstoj Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva usvojio stav da obaveza plaćanja 124.900 engleskih funti, kao kaucija za troškove žalbenog postupka, nije ispunila taj zahtjev.

29. Konačno, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud pravo na pristup sudu vezuje za niže sudske instance, te da je usvojio stav da se pristup najvišoj sudskoj instanci može suziti na različite načine, ali se i tada, kao što je već naglašeno, vodi računa o odnosu ograničenja sa njegovom svrhom i o tome da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava, te da li je ono neophodno u obimu potrebnom da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu i bez zadiranja u suštinu zajamčenog prava.

30. Polazeći od navedenih principa Evropskog suda, Ustavni sud zapaža da je apelantica lično pokrenula predmetni radni spor i vodila postupak bez opunomoćenika u kojem je ishodila dvije meritorne odluke (presude Osnovnog i Okružnog suda). Dakle, apelantica je bez ikakvih procesnih ograničenja vodila postupak pred nižestepenim sudovima, jer je pred Osnovnim i Okružnim sudom imala parničnu sposobnost, odnosno sposobnost parnične stranke da sama, lično i neposredno, bez opunomoćenika, preduzima parnične radnje (podnese tužbu, učestvuje na raspravama, podnese žalbu). Apelantica navedeno i ne osporava iz čega proizlazi da suštinski apelantici nije bilo ugroženo pravo na pristup sudu pune jurisdikcije na dvije sudske instance.

31. Shodno tome, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda koji pravo na pristup sudu, u bitnom, vezuje za nižestepene sudove, a pravo na pristup sudu najviše instance može suziti na različite načine bez, dakako, zadiranja u suštinu zajamčenog prava. U konkretnom slučaju radi se o zakonskom ograničenju (član 247. stav 2. ZPP) kojim je stranci u postupku koja nema advokata, a sama nije advokat i nema položen pravosudni ispit, odnosno koju ne zastupa opunomoćenik koji ima položen pravosudni ispit (član 301. u vezi sa članom 301b. stav (2) ZPP), onemogućeno da lično izjavi reviziju, jer takve stranke, kao što je slučaj sa apelanticom, za tu procesnu radnju nemaju parničnu sposobnost.

32. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je revizija vanredan, devolutivan, nesuspenzivan i dvostrani pravni lijek koji se može koristiti samo u uvjetima propisanim zakonom. Ustavni sud, dalje, podsjeća da se revizija može izjaviti zbog povrede procesnog i materijalnog prava, ali ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da su granice ispitivanja revizije novim zakonskim rješenjem dodatno sužene (član 241. ZPP). Ustavni sud, također, zapaža da su izmjenama i dopunama ZPP odredbe člana 237. ZPP kojima su propisani uvjeti za dopuštenost revizije pretrpjele značajne izmjene. Tako je stavom (2) citiranog člana imovinski cenzus za dopuštenost revizije sa 10.000,00 KM povećan na 30.000,00 KM, odnosno sa 20.000,00 KM na 50.000,00 KM u privrednim sporovima, a i stav (3) člana 237. ZPP (uvjeti za dopuštenost revizije u posebnim slučajevima) je obuhvaćen značajnim izmjenama, što je bio razlog da se novim stavom (4) dodatno precizira šta revizija treba da sadrži ukoliko se izjavljuje shodno stavu (3) člana 237. ZPP. Shodno tome, novi stav (4) glasi da "u reviziji iz stava (3) ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni". Ustavni sud, također, podsjeća da, ukoliko revizija ne bude sačinjena u skladu sa stavom (4) člana 237. ZPP, postoji mogućnost da ona bude odbačena primjenom člana 247. stav (4) ZPP. Prema ocjeni Ustavnog suda, obrazloženje navoda revizije, kao vanrednog pravnog lijeka, koji se koristi u uvjetima propisanim zakonom, zahtijeva kvalificirano znanje iz oblasti prava od stranaka, pa se u takvim okolnostima, shodno novim izmjenama ZPP u vezi sa dopuštenosti revizije, čini sasvim logičnim da strankama u revizijskom postupku pred Vrhovnim sudom bude uskraćena parnična sposobnost.

33. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, novopropisana parnična nesposobnost stranaka u revizijskom postupku upravo omogućava nesmetan i efikasan rad sudova i eliminira mogućnost da se pred sudom pojavljuju neuke i stranke nevične pravu, kako bi se, između ostalog, zaštitila sama stranka i izbjeglo nepotrebno odugovlačenje postupka, što je bio i jedan od osnovnih ciljeva novih izmjena i dopuna ZPP. Prema ocjeni Ustavnog suda, ratio legis tog zakonskog ograničenja je, zapravo, podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije. Ustavni sud smatra da se propisivanjem da stranku koja nije advokat, ili koja nema položen pravosudni ispit mora zastupati advokat ili opunomoćenik iz člana 301b. stav 2. ZPP u postupku revizije, kao vanrednog pravnog sredstva, koje se koristi uz zakonska ograničenja propisana odredbom člana 237. st. (2) i (3) ZPP, ne ograničavaju stranke u zaštiti njihovih prava. Štaviše, prema ocjeni Ustavnog suda, zahtjevom za stručno zastupanje, zbog složenosti postupka, važnosti spora, vrijednosti spora, te efikasnosti suđenja pred najvišom entitetskom sudskom instancom, zapravo se štite prava stranaka za čiju je zaštitu neophodno stručno pravno znanje i iskustvo, čime se omogućava da se o pravima i obavezama stranaka odluči djelotvorno i u razumnom roku.

34. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247. stav (2) ZPP apelantici nije prekršeno pravo na pristup sudu, kao segmentu prava na pravično suđenje, budući da je to ograničenje pred najvišom sudskom instancom u entitetu, te proporcionalno i neophodno, u obimu potrebnom da se svrha ograničenja zadovolji u demokratskom društvu, kojim nije došlo do zadiranja u suštinu zajamčenog prava.

35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem Vrhovnog suda nije došlo do kršenja apelanticinog prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

36. U vezi s apelanticinim prigovorima da su ovim zakonskim ograničenjem diskriminirani građani slabog imovnog stanja koji nemaju mogućnost da angažiraju advokata da ih u revizijskom postupku zastupa, Ustavni sud ove prigovore smatra neutemeljenim. Naime, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 301. ZPP precizirano ko može biti opunomoćenik, odnosno ko sve može zastupati stranku u parničnom postupku, a iz citirane odredbe proizlazi da advokati nisu jedini koji to mogu obavljati, što je vidljivo i iz odredbe člana 301b. stav (2) ZPP. Ustavni sud podsjeća da je u apelanticinom slučaju to mogao biti, između ostalih, i zaposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć sa položenim pravosudnim ispitom, odnosno, budući da se radilo o radnom sporu, i lice zaposleno da pruža pravnu pomoć pri sindikatu sa položenim pravosudnim ispitom (vidi član 301. st. (1) i (3) ZPP). U vezi s prigovorima da su ovim zakonskim ograničenjem diskriminirani građani Republike Srpske, jer na području Federacije BiH ovo zakonsko ograničenje ne postoji, Ustavni sud podsjeća da je prethodno detaljno obrazložio da su procesni zakoni koji se primjenjuju u parnicama u oba entiteta usaglašeni i gotovo identični s tim da su se izmjene ZPP na području FBiH desile nešto kasnije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da ovakvi prigovori, u suštini, ne pokreću pitanje kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije na koju se apelantica pozvala.

37. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud, shodno praksi Evropskog suda, podsjeća da, kada je riječ o pravu na pristup sudu, zahtjevi iz člana 13. Evropske konvencije apsorbirani su onima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Ganci protiv Italije, 2003. god.). Budući da je Ustavni sud prethodno detaljno obrazložio apelanticine prigovore u vezi sa kršenjem prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud odbacio apelanticinu reviziju koju je ona lično izjavila, shodno odredbama člana 247. stav (2) ZPP, jer tim zakonskim ograničenjem, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nije došlo do zadiranja u suštinu zajamčenog prava.

39. Nema ni kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu u okolnostima kada prigovori izneseni u tom pravcu suštinski ne pokreću pitanje kršenjа navedenog prava.

40. Konačno, nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada zaštita koju pruža član 6. stav 1. u segmentu pristupa sudu, zapravo, apsorbira onu koju pruža član 13. Evropske konvencije, pri čemu je detaljno obrazloženo zašto nije došlo do kršenja prava na pristup sudu.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.