Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4644/16, rješavajući apelaciju Marka Dragića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Marka Dragića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 541079 16 Mož 2 od 28. septembra 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marko Dragić, advokat iz Odžaka (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 6. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 541079 16 Mož 2 od 28. septembra 2016. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 541079 16 Mo od 20. januara 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 6. juna 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. juna 2018. godine, a Općinski sud 21. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 541079 16 Mo od 20. januara 2016. godine u postupku za donošenje privremene mjere radi predaje putne isprave mldb. djeteta i određivanja načina i uvjeta ostvarivanja kontakata oca s mldb. djetetom apelant je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 600,00 KM, koju je dužan platiti u roku od 30 dana po prijemu rješenja, a zbog vrijeđanja suda učinjenog u podnesku predatom poštom 7. januara 2016. godine, koji je Općinski sud primio 12. januara 2016. godine.

6. Općinski sud je u obrazloženju svog rješenja utvrdio da je apelant u više navrata vrijeđao sud navodeći: "Pored toga dispozitivom (!!?) predmetnog Rješenja, a ne poukom o pravnom lijeku što je nesvakidašnji kuriozitet u pravosudnoj praksi, određeno je da protivnik predlagača može..., u konkretnom slučaju je očito da ih Općinski sud u Sarajevu ili uopšte ne poznaje ili je zahtjev odredbe člana 2. stav 3. ZPP FBiH da 'primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni' shvatio kao ovlaštenje da ga, očito udovoljavajući po svaku cijenu interesima jedne strane u postupku, tumači po vlastitom nahođenju, bez obzira što je zakonom... Rješenjem o određivanju privremene mjere sud, kao primjenjivač prava, je na najgrublji mogući način ugrozio pravnu sigurnost protivnika predlagača, same temelje pravne države i otvorio put u anarhiju i proizvoljno kadijsko sudovanje..., ova evidentna činjenica nužno otvara pitanje stručne osposobljenosti ili zlonamjernosti, postupajućeg sudije u rješenju predmetne stvari...., mjera obezbjeđenja nikad u istoriji pravosudne prakse sama sebi nije bila cilj, niti razlog donošenja, što onako kako je u ovom slučaju učinjeno predstavlja apsolutan nonsens, grubu negaciju pravne države i isto takav atak na prava protivnika predlagača..., što je sud, iz neznanja ili zle namjere nekritički prihvatio..., pored svih naprijed navedenih razloga nepravilnosti i nezakonitosti predmetne odluke..., pozivanje Suda na nepostojeću konvenciju o kontaktu što se tiče djece nije predmet komentara i potvrda je cijelog niza počinjenih disciplinskih prekršaja od strane sudije..., vidljivo je da Sud nije niti je i teoretski mogao iz podnesenog prijedloga izvesti zaključak da.., bez obrazloženja utvrđenog činjeničnog stanja kojeg potvrđuju predloženi dokazi, definitivna je potvrda nezakonitosti i nepravilnosti predmetne odluke."

7. Kako je naveo Općinski sud, u konkretnom slučaju citirani navodi iz odgovora punomoćnika protivnice osiguranja – apelanta su očigledno suprotni općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika u korespondenciji između stranaka i suda. Dakle, sve navedeno predstavlja uvredu suda, te citirani navodi izlaze iz okvira dozvoljenog sadržaja pravnih sredstava kojima se može osporavati pravilnost i zakonitost sudske odluke. Pri tome, on pokušava učiniti upitnim znanje i stručnost postupajućeg sudije Općinskog suda, što je nedopustiv način komuniciranja stranaka sa sudom jer predstavlja direktno vrijeđanje suda, implicirajući stručno neznanje i nesposobnost sudija Općinskog suda za obavljanje sudijske funkcije. Na navedeni način on je iskazao nepoštovanje sudu, te prešao granicu zahtjeva civiliziranog i korektnog odnosa prema sudu kao instituciji društva.

8. Pri odmjeravanju novčane kazne, sud je imao u vidu da je apelant uvrijedio sud kao instituciju, koji je jamac pravde i koji ima osnovnu ulogu u uspostavljanju vladavine prava, da rad suda treba da uživa povjerenje javnosti i da ga stoga treba štititi od neosnovanih napada, posebno što dolaze od strane stručnog lica, člana Regionalne advokatske komore Tuzla, te da izrečena novčana kazna nije nesrazmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti, i to održavanju digniteta pravosuđa i autoriteta sudske vlasti, zbog čega je na osnovu čl. 407. i 413. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja i o navedenom obavijestiti Advokatsku komoru čiji je punomoćnik član.

9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 541079 16 Mož 2 od 28. septembra 2016. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

10. Kako je naveo Kantonalni sud, saglasno sadržaju odredbe člana 407. ZPP, parnični sud je ovlašten kazniti novčanom kaznom u zakonom propisanom iznosu (100-1000 KM) lice koje učestvuje u postupku i vrijeđa sud, stranku ili drugog učesnika u postupku. Sam pojam,,vrijeđa" nije definiran navedenom odredbom i isti predstavlja pravni standard. Prema ocjeni Kantonalnog suda, kao vrijeđanje može se smatrati opis radnji sudije i suda kao institucije, koji je u suprotnosti s općeprihvaćenim normama uobičajenog jezika u pravnoj korespondenciji između stranaka sa sudom. Apelant je kao punomoćnik protivnika predlagača mjere osiguranja u podnesku naveo sljedeće: "Rješenjem o određivanju privremene mjere sud, kao primjenjivač prava, na najgrublji mogući način je ugrozio pravnu sigurnost protivnika predlagača, same temelje pravne države i otvorio put u anarhiju i proizvoljno kadijsko sudovanje..., ova evidentna činjenica nužno otvara pitanje stručne osposobljenosti ili zlonamjernosti, postupajućeg sudije u rješenju predmetne stvari...", te "da sud, iz neznanja ili zle namjere nekritički prihvatio". Navedeno, prema mišljenju Kantonalnog suda ne predstavlja uobičajen način "pravne komunikacije" lica koja učestvuju u postupku i suda. Kantonalni sud dalje navodi da je ovakvo ponašanje suprotno uobičajenim normama pristojnog ponašanja, ne dovodi u sumnju da se radi o neprihvatljivom i uvredljivom postupanju, što po stepenu uvredljivosti visinu izrečene novčane kazne čini opravdanom.

11. Kantonalni sud podsjeća da je obaveza sudije da tokom cijelog postupka vodi računa, odnosno da se stara o održavanju reda u sudnici i dostojanstvu suda. Rješenje o novčanom kažnjavanju, prema mišljenju vijeća Kantonalnog suda, predstavlja adekvatnu sankciju jer je izrečena novčana kazna, prema mišljenju ovog suda, "mjerodavna i dovoljna" i srazmjerna je legitimnom cilju koji se želi ostvariti, a to je, prije svega, poštovanje suda i održavanje autoriteta sudske vlasti. Narušavanje procesne discipline u konkretnom slučaju, te donošenje rješenja o novčanom kažnjavanju je, prema mišljenju Kantonalnog suda, bilo neophodno i imalo je krajnji cilj da ubuduće spriječi takvo ponašanje punomoćnika protivnika predlagača, a ujedno da ga kazni zbog učinjenog ponašanja odnosno iskazanog nepoštovanja. Odredbom člana 412. ZPP sud je također odredio da ukoliko novčana kazna ne bude plaćena, ona će se zamijeniti kaznom zatvora čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne, a u skladu s odredbama Krivičnog zakona, a koja ne može biti duža od 15 dana. Primjenom odredbe člana 413. stav 1. ZPP sud je utvrdio da žalba protiv ovog rješenja ne odlaže izvršenje rješenja. Zbog navedenog, prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 407. ZPP i ponašanje imenovanog sankcionirao izrečenom novčanom kaznom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Kako navodi apelant, postupajući sudija je, suprotno odredbi člana 191. stav 3. u vezi sa članom 202. stav 1. ZPPFBiH, u dispozitivu rješenja, umjesto poukom o pravnom lijeku, odredio da protivnik predlagača može u roku od tri dana u svom obrazloženom odgovoru osporiti razloge za određivanje privremene mjere osiguranja. Ovdje je očito da primjenjivač prava ne poznaje formu i sadržaj sudske odluke, što otvara pitanje stručne osposobljenosti postupajućeg sudije. Svakodnevna logika stvari, posebno pravnička, mora prosječno inteligentnog čovjeka dovesti do zaključka da je,,grijeh" koji se mora sankcionirati na strani primjenjivača prava, a ne apelanta, koji upozorava da pravosudna praksa ne poznaje tako grubu nepravilnost. Donošenje odluke o novčanom kažnjavanju, i to od strane suda i sudije koji je donio nezakonitu odluku o privremenim mjerama, objektivno već otvara sumnju u nepristrasnost suda, te je imalo za cilj opravdanje ove prethodne odluke. Kako navodi apelant, postupanje suda na ovaj način predstavlja svojevrsnu,,prijetnju" punomoćnicima da ne iznose svoje stavove i mišljenja u toku postupka radi najbolje zaštite interesa stranaka, što je u suprotnosti i s pravilima advokatske profesije sadržanim u čl. 6. i 26. Zakona o advokaturi FBiH. Osim toga, predmetna odluka o novčanom kažnjavanju je neprovediva jer u njoj nisu sadržana konkretna uputstva kome i na koji način treba uplatiti izrečenu kaznu. Zato odluka o kazni nije izvršiva, niti se može pretvoriti u kaznu zatvora.

14. Osim toga, evidentno je da je sud u konkretnom slučaju zanemario apelantovo ustavno pravo na slobodu izražavanja jer nigdje u obrazloženju svoje odluke nije odgovorio na pitanje zašto je novčano kažnjavanje bilo neophodno u demokratskom društvu radi zaštite autoriteta sudske vlasti, čime nije ispunjen treći uvjet iz člana 10. Konvencije za donošenje odluke kojim se ograničava ovo apelantovo pravo. U tom smislu, nije data ni objektivna analiza sadržaja apelantovih navoda kojima je opravdano izražena sumnja u nezavisnost i nepristrasnost suda zasnovana na očigledno nezakonitom rješenju o privremenoj mjeri kako u materijalnom tako i u procesnom smislu. Stoga, citirani apelantovi navodi kojima je izraženo vlastito mišljenje i otvorena sumnja u nezavisnost i nepristrasnost pravosuđa predstavljaju logičnu posljedicu očigledno nezakonitog postupanja suda i postupajućeg sudije. Na kraju, istina o nezakonitom sadržaju rješenja o privremenoj mjeri objektivno ne predstavlja vrijeđanje suda, niti postupajućeg sudije.

15. Iz navedenog jasno proizlazi da odluke redovnih sudova nisu zasnovane na prihvatljivoj analizi činjenica i važnih okolnosti, da su u suprotnosti sa stavovima Ustavnog suda sadržanim u odlukama Ustavnog suda br. AP 840/06, AP 1095/06, AP 520/10, AP 2591/12, te apelant smatra da je nezakonito kažnjen zbog izražavanje sumnje u nezavisnost i nepristrasnost suda, te zahtijeva da Ustavni sud BiH u skladu s odredbom člana 59. stav (4) Pravila Ustavnog suda BiH usvoji apelantov zahtjev i u skladu s odredbom člana 62. stav (1) istih Pravila ukine odluku Kantonalnog suda.

b) Odgovori na apelaciju

16. Općinski sud navodi da je navedenim podneskom apelant grubo vrijeđao sud i postupajućeg sudiju i svojim navodima izašao van okvira dozvoljenog sadržaja pravnih sredstava kojim se može osporavati pravilnost i zakonitost sudske odluke. Pored toga, sud je posebno imao u vidu profesiju i iskustvo apelanta koji je upoznat s pravilima ponašanja u komunikaciji sa sudom, iz kojih razloga u potpunosti osporava osnovanost podnesene apelacije.

17. Kantonalni sud u cijelosti smatra da u postupku donošenja osporenog rješenja nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 407.

(1) Novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM sud će kazniti osobu koja u podnesku vrijeđa sud, stranku ili drugog sudionika u postupku.

(2) Ako osoba koja sudjeluje u postupku ili osoba koja je kao slušatelj prisutna raspravi vrijeđa sud ili druge sudionike u postupku, ometa rad ili se ne pokorava naredbama suda za održavanje reda, sud će je opomenuti. Ako opomena bude bezuspješna, sud će opomenutu osobu udaljiti iz sudnice ili kazniti novčanom kaznom od 100 do 1.000 KM, a može je i udaljiti i kazniti novčanom kaznom.

[...]

Član 412.

Ako osoba koja je novčano kažnjena po odredbama ovog zakona ne plati tu kaznu u određenom roku, ona će se zamijeniti kaznom zatvora, čije trajanje odmjerava sud srazmjerno visini izrečene kazne u skladu s odredbama Krivičnog zakona, ali koje ne može biti duže od 15 dana.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 P 541079 16 Mož 2 od 28. septembra 2016. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. oktobra 2016. godine, a apelacija je podnesena 6. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

24. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

25. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

26. Ustavni sud zapaža da konkretna apelacija pokreće pitanje da li su redovni sudovi u postupku za donošenje privremene mjere radi predaje putne isprave mldb. djeteta i određivanja načina i uvjeta ostvarivanja kontakata oca s mldb. djetetom opravdano izrekli novčanu kaznu zbog vrijeđanja suda primjenjujući odredbe člana 407. stav 1. ZPP, odnosno da li je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud naglašava da je sloboda izražavanja conditio sine qua non funkcioniranja i opstanka svakog demokratskog društva i garancija svih drugih ljudskih prava i sloboda. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja mogu se primijeniti samo na određeno ostvarivanje ove slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut.

28. Ustavni sud ističe da član 10. Evropske konvencije prvim stavom definira zaštićene slobode, a drugim stavom propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine). Dalje, Ustavni sud ističe da ovaj član ne garantira potpuno neograničenu slobodu izražavanja, te da izvršavanje te slobode nosi sa sobom "dužnosti i odgovornosti" (vidi Evropski sud, Europapress Holding d.o.o. protiv Hrvatske, presuda od 22. septembra 2009. godine). Kao što je navedeno u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, sloboda izražavanja je ograničena izuzecima, koji se moraju strogo tumačiti, a potreba da se postave bilo kakva ograničenja mora biti uvjerljivo utvrđena (vidi Evropski sud, Skałka protiv Poljske, broj 43425/98, stav 32, 27. maj 2003. godine). Međutim, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, npr. autoritet i nepristrasnost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju da jasno ukaže na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristrasnosti sudskih organa.

29. Stav 2. člana 10. Evropske konvencije zahtijeva da svako ograničenje prava na slobodu izražavanja mora biti "predviđeno zakonom". Razlog za to je da lice mora imati mogućnost da predvidi sa osnovanom sigurnošću posljedice svog djelovanja. To predstavlja zaštitu od proizvoljnosti u nametanju ograničenja prava na slobodu izražavanja. Istim članom je predviđeno da svako ograničavanje prava na slobodu izražavanja bude "neophodno u demokratskom društvu" radi zaštite određenih interesa. Ovi interesi uključuju, kako je navedeno u stavu 2. člana 10. Evropske konvencije, i održavanje autoriteta i nepristrasnosti sudstva. Prema tome, čak i kad se ograničavanjem prava žele zaštititi, naprimjer, autoritet i nepristrasnost sudstva, ono se mora svesti na mjeru neophodnu u demokratskom društvu. To znači da ograničavanje prava ne smije prelaziti preko onog što se smatra neophodnim da bi se zaštitio određeni interes. Suštinski je važno da određeni cilj bude jasan, što znači da država mora biti u stanju jasno ukazati na razlog ometanja prava i na koji način je to ometanje doprinijelo postizanju cilja, u konkretnom slučaju zaštiti autoriteta i nepristrasnosti sudskih organa.

30. Dakle, u skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) cilj miješanja je da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je iz osporenih odluka vidljivo da su redovni sudovi izrekli apelantu novčanu kaznu od 600,00 KM, ocijenivši da određeni navodi iz apelantovog zahtjeva predstavljaju vrijeđanje suda. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi prihvatio razloge koje je dao Općinski sud u osporenom nižestepenom rješenju, dodatno obrazloživši da riječi upotrijebljene u samom zahtjevu nemaju nikakvog drugog cilja izuzev vrijeđanja sudije koji je donio negativnu odluku po stranku koju apelant zastupa, a da je cilj podneska strane u postupku da razjasni određene činjenice, predloži eventualne dokaze, analizira materijalno pravo, ukaže na povrede postupka i tome slično, a ne da vrijeđa sud jer to nije svrha nijednog podneska, niti se njime može postići neki legitimni cilj.

32. Stoga, Ustavni sud smatra da se navodi iz apelantovog podneska ne mogu kvalificirati kao vrijeđanje suda jer su dati u granicama tolerancije koje nameće demokratsko društvo i predstavljaju, prije svega, apelantov vrijednosni sud i mišljenje. Prema mišljenju Ustavnog suda, sporne riječi iz apelantovog podneska su napisane s ciljem skretanja pažnje da postupak određivanja privremene mjere nije bio pravilan i prema svojoj prirodi ne narušavaju autoritet suda.

33. Dalje, Ustavni sud smatra da se jezičkom analizom riječi upotrijebljenih u spornom podnesku teško može utvrditi da konkretni tekst zaista sadrži navode uvredljivog sadržaja, čiji je cilj bio da se naruši autoritet suda. Isticanje navoda u konkretnom podnesku, za koje apelant misli da su opravdani, ne pruža dovoljno osnova da se zaključi da je apelant konkretnim tekstom narušio granice postavljene stavom 2. člana 10. Evropske konvencije ili uvrijedio sud. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi osporenim odlukama prekoračili granice svojih ovlaštenja, utvrdivši da su predmetni navodi uvredljivi za sud jer svoje odluke nisu zasnovali na prihvatljivoj analizi činjenica koje su relevantne i svih okolnosti koje su važne u konkretnom slučaju. U tom kontekstu, Ustavni sud naglašava da je nesporno da član 407. stav 1. ZPP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju, propisuje da će sud kazniti lica koja u podnesku vrijeđaju sud. Međutim, Ustavni sud smatra, imajući u vidu sadržaj spornog podneska, da su redovni sudovi u konkretnom slučaju na arbitraran način primijenili predmetnu zakonsku odredbu, te da, u okolnostima konkretnog slučaja, miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja nije bilo "u skladu sa zakonom" i da se razlozi koje su redovni sudovi naveli u svojim odlukama ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim da se to miješanje opravda.

34. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku u predmetu broj AP 840/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba) u kojoj je već razmatrao slično pravno pitanje, dajući odgovore u pogledu narušavanja granica postavljenih stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, nakon čega je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u nepristrasnost suda kvalificirali kao vrijeđanje suda i narušavanje njegovog autoriteta izricanjem novčane kazne.

35. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

36. Apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije je povrijeđeno time što su redovni sudovi apelantovo izražavanje sumnje u pravilnost donošenja privremene mjere u konkretnom postupku okvalificirali kao vrijeđanje suda, za šta su mu izrekli novčanu kaznu, a da nisu u dovoljnoj mjeri, te u skladu sa standardima člana 10. Evropske konvencije analizirali sadržaj spornog podneska, čime je došlo do nezakonitog miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.