Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3754/16, rješavajući apelaciju "Glasa Srpske" a.d. Banja Luka i Borjane Radmanović-Petrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija "Glasa Srpske" a.d. Banja Luka i Borjane Radmanović-Petrović.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. "Glas Srpske" a.d. Banja Luka i Borjana Radmanović-Petrović (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 14. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 P 044378 15 P od 8. aprila 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Murata Avdića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 25. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 1. do 18. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Odlučujući u pravnoj stvari tužioca protiv apelanata radi naknade štete za duševne boli prouzrokovane klevetom, Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 044378 15 P od 8. aprila 2016. godine, potvrđena presudom Okružnog suda, kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Izrekom navedene presude apelanti su obavezani da tužiocu na ime nematerijalne štete u vidu duševnih boli zbog pretrpljenog straha nastalog objavljivanjem neistinitih činjenica, iznošenjem kleveta i uvreda solidarno isplate novčani iznos od 2.090,00 KM i na ime duševnih boli zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti u periodu od četiri mjeseca iznos od 2.500,00 KM, što ukupno iznosi 4.590,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od podnošenja tužbe do isplate. Istom presudom je apelant obavezan da u roku od 30 dana od dana donošenja prvostepene presude objavi demanti teksta pod nazivom "Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima" i da se apelanti suzdrže od bilo kakvog daljnjeg objavljivanja tekstova o toj temi u odnosu na tužioca.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo činjenične tvrdnje iz tužbe prema kojima je u spornom tekstu od 10. augusta 2015. godine u dnevnom listu čiji je izdavač apelant, a apelantica odgovorna urednica, objavljen tekst pod nazivom "Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima" čiji sadržaj predstavlja niz kleveta o tužiocu, između ostalog: "(...) da protiv Avdića, ratnog oficira i saradnika komandanta Armije BiH u Srebrenici Nasera Orića, a danas odbornika SDA u Skupštini opštine Milići, nikada nije podignuta optužnica iako postoji veliki broj svjedoka o njegovom učešću u pokoljima nad Srbima u selima oko Srebrenice i u Podrinju; da je policija RS protiv tužioca podnijela krivičnu prijavu u toku rata zbog ratnog zločina; da je prijava podnesena Okružnom tužilaštvu u Bijeljini, ali da ju je Tužilaštvo BiH izuzelo 2009. godine zbog slučaja 'Naser Orić'; da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini 1993. godine pokrenulo istragu protiv 41 lica, među kojima je i tužilac, zbog osnova sumnje da su počinila krivično djelo ratni zločin nad srpskim civilnim stanovništvom u toku 1992. i 1993. godine na području Srebrenice i Bratunca; da svjedok, čije je ime poznato redakciji, kaže da je Avdić učestvovao u zločinu koji su pripadnici ARBiH počinili u Kravici 7. januara 1993. godine kada je ubijeno 49 mještana, a selo spaljeno; da je tužilac učestvovao i u napadu pripadnika ARBiH na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita na području opštine Vlasenica 15. augusta 1992. godine kada je ubijeno 11 lica srpske nacionalnosti, za šta nikad niko nije odgovarao; da je tužiočevo učešće u zločinima potvrdio ratni komandir u Srebreničkoj 28. diviziji ARBiH Mirsad Sulejmanović (svjedok i učesnik u mnogim događajima u ratnoj Srebrenici), da se tužilac naročito istakao u napadu na selo Gornji Šadići i zaseoke Vukovići, Lazarevići i Korita, a bio je u sastavu jedinice iz Cerske pod komandom Bećira Mekanića; da su sela spaljena i opljačkana; da su u julu 1992. godine pravljene zasjede na putu kod Vandžića u rejonu Brezove Glavice gdje je ubijen jedan Srbin i da je u zasjedi, pored ostalih, bio i Avdić; da je napadnuto i selo Brana Bačići 14. decembra 1992. godine i da su akciju izvele oružane jedinice iz sastava Cersko Srebreničke operativne grupe ARBiH pod komandom Orića, a prvi do njega je bio Avdić; da je tada ubijeno pet ljudi; da je Avdić predvodio i napad na Rogosiju kod Vlasenice u septembru 1992. godine kada je masakrirano 28 Srba; da je Avdić učestvovao i u napadu na Vozuću 1995. godine u sastavu odreda 'El mudžahedin' kada su počinjeni brojni zločini nad zarobljenim srpskim civilima i pripadnicima Vojske RS, za što niko nije odgovarao."

7. Apelanti su u odgovoru na tužbu iznijeli sljedeće: da osporavaju osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, prije svega jer je cilj i svrha Zakona o zaštiti od klevete ohrabrivanje slobode izražavanja, a ne njeno sputavanje i da zakon treba tumačiti u svjetlu tog načela; da se sloboda izražavanja može ograničiti uz ispunjenje tri kumulativna uvjeta (da je miješanje propisano zakonom, da mu je cilj zaštita interesa ili vrijednosti drugih (ugleda) i da je miješanje neophodno u demokratskom društvu), ali da u konkretnim okolnostima treći uvjet nije ostvaren. U tom kontekstu, apelanti su ukazali da predmet spornog teksta nije "iznošenje neistinitih navoda", kako se u tužbi pogrešno interpretira, već izvještavanje o legitimnoj temi učešća u ratnim zločinima koju je autor teksta objavio na osnovu navoda svjedoka i dokaza koji su odranije poznati organima vlasti Republike Srpske. Autor teksta je, prema mišljenju apelanata, postupio po zakonu iznoseći o tužiocu navode do kojih je došao posredstvom svjedoka i dokumentacije zvanične vlasti u RS, pri čemu je kontaktiran i tužilac. Osim toga, apelanti su podsjetili da od tužioca nije primljen zahtjev za demanti, da su sporna saopćenja, u suštini, istinita i da stoga u konkretnoj situaciji ne postoji "hitna društvena potreba" da se ograniči pravo apelanata na slobodu izražavanja i da se prema apelantima primijeni kazna u vidu naknade štete tužiocu jer bi na taj način, prema njihovom mišljenju, bilo narušeno načelo proporcionalnosti (slobode izražavanja naspram ugleda tužioca).

8. Nakon prezentiranja sadržaja spornog teksta u cjelini, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su na okolnosti i tvrdnje iz tužbe i odgovora na tužbu izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka (ukupno tri), a na okolnost visine tužbenog zahtjeva dokaz saslušanjem tužioca u svojstvu parnične stranke i medicinskim vještačenjem vještaka neuropsihijatrijske struke, nakon čega je proizašao zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu štete tužiocu. U tom kontekstu, Osnovni sud je podsjetio na nespornu činjenicu koja se tiče naslova teksta i datuma objavljivanja, kao i njegove sadržine koja je u potpunosti prezentirana u obrazloženju presude. Spornim se postavilo pitanje istinitosti informacija iznesenih u spornom tekstu u vezi s načelom slobode izražavanja i eventualne odgovornosti apelanata za štetu, pri čemu je Osnovni sud imao u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) kojima je propisana odgovornost za štetu prouzrokovanu klevetom, kao i izuzetke od ove odgovornosti (čl. 5. i 6. ZZK). U tom smislu je u obrazloženju presude napomenuto da se pri donošenju odluke za naknadu štete zbog objavljivanja neistinitih činjenica (klevete) uzimaju u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja; priroda i stepen prouzrokovane štete; dobronamjernost i pridržavanje općeprihvaćenih profesionalnih standarda, kao i okolnost da li se sadržaj objavljenih informacija tiče pitanja iz privatnog života oštećenog ili se radi o pitanjima od političkog i javnog značaja. S tog aspekta, Osnovni sud je istakao da iz iskaza tužioca kao parnične stranke proizlazi da za njega klevetu zbog koje trpi štetu predstavljaju navodi naslova teksta i navodi u tekstu koji se odnose na njegovo učešće u zločinima nad Srbima u Podrinju i Vozući. U vezi s tim, Osnovni sud je podsjetio da se pod zločinom podrazumijeva najteži oblik teškog krivičnog djela, pa je u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, dakle (ne)istinitosti iznesenih informacija o tužiocu, pošao od iskaza saslušanih svjedoka, i to: autora teksta Gorana Maunage, učesnika događaja ratne Srebrenice Mirsada Sulejmanovića i Slobodana Vasiljevića koji potječe s područja o kojem su iznesene sporne informacije. U tom smislu je nakon navođenja sadržaja izjava sva tri svjedoka ocijenjeno da su iskazi svjedoka Sulejmanovića i Vasiljevića kontradiktorni iskazu svjedoka Maunage (autora teksta) budući da su navedeni svjedoci negirali navode da su autoru dali bilo kakve informacije o učešću tužioca u ratnim zločinima u ratnom periodu. Imajući u vidu da iskazima svjedoka nije utvrđena ni istinitost ni neistinitost iznesenih tvrdnji o tužiocu u spornom tekstu, Osnovni sud je zauzeo stav da rješenje spornog pitanja koje se tiče tužiočevog učešća u ratnim zločinima, odnosno (ne)istinitosti tih tvrdnji spada u nadležnost suda u krivičnom postupku. Budući da u konkretnom slučaju ne postoji pravomoćna presuda kojom je tužilac proglašen krivim za zločin bilo koje vrste u smislu naprijed navedene definicije zločina, Osnovni sud je ocijenio da u tom kontekstu nije od utjecaja činjenica da li je protiv tužioca podnesena krivična prijava za ratni zločin (prema iskazu svjedoka Vasiljevića) Okružnom tužilaštvu Bijeljina, koja je 2009. godine preuzeta u Tužilaštvo BiH u predmetu Naser Orić. Ovo iz razloga, kako je obrazloženo, jer je u pitanju općepoznata činjenica prema kojoj se pred Sudom BiH vodi krivični postupak protiv Nasera Orića i drugih, među kojima je, prema iskazu svjedoka Vasiljevića i tužilac. Stoga je, prema mišljenju Osnovnog suda, tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete osnovan u smislu člana 5. st. 1. i 2. ZZK jer je tužilac u postupku dokazao da nisu istiniti navodi izneseni u spornom tekstu koji se tiču njegovog učešća u ratnim zločinima u Podrinju i Vozući, te da sve navedeno upućuje na zaključak u pogledu prihvaćanja tužiočeve tvrdnje da mu je objavljivanjem spornog teksta povrijeđena presumpcija nevinosti i da se povredom navedene pretpostavke apelanti ne mogu pozivati na slobodu izražavanja koja mora imati ograničenja, barem kada su u pitanju osnovna ljudska prava. Visina tužbenog zahtjeva je utvrđena medicinskim vještačenjem u vezi s iskazom tužioca datim u svojstvu parnične stranke, te je zaključeno da tužiocu, osim naknade zbog iznošenja klevete, pripada pravo i na naknadu štete za duševne boli zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti u periodu od četiri mjeseca, pa je primjenom odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužiočev zahtjev za naknadu štete usvojen i apelanti obavezani da tužiocu solidarno nadoknade štetu. Osim toga, Osnovni sud je u smislu člana 199. ZOO obavezao apelante da u novinama objave demanti spornog teksta, te da se suzdrže od bilo kakvog daljnjeg objavljivanja tekstova sličnog sadržaja o tužiocu jer je tužilac lice koje vrši javnu, odnosno političku funkciju (odbornik SDA u SO Milići).

9. Okružni sud je Presudom broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Ispitujući osnovanost žalbenih navoda u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni sud je, prije svega, istakao da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, što apelanti nisu učinili. Izražavajući stav o neosnovanosti žalbe apelanata, Okružni sud je imao u vidu da odredba člana 5. ZZK određuje odgovornost za klevetu i da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti o tužiocu, namjerno ili iz nepažnje, iznijeli neistinite činjenice, s tim da je nesporno da u vrijeme objavljivanja spornog članka tužilac nije obavljao javnu funkciju. U tom kontekstu je ponovljen i sadržaj odredbe člana 200. ZOO, značaj prava na čast i ugled, kao i značaj prava na slobodu izražavanja, koje se ne smije zloupotrebljavati. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, žalba neosnovano ističe da apelantima nedostaje pasivna legitimacija s obzirom na nespornu činjenicu među parničnim strankama koja se tiče datuma i sadržaja spornog teksta pod nazivom "Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima", pri čemu apelanti nisu osporavali svoju legitimaciju. Isto tako, neosnovani su, prema mišljenju Okružnog suda, žalbeni navodi koji se odnose na postupanje suprotno odredbi člana 8. ZPP jer je prvostepena presuda dala veoma iscrpno obrazloženje i razloge zbog kojih smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužioca u cjelini. Prvostepeni sud je, kako je dalje obrazloženo, pravilno primjenjujući odredbu člana 199. ZOO, obavezao apelante da objave demanti teksta pod nazivom "Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima", te da se suzdrže od bilo kakvog daljnjeg objavljivanja tekstova o toj temi u odnosu na tužioca. Cijeneći okolnosti konkretnog slučaja u vezi sa žalbenim navodima i odredbom člana 11. stav 1. ZZK, Okružni sud je ocijenio da je tužiocu dosuđena pravična naknada, odnosno da je dosuđeni iznos srazmjeran nanesenoj šteti (satisfakcija za štetu) koju su tužiocu nanijeli apelanti. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana iz svih razloga koje je u svojoj odluci naveo prvostepeni sud, a koje je kao svoje prihvatio Okružni sud.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti obrazlažu, prije svega, proizvoljnom primjenom procesnog prava od strane Okružnog suda i u tom pravcu ističu da su žalbu blagovremeno dopunili i dostavili dokaze koje opravdano nisu mogli pribaviti tokom trajanja prvostepenog postupka, i to na okolnost istinitosti navoda iz spornog saopćenja. Međutim, kako tvrde, Okružni sud uopće nije odlučio o prijedlogu za naknadno izvođenje dokaza, već je nekritički preuzeo sve razloge koje je u svojoj presudi naveo prvostepeni sud. U tom kontekstu, apelanti smatraju da im je onemogućeno raspravljanje pred (drugostepenim) sudom. Također ukazuju na neodređenost tužbenog zahtjeva, a slijedom toga na nerazumljivost i neizvršivost presude jer u izreci presude nedostaje utvrđujući dio (tzv. inkriminirana količina riječi) koji, barem prema ocjeni suda, sadrži neistinite činjenice koje narušavaju tužiočev ugled i koje mu nanose štetu, zbog čega nije moguće razlikovati činjenične tvrdnje od mišljenja (vrijednosnog suda). Osim toga, apelanti ukazuju da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije poštovao odredbu člana 7. ZZK koja, pored materijalno-pravnog, ima i procesni domašaj, postavljajući zahtjev da sudska odluka za naknadu štete (koja uvijek uključuje i ograničenje slobode izražavanja) mora sadržavati razloge (obrazloženje) za ograničenja slobode izražavanja po članu 10. stav 2. Evropske konvencije.

11. Apelanti dalje ukazuju da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o povredi presumpcije nevinosti, kao što smatraju redovni sudovi, jer u spornom tekstu nisu ni iznijeli, niti tvrdili da je tužilac osuđen za ratni zločin, već je sporno izražavanje bazirano na dokumentaciji organa unutrašnjih poslova Republike Srpske, što upućuje na pogrešno činjenično utvrđenje koje je rezultiralo i nepravilnom primjenom materijalnog prava. U vezi s tim, prema mišljenju apelanata, otvara se legitimno pitanje u pogledu mogućnosti izvještavanja o tekućim istragama protiv lica koja su predmet istrage, ali još nisu optužena, a možda nikada neće ni biti optuženi. Prvostepeni sud, prema mišljenju apelanata, konstatira da su apelanti odgovorni za klevetu jer sporno saopćenje sadrži neistinite činjenice, pri čemu navedena konstatacija nije dovedena u vezu s ograničenjima iz člana 6. tačka a) ZZK. Smatraju da se sudovi uopće nisu bavili "suštinskom istinitošću" saopćenja u odnosu na izvedene dokaze, niti kriterijima koji dozvoljavaju izuzetke od odgovornosti u smislu odredbi člana 1. tačka b) i člana 6. ZZK koje imaju rang načela i dopuštaju saopćenja koja mogu da "uvrijede, šokiraju ili uznemire".

12. Dalje, apelanti smatraju da je prvostepena presuda povrijedila načelo proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničenja slobode medija s jedne strane i ugleda ličnosti (tužioca) s druge strane, na štetu slobode medija. Tužilac je, kako tvrde, kao odbornik u Općinskoj skupštini javna ličnost, pa mora da trpi više nego običan građanin jer bez toga vjerovatno ne bi bio predmet interesa javnosti. U konačnom je predloženo da se apelacija usvoji i osporena presuda ukine.

b) Odgovor na apelaciju

13. Okružni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri navodima i zaključcima iznesenim u presudi koja je apelacijom osporena. Osim toga, navedenom presudom nije došlo do povreda prava na koje su apelanti ukazali u apelaciji, niti su povrijeđene odredbe Ustava ili Evropske konvencije.

14. Osnovni sud je u odgovoru ukazao da je punomoćnik apelanata odgovorom na tužbu tumačio cilj i svrhu odredbi ZZK i praksom Ustavnog suda o ispunjenju tri kumulativna uvjeta za ograničenje prava na slobodu izražavanja, pa se prvostepeni sud, imajući to u vidu, pri utvrđivanju činjenica i provođenju dokaza kretao u okvirima utvrđenim odredbama ZPP. Osim toga, apelanti nisu osporili da su u vrijeme i na način, kako je opisan u tužbi, objavili sporni članak, a razlozi zbog kojih sud smatra da se ne radi o izvještavanju o legitimnoj temi su navedeni u obrazloženju presude.

15. Tužilac smatra da je apelacija izuzetno široko napisana i da se u više navrata ponavljaju činjenice koje apelanti smatraju bitnim, ali koje u domenu raspravljanja pred Ustavnim sudom nisu od suštinske važnosti jer Ustavni sud nema ulogu da zamijeni redovne sudove. Okolnost da apelanti nisu predložili i izveli materijalne dokaze u prvostepenom postupku ne može se, prema ocjeni tužioca, staviti na teret redovnim sudovima jer se prema odredbama ZPP dokazi mogu izvoditi do zaključenja glavne rasprave, a ne i u žalbenom postupku. Tužilac smatra da su osporene presude pravilne i zakonite i da sloboda izražavanja nije neograničeno pravo koje podrazumijeva iznošenje kleveta koje može imati ozbiljne posljedice za oklevetano lice, niti sloboda izražavanja podrazumijeva kršenje presumpcije nevinosti, kao što se desilo u konkretnom slučaju.

V. Relevantni propisi

16. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav 1. tačka a)

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

Član 5.
Odgovornost za klevetu

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

(1) U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

17. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89; "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Član 198.

(1) Ko drugome povredi čast kao i ko iznosi ili prenosi neistinite navode o prošlosti, o znanju, o sposobnosti drugog lica, ili o čemu drugome, a zna ili bi morao znati da su neistiniti, i time mu prouzrokuje materijalnu štetu dužan je naknaditi je.

(2) Ali, ne odgovara za prouzrokovanu štetu onaj ko učini neistinito saopštenje o drugome ne znajući da je ono neistinito, ako je on ili onaj kome je saopštenje učinio imao u tome ozbiljnog interesa.

Član 199.

U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 92 0 P 044378 16 Gž od 11. jula 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 1. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 14. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

22. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obavezani da tužiocu nadoknade nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih boli u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstva javnog informiranja – štampe i da mu na ime duševnih boli zbog privremenog umanjenja životne aktivnosti isplate određeni novčani iznos i u dnevnim novinama objave demanti spornog teksta.

24. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu "prava na slobodu izražavanja" i iz toga proistekle obaveze na naknadu štete, koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

26. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1.  Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

a) Opća načela

27. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju, jer svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen.

28. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti pa, stoga, moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi Evropski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 [e]). Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporne izjave odnose na lični život lica koje je u pitanju ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U vezi s ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

b) Primjena navedenih načela na konkretan slučaj

29. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta (na neke od njih su ukazali apelanti), Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude donesene na osnovu odredaba ZZK i ZOO, iz čega proizlazi da je miješanje u pravo na slobodu izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv. Osim toga, osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja zaštita "ugleda ili prava drugih" u okviru prava na privatnost, dakle, ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.

30. Ustavni sud dalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzrokovali štetu tužiocu. S tog aspekta se, prije svega, postavlja pitanje da li su uzeti u obzir svi relevantni faktori, bez obzira na to da li je u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: da li informacija doprinosi raspravi od javnog interesa ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti lica koje je u pitanju; da li je lice o kojem je riječ javna ili privatna ličnost; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja; podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju (djelimično ili potpuno); da li je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno; da li su ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i konačno da li su prenosioci informacije postupali u dobroj vjeri.

31. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, prilikom odlučivanja o zahtjevu tužioca, utvrdili nesporne činjenice, i to one koje se tiču datuma i sadržaja objavljivanja spornog teksta pod naslovom "Nema kazne za Orićevog saradnika za zločine nad Srbima".

32. U takvoj situaciji, za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji kao jednog od osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz člana 5. ZZK. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i u vezi sa sadržajem spornog teksta, pri čemu nije napravljena bilo kakva distinkcija između činjenica i vrijednosnih sudova, konkretno njegove (ne)istinitosti, proveo dokaz saslušanjem tri svjedoka. Zatim su iskazi saslušanih svjedoka dovedeni u uzajamnu vezu, nakon čega je izveden zaključak da su iskazi dva svjedoka (prvog, učesnika događaja ratne Srebrenice i drugog, koji potječe s područja o kojem su iznesene sporne informacije) kontradiktorni iskazu svjedoka koji je autor teksta, te da iskazima svih saslušanih svjedoka nije pouzdano potvrđeno da je tužilac učestvovao u ratnim zločinima na predmetnom području. Polazeći od činjenice da iskazima saslušanih svjedoka nije utvrđena ni istinitost ni neistinitost tvrdnji i saopćenja iz spornog testa, Osnovni sud je ukazao da postojanje svakog zločina, pa tako i ratnog, spada u sudsku nadležnost i da u konkretnom slučaju ne postoji pravomoćna sudska presuda kojom je tužilac proglašen krivim za zločin bilo koje vrste, te da su stoga iznesene informacije o tužiocu o učešću u ratnim zločinima na području Podrinja i Vozuće neistinite (klevetničke). U tom kontekstu, Osnovni sud je općepoznatom ocijenio okolnost da se pred Sudom BiH vodi krivični postupak protiv Nasera Orića i drugih, identificiranog u naslovu spornog teksta i da je nebitno da li je tužilac (kao Orićev saradnik), prema kazivanju svjedoka, obuhvaćen istom optužnicom. U tom smislu je zauzet stav da su apelanti, objavljivanjem spornog teksta, povrijedili pretpostavku nevinosti na štetu tužioca i da je tužilac tokom postupka dokazao da apelanti u spornom novinskom tekstu nisu iznijeli istinite informacije koje se odnose na učešće tužioca u ratnim zločinima. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu odredbu člana 5. stav 1. ZZK kojom je propisana odgovornost svakog poslovno sposobnog lica koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, identificirajući to lice trećem licu, u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja. S tog aspekta, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda, tužilac je na osnovu izvedenih dokaza u postupku dokazao neistinitost tvrdnji apelanata iznesenih u spornom novinskom tekstu, zbog kojih mu je nastala šteta, a apelanti, s druge strane, nisu dokazali istinitost tih svojih navoda.

33. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom, sudovi su se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja, i to na okolnost istinitosti odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu, zanemarujući, pri tome, u potpunosti navode iz odgovora na tužbu kojima je ukazano na neke od važnih faktora prilikom pribavljanja spornih informacija (postupanje bona fide) i njihove provjere. U vezi s tim, za Ustavni sud se, imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom, postavlja pitanje da li je načelo o teretu dokazivanja kao opće načelo parničnog postupka na kom su redovni sudovi zasnovali svoje odluke jedino i isključivo primjenjiv i u vezi s kojim okolnostima ((ne)istinitosti tvrdnji; postojanja svijesti; standarda postupanja u dobroj vjeri) ili nasuprot tome, redovni sudovi koji odlučuju o suprotstavljenim pravima (tužioca i apelanata) o takvom zahtjevu imaju obavezu cijeniti sve relevantne faktore koji se tiču konkretnog slučaja. Naime, iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, proizlazi čitav dijapazon faktora koji mogu biti relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima (pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja) koji u vezi s objavljenom informacijom obuhvaćaju: (ne)postojanje javnog interesa; sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja; (ne)postojanje standarda postupanja "u dobroj vjeri", način pribavljanja informacije i niz drugih faktora koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaki izuzetak koji ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđen i obrazložen.

34. U vezi s naprijed navedenim, Ustavni sud uočava da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih faktora i materijalnih odredbi iz člana 5. st. 2. i 3. ZZK kojima je propisana odgovornost za klevetu i izuzetaka od ove odgovornosti koje su propisane u članu 6. ZZK kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili usljed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje, u suštini, istinito i razumno. Pri tome su, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, potpuno zanemarene okolnosti koje se odnose na status tužioca u vrijeme objavljivanja spornog teksta, sferu njegovog djelovanja u relevantnom periodu i periodu kada je pokrenut predmetni postupak, da li je tužilac prethodno (prije objavljivanja) kontaktiran radi provjere objavljenih informacija, da li je tužiocu data mogućnost da prije objavljivanja odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li su apelanti postupali bona fide ili ne, odnosno da li su nastojali javnosti pružiti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, kao i okolnost iz koje proizlazi (prema kazivanju svjedoka, ali ne i tužioca koji je u postupku ispitan samo na okolnost visine štete) da je optužnica protiv tužioca bila podignuta pred Okružnim tužilaštvom u Bijeljini 1993. godine i da ju je 2009. godine, dakle šest godina prije objavljivanja spornog teksta, preuzelo Tužilaštvo BiH.

35. S tog aspekta, imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi, pri postojanju evidentne potrebe koja dopušta pokretanje pitanja i izvještavanja koja se tiču ratnih zločina, uopće bavili spornim izražavanjem u vezi s kriterijima uspostavljenim u materijalnim odredbama ZZK i standardima uspostavljenim u članu 10. Evropske konvencije (status tužioca, javni interes, prihvatljiva kritika, prethodno ponašanje tužioca, način pribavljanja informacija itd.). Naime, redovni sudovi su tvrdnje tužioca, pa prema tome i osnov tužbenog zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom, prihvatili isključivo zbog nemogućnosti da na osnovu kontradiktornih iskaza saslušanih svjedoka utvrde istinitost spornog izražavanja, kao i zbog nedostatka pravomoćne presude (iz krivičnog postupka) kojom je tužilac proglašen krivim za zločin bilo koje vrste. U tom kontekstu je za redovne sudove proizašao zaključak da su apelanti, objavljivanjem spornog teksta, povrijedili pretpostavku nevinosti na štetu tužioca, da u postupku nisu dokazali istinitost tvrdnji iznesenih u spornom novinskom tekstu i da se stoga radi o njihovoj očiglednoj neistinitosti, zbog čega se apelanti ne mogu pozivati na slobodu izražavanja.

36. Imajući u vidu uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina u relevantnom periodu, da ispita status tužioca u tom periodu i periodu podnošenja tužbe u vezi sa sadržajem spornog izvještavanja, te okolnost koja se tiče eventualnog postojanja optužnice protiv tužioca iz 1993. odnosno 2009. godine, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst (relevantni faktori navedeni u stavu 31. ove odluke) i kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu tako i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračili granice "slobodne procjene" koju, u smislu člana 10. Evropske konvencije, apelanti uživaju. U svjetlu naprijed navedenog, Ustavni sud ponavlja da je unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo nužno u demokratskom društvu.

37. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali navodi

38. S obzirom na zaključke o povredi prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, propuštajući da ocijene da li je u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o pitanjima koja se tiču ratnih zločina u relevantnom periodu, da ispita status tužioca u tom periodu i periodu podnošenja tužbe u vezi sa sadržajem spornog izvještavanja, te okolnost koja se tiče eventualnog postojanja optužnice protiv tužioca iz 1993. odnosno 2009. godine, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredbi ZZK, dakle onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju izuzetke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi člana 10. Evropske konvencije, prekoračili granice "slobodne procjene" koju, u smislu navedene odredbe, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje, u okolnostima konkretnog slučaja, nije bilo nužno u demokratskom društvu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.