Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4582/16, rješavajući apelaciju Edina Bajrovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Edina Bajrovića, Nihada Velića, Agina Prašovića, Denijala Hadžića i Mevludina Kulića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 230377 12 Rsž od 29. septembra 2016. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Edin Bajrović, Nihad Velić, Agin Prašović, Denijal Hadžić i Mevludin Kulić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 8. decembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 230377 12 Rsž od 29. septembra 2016. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 4582/16.

2. Apelanti su posredstvom istog advokata 9. aprila 2018. godine podnijeli još jednu apelaciju, i to nakon što su ishodili Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 230377 16 Rev od 15. februara 2018. godine o izjavljenoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda. Predmetnom apelacijom osporili su istu presudu Kantonalnog suda kao konačnu odluku u predmetnom postupku. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 2114/18.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14. septembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud je odgovorio 2. oktobra 2018. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije istih apelanata koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta br. AP 4582/16 i AP 2114/18 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 4582/16.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 230377 12 Rs od 24. jula 2012. godine obavezan je tuženi (Kanton Sarajevo, Profesionalna vatrogasna brigada) da apelantima na ime jubilarne nagrade za neprekidan rad kod tuženog u trajanju od 15 godina isplati iznos od po 1.016,73 KM sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od 26. januara 2012. godine pa do isplate, uz naknadu troškova postupka kako je precizirano u izreci presude.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem rješenja na ime apelanata od 10. marta 2011. godine, zaključka Vlade Kantona Sarajevo od 23. februara 2012. godine, budžeta Kantona Sarajevo za 2011. godinu i budžetske instrukcije broj 2 od 21. jula 2010. godine. Uvidom i čitanjem rješenja od 10. marta 2011. godine na ime apelanata utvrđeno je da je rješenjem utvrđeno pravo apelanata na isplatu jubilarne nagrade u preciziranom iznosu jer su navršili 15 godina radnog staža kod tuženog i stekli su pravo na isplatu jubilarne nagrade. Uvidom i čitanjem zaključka Vlade Kantona Sarajevo od 23. februara 2012. godine, budžeta za 2011. godinu i budžetske instrukcije broj 2 od 21. jula 2010. godine utvrđeno je da budžetom tuženog nije planirana isplata na ime naknade jubilarne nagrade. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanata, Općinski sud je usvojio zahtjeve pozivajući se na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), te odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Dalje je navedeno da visina tužbenog zahtjeva među parničnim strankama nije sporna jer su apelanti opredijelili tužbeni zahtjev u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora, pa je sud zahtjevu udovoljio u cijelosti. Sud je cijenio da je članom 3. Općeg kolektivnog ugovora predviđeno da ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno navedenim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. Kolektivnog ugovora. Primjenom navedene odredbe, kako je zaključio Općinski sud, apelantima pripada pravo na isplatu naknade na ime jubilarne nagrade, iako to pravo nije predviđeno Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) i Uredbom o naknadama koje nemaju karakter plaće.

9. Tuženi se žalio protiv navedene odluke Općinskog suda. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 230377 12 Rsž od 29. septembra 2016. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime jubilarne nagrade, za neprekidan rad kod tuženog u trajanju od 15 godina, isplati po određeni novčani iznos uz naknadu troškova parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tuženi blagovremeno podnesenom žalbom, pored ostalog, naveo da se prilikom donošenja pobijane presude prvostepeni sud nepravilno pozvao na odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora i pogrešno je primijenio. Naveo je da se isplata jubilarnih nagrada vrši iz budžeta Kantona Sarajevo i da se one planiraju u budžetu za tekuću godinu prema prilivu novčanih sredstava. Ukoliko nema priliva sredstava, ove nagrade se ne mogu ni planirati za isplatu. Istakao je da je budžet Kantona Sarajevo za 2011. godinu javno objavljen i da njime nisu predviđena sredstva za jubilarnu nagradu. Tuženi se u žalbi pozvao i na odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo prema kojima nije planirana niti predviđena pozicija jubilarnih nagrada, niti je predviđeno pravo na jubilarnu nagradu. Kantonalni sud je utvrdio da je predmet spora između parničnih stranaka zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade za navršenih 15 godina neprekidnog rada koji su apelanti ostvarili u Profesionalnoj vatrogasnoj brigadi Kantona Sarajevo.

11. Kantonalni sud navodi da odredbom člana 28. Kolektivnog ugovora pravo na jubilarnu nagradu je predviđeno u skladu s materijalnim mogućnostima obveznika, te da se slijedom navedene odredbe jubilarna nagrada isplaćuje ako postoje materijalne mogućnosti obveznika, a u konkretnom slučaju Kantona Sarajevo. Kantonalni sud je istakao da u budžetu Kantona Sarajevo za 2011. godinu nisu bila odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada budžetskih korisnika u koje spada i Profesionalna vatrogasna brigada Kantona Sarajevo, a kako slijedi iz Zakona o izvršenju budžeta Kantona Sarajevo i zaključka Vlade Kantona Sarajevo od 23. februara 2012. godine. Kantonalni sud konstatira da iz prednjeg proizlazi da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, pa tuženi nije bio u obavezi isplatiti je apelantima bez obzira što su stekli to pravo koje je uvjetovano materijalnim mogućnostima obveznika. Osim toga, Kantonalni sud naglašava da su apelanti navedeni radni staž napunili u martu i aprilu 2011. godine, pa se na njihov status trebao primijeniti Zakon o plaćama i naknadama koji ne predviđa isplatu po osnovu jubilarne nagrade, kao ni Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u Kantonu Sarajevo.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 230377 16 Rev od 15. februara 2018. godine odbačena je revizija apelanata podnesena protiv navedene presude Kantonalnog suda kao nedozvoljena. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da shodno odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06 – u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u konkretnom postupku primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" broj 98/15), revizija nije dopuštena budući da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi propisani cenzus (iznos od 10.000,00 KM). U odnosu na izuzetnu dopustivost revizije u smislu člana 237. stav 3. ZPP, taj sud je ocijenio da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija ni po tom kriteriju nije dopuštena.

Uporedni slučajevi ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu iz sredstava tuženog

13. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 459354 15 Rsž od 20. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba tuženog protiv Presude Općinskog suda broj 65 0 Rs 459354 14 Rs od 8. septembra 2015. godine kojom je usvojen zahtjev tužiteljice A. M, zaposlenice Ministarstva stambene politike tuženog za isplatu jubilarne nagrade. U postupku je utvrđeno da je tužiteljica za neprekidan rad u trajanju od 10 godina ostvarila pravo na jubilarnu nagradu. Tuženi je u žalbi protiv navedene presude Općinskog suda naveo da nije imao finansijske mogućnosti za isplatu jubilarnih nagrada, da za konkretnu budžetsku godinu nisu planirana sredstva za tu namjenu, da važeći Zakon o plaćama i naknadama, kao i Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo ne predviđa isplatu za te naknade. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio primijenivši odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, a kojom je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad za ostvarenih 10 godina ukupnog rada u preciziranom iznosu. Dalje je navedeno da tužiteljica kao zaposlenik tuženog svoja prava iz radnog odnosa crpi iz njoj najpovoljnijeg pravnog osnova, a u konkretnom slučaju to je Kolektivni ugovor, pri čemu je tuženi svakako bio dužan da u budžetu osigura dovoljno sredstava za isplatu obaveza koje proizlaze iz radnog odnosa, a koje se zasnivaju na zakonu. Stoga je neosnovan i nije od utjecaja žalbeni navod tuženog u pogledu nepostojanja materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade. Dakle, u konkretnoj pravnoj situaciji, primjenjujući načelo povoljnosti sadržano u odredbi člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, prvostepeni sud je pravilno primijenio Kolektivni ugovor kao lex specialis jer ima dejstvo zakona kao pravna norma koja garantira minimum prava. Odredbe Zakona o plaćama i naknadama i Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Kantona Sarajevo nisu od utjecaja na primjenu člana 28. Kolektivnog ugovora kao najpovoljnijeg prava za tužiteljicu shodno članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora budući da ona izričito govori o isplati jubilarne nagrade bez uvjetovanja drugim propisima.

14. Ustavni sud zapaža de je u ostalim presudama Kantonalnog suda (51), koje su apelanti dostavili kao uporedne predmete, Kantonalni sud izrazio iste pravne stavove kao u citiranom predmetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelanti navode da im je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segmentu prava na pravično suđenje i osnovnog vida vladavine prava. Istakli su da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance u konkretnom predmetu zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom. Naveli su da je postojala jasno utvrđena praksa Kantonalnog suda gdje se u gotovo identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima, te su se u tom smislu pozvali na konkretne odluke Kantonalnog suda koje su i priložili uz apelaciju (37 presuda Kantonalnog suda donesenih u periodu od 2013. do 2016. godine), kao i na mnoge druge donesene u identičnim postupcima. Dalje je navedeno da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u predmetnom slučaju, protiv čijih odluka nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, zauzeo drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je činjenično sličan i pravno identičan kao i prethodni predmeti pred tim sudom i u periodu od samo 25 dana (Odluka u predmetu broj 65 0 Rs 389859 14 Rsž donesena je 26. septembra 2016. godine, osporena odluka u konkretnom predmetu 29. septembra 2016. godine, a zatim ponovo odluka kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu u predmetu broj 65 0 Rs 459354 15 Rsž od 20. oktobra 2016. godine), a da nije dao obrazloženje zašto odstupa od dotadašnje prakse rješavanja istih ili sličnih predmeta pred tim sudom. Osim toga, apelanti su istakli da je zakonskim rješenjima ZPP predviđeno da kada u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom radi rješavanja spornog pravnog pitanja. Shodno navedenom, proizlazi da je u domaćem pravnom sistemu sada uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse i izbjeglo usvajanje protivrječnih presuda. Ukazali su da je u predmetu Općinskog suda broj 65 0 Rs 476737 14 Rs pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja, ali Vrhovni sud u njemu nije odlučio, već ga je odbacio. Apelanti ističu da, iako je uspostavljen mehanizam kojim bi se osigurala dosljednost sudske prakse u istoj pravnoj stvari, on nije poslužio svojoj svrsi.

16. Povredu navedenih prava apelanti vide i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci, uvažavajući žalbu tuženog, odbio zahtjev apelanata za isplatu preciziranih iznosa na ime jubilarne nagrade. Naveli su da je Kantonalni sud paušalno naveo da u budžetu tuženog (za 2011. godinu) nisu odobrena sredstva za isplatu jubilarnih nagrada, te da tuženi iz tog razloga nije u obavezi isplatiti ih. Takvim stavom Kantonalnog suda, prema mišljenju apelanata, daje se mogućnost tuženom da neplaniranjem sredstava ne izvršava bilo koju obavezu utvrđenu zakonom odnosno kolektivnim ugovorom. Pored toga, istakli su da je u članu 28. Kolektivnog ugovora upotrijebljena sintagma "službeniku će se isplatiti", a ne "službeniku se može isplatiti", te je tuženi bio dužan osigurati novčana sredstva za ovu vrstu naknade.

17. U drugoj apelaciji (AP 2114/18) apelanti su istakli da je nakon podnesene prve apelacije broj AP 4582/16 Kantonalni sud nastavio s praksom usvajanja tužbenih zahtjeva koji se odnose na isplatu jubilarne nagrade, te su u prilog navedenih tvrdnji dostavili 15 novih presuda Kantonalnog suda donesenih od 2016. do 2017. godine u kojima je Kantonalni sud odbio žalbe tuženog i potvrdio presude Općinskog suda kojima je udovoljeno zahtjevima tužilaca za isplatu jubilarne nagrade. Također su se pozvali na praksu Ustavnog suda u odlukama br. AP 9/07 (tačka 34), AP 3271/06 (tačka 49) i AP 1315/06 u kojima je Ustavni sud zauzeo stav da nedostatak novca na koji se u konkretnom slučaju poziva tuženi ne može biti prihvaćen kao razlog neispunjenja obaveze, te da se argument da tuženi nije imao novca, odnosno da nije predvidio sredstva za isplatu obaveze na koji se sudovi pozivaju kada odbijaju zahtjev tužilaca, ne može protumačiti drukčije nego kao proizvoljnost u primjenjivanju zakona s direktnim štetnim utjecajem na ostvarivanje prava apelantica. Ustavni sud je u tim odlukama, također, zaključio da to što tuženi nije osigurao sredstva ne može biti razlog da se odbije zahtjev apelantica, a propust drugostepenog suda se ogleda u činjenici da je potvrdio prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelantica zbog nedostatka sredstava, iako to nije njihova krivica. Apelanti su također ukazali na stav Vrhovnog suda (kao suda koji bi trebalo da osigura dosljednost sudske prakse i dovede do izbjegavanja usvajanja protivrječnih presuda) iskazan u Presudi broj 65 0 Rs 310559 15 Rev od 24. januara 2017. godine (koja je dostavljena u prilogu). Naveli su da je reviziju u navedenom predmetu izjavio tuženi, a koja je u pogledu isplate jubilarne nagrade odbijena kao neosnovana i kojom je u tom dijelu potvrđena Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 310559 14 Rsž od 8. juna 2015. godine koji je udovoljio tužbenom zahtjevu za isplatu jubilarne nagrade.

b) Odgovor na apelaciju

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelanti protiv osporene presude tog suda izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 65 0 Rs 230377 16 Rev od 15. februara 2018. odbacio kao nedozvoljenu, te da je navedeno rješenje dostavljeno apelantima.

V. Relevantni propisi

19. U Zakonu o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine FBiH" br. 45/10, 111/12 i 20/17) relevantne odredbe glase:

Član 1.
Predmet Zakona

Ovim zakonom uređuju se plaće i naknade izabranih dužnosnika, nosioca izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija), državnih službenika i namještenika u organima državne službe Federacije (u daljnjem tekstu: organ državne službe), pravobranioca, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca-stražara u kaznenopopravnim zavodima Federacije, te primjena ovog zakona u kantonima, gradovima i općinama u Federaciji.

Član 58.
Sredstva za plaće i naknade

Finansijska sredstva za plaće i naknade i druga primanja zaposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada, planiraju se i osiguravaju u budžetu kantona, općine i grada.

20. U Kolektivnom ugovoru za organe uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH ("Službene novine FBiH" br. 23/00 i 50/00) relevantne odredbe glase:

Član 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, u skladu sa njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

5 godina 0,5 prosječne mjesečne plaće

10 godina 1 prosječna mjesečna plaća

15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće

30 godina 2 prosječne mjesečne plaće

35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

21. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH ("Službene novine FBiH" br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:

Član 2. st. 1. i 2.

Ovaj kolektivni ugovor zaključuje se i primjenjuje na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine.

Kolektivni ugovor je obavezujući i važi za sve poslodavce bez obzira na strukturu kapitala, organe uprave i službe za upravu, policiju, javne ustanove i druge pravne subjekte.

Član 3. stav 3.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

Član 8. stav 3.

Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uslovi, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.

22. U Zakonu o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 237. stav 3.

(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

IIIa. – Postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja

Član 61a.

(1) Ako u postupku pred prvostepenim sudom u većem broju predmeta postoji potreba da se zauzme stav o spornom pravnom pitanju koje je od značaja za odlučivanje o predmetu postupka pred prvostepenim sudovima, prvostepeni sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke zahtjevom pokrenuti postupak pred Vrhovnim sudom Federacije radi rješavanja spornog pravnog pitanja.

(2) Sud koji je pokrenuo postupak za rješavanje spornog pravnog pitanja dužan je zastati sa postupkom dok se ne okonča postupak pred Vrhovnim sudom Federacije.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli dvije apelacije kojima osporavaju isključivo Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 230377 12 Rsž od 29. septembra 2016. godine s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 230377 16 Rev od 15. februara 2018. godine revizija odbačena kao nedopuštena, što znači da je ona u slučaju apelanata bila neefektivan pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga, Ustavni suda konstatira da je u slučaju apelanata konačna odluka, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 230377 12 Rsž od 29. septembra 2016. godine. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti pobijaju osporenu presudu, tvrdeći da su im tom presudom zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a u okviru prava na pravično suđenje da im je povrijeđeno i ustavno pravo na pravnu sigurnost jer je Kantonalni sud, ne slijedeći sudsku praksu tog suda, osporenom presudom odbio tužbeni zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade, dok je u istovrsnim predmetima s istim tuženim i zaposlenicima organa uprave tuženog kao parničnim strankama i s gotovo identičnim pravnim i činjeničnim osnovom zauzeo suprotan stav prema kojem je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev za isplatu jubilarne nagrade drugih tužilaca. U prilog ovoj tvrdnji apelanti su priložili veći broj presuda Kantonalnog suda donesenih u periodu od 2013. do 2017. godine.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 24) pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Imajući u vidu navode apelacije Ustavni sud će najprije ispitati navode apelanata o nedosljednosti sudske prakse Kantonalnog suda, odnosno pravnoj nesigurnosti koju je, prema mišljenju apelanata, izazvala osporena odluka Kantonalnog suda.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) jedan od fundamentalnih aspekata vladavine prava načelo pravne sigurnosti, koje se pretpostavlja u Konvenciji (vidi Beian protiv Rumunije (broj 1), aplikacija broj 30658/05, stav 39, ECHR 2007-XIII (izvodi)). Načelo pravne sigurnosti garantira, inter alia, određenu stabilnost u pravnom poretku i doprinosi povjerenju javnosti u pravosuđe. Evropski sud je stava da iako se mogu prihvatiti određena odstupanja u tumačenju kao prirodno svojstvena svakom pravosudnom sistemu koji je zasnovan na mreži prvostepenih i drugostepenih sudova koji imaju nadležnost na određenoj teritoriji, u slučajevima koje je razmatrao u kojima protivrječna tumačenja proistječu iz iste sudske nadležnosti, tj. sudske prakse istog suda koji je sud posljednje instance u predmetnom pitanju (vidi, mutatis mutandis, Tudor Tudor protiv Rumunije broj 21911/03, stav 29. od 24. marta 2009. godine) i uključuje nedosljedno presuđivanje o zahtjevima mnogih lica u identičnim situacijama, Evropski sud je takva tumačenja smatrao neprihvatljivim. Pri tome je obrazlagao da takve protivrječnosti stvaraju stanje stalne nesigurnosti što, zauzvrat, mora smanjiti povjerenje javnosti u pravosuđe, pri čemu je to povjerenje, jasno, jedno od osnovnih komponenti države zasnovane na vladavini prava, pa je u takvim slučajevima utvrđivao povredu prava na pravično suđenje.

33. Evropski sud je također istakao da zahtjevi pravne sigurnosti i zaštita legitimnog očekivanja javnosti ne daju stečeno pravo na dosljednost sudske prakse (vidi presudu u predmetu Unédic protiv Francuske broj 20153/04, stav 74. od 18. decembra 2008. godine). Razvoj sudske prakse nije sam po sebi suprotan pravilnom provođenju pravde budući da bi propust u održavanju dinamičnog i evolutivnog pristupa riskirao kočenje reforme ili poboljšanja (vidi presudu u predmetu Atanasovski protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije broj 36815/03, stav 38. od 14. januara 2010. godine). Međutim, ako odstupanje od dosljednosti sudske prakse "nema objektivno i razumno opravdanje", tj. ako ne slijedi legitiman cilj ili ako ne postoji "razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja kojem se teži" (vidi presudu Marckx protiv Belgije od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, strana 16, stav 33) ono može uzrokovati različito postupanje u pogledu uživanja prava koja su garantirana i tako dovesti i do povrede člana 14. Evropske konvencije (vidi već navedenu Beian, st. od 59. do 64).

34. Ustavni sud podsjeća da je i sam, slijedeći praksu Evropskog suda, u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) usvojio stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje. Naime, u navedenoj odluci je zaključeno da je ovo načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37).

35. U okolnostima konkretnog slučaja, koji je predmet ove odluke, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda kao suda posljednje instance u konkretnom slučaju, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelanti navedenu presudu osporavaju tvrdeći da je taj sud u sporovima proisteklim između istog tuženog i zaposlenika organa uprave tuženog kao parničnih stranaka i iz gotovo identičnog činjeničnog i pravnog pitanja donosio potpuno drugačije odluke u periodu od 2013. do 2017. godine koje su priložene uz apelaciju. Stoga, Ustavni sud u svjetlu pobrojanih načela mora ispitati da li je došlo do kršenja načela pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

36. Polazeći od ustaljene prakse Evropskog i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), te podržavajući navedene stavove Evropskog suda o ulozi višeg suda u sistemu redovnih sudova, Ustavni sud smatra da nije njegov zadatak rješavati sukob sudske prakse, izbjeći razilaženje i osigurati jednoobraznu primjenu prava od strane redovnih sudova. Međutim, zadatak Ustavnog suda u okviru apelacione nadležnosti je preispitati može li takva situacija imati za posljedicu povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije (vidi, pored ostalih, citirane Beina protiv Rumunije, st. 40. i 64, Vusić protiv Hrvatske, stav 45, Vinčić i drugi protiv Srbije, stav 56).

37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u presudama koje su apelanti dostavili kao uporedne slučajeve, među kojima je i kao primjer Presuda broj 65 0 Rs 459354 15 Rsž od 20. oktobra 2016. godine, odbio kao neosnovane žalbe tuženog protiv presuda Općinskog suda kojima su usvojeni tužbeni zahtjevi zaposlenika organa uprave tuženog za isplatu jubilarne nagrade. U svim žalbama tuženi je navodio da nisu postojale materijalne mogućnosti tuženog za isplatu jubilarnih nagrada, da sredstva nisu planirana u budžetu za tekuću godinu (2011-2016 godina), pa tuženi nije bio u obavezi tužiocima isplatiti jubilarnu nagradu. Tuženi je u žalbama, također, isticao da Zakonom o plaćama i naknadama nije propisano pravo na jubilarnu nagradu. U odnosu na takve žalbene navode Kantonalni sud je u svim presudama koje su apelanti dostavili, pa tako i u citiranoj odluci od 20. oktobra 2016. godine, odbio žalbe tuženog i istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio primijenivši odredbu člana 28. Kolektivnog ugovora, a kojom je propisano da će se službeniku isplatiti jubilarna nagrada. Također je utvrđeno da tužioci kao zaposlenici tuženog svoja prava iz radnog odnosa crpe iz njima najpovoljnijeg pravnog osnova, a u konkretnom slučaju to je Kolektivni ugovor, pri čemu je tuženi svakako bio dužan da u budžetu osigura dovoljno sredstava za isplatu obaveza koje proizlaze iz radnog odnosa. Stoga je neosnovan i nije od utjecaja žalbeni navod tuženog u pogledu nepostojanja materijalnih mogućnosti za isplatu jubilarne nagrade. Dalje je navedeno da je u konkretnoj pravnoj situaciji, primjenjujući načelo povoljnosti sadržano u članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, prvostepeni sud pravilno primijenio Kolektivni ugovor kao lex specialis jer ima dejstvo zakona kao pravna norma koja garantira minimum prava. U odnosu na pozivanje tuženog da odredbe Zakona o plaćama i naknadama ne propisuju pravo na jubilarnu nagradu Kantonalni sud je u navedenim odlukama utvrdio da takvi navodi nisu od utjecaja na primjenu odredbe člana 28. Kolektivnog ugovora kao najpovoljnijeg prava za tužioce shodno članu 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora budući da ona izričito govori o isplati jubilarne nagrade bez uvjetovanja drugim propisima.

38. Nasuprot navedenom pravnom stavu, Kantonalni sud je u osporenoj odluci zauzeo potpuno suprotan stav kada je, za razliku od svih drugih citiranih predmeta, uvažio žalbu tuženog i preinačio presudu Općinskog suda tako što je u konačnici odbio zahtjev apelanata za isplatu jubilarne nagrade. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je konkretnom slučaju utvrđeno gotovo identično činjenično stanje i identičan pravni osnov kao i u drugim navedenim predmetima. Osim toga, Kantonalni sud je u žalbi naveo iste razloge kao i u navedenim uporednim predmetima, i to da nije postojala materijalna mogućnost tuženog za isplatu jubilarnih nagrada jer u budžetu za 2011. godinu nisu bila planirana sredstva za jubilarnu nagradu, kao i da Zakonom o plaćama i naknadama nije propisano pravo na jubilarnu nagradu. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi, potpuno suprotno od svog postupanja u ranijim i kasnijim gotovo identičnim predmetima, uvažio žalbene navode tuženog. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud naveo da se na apelante primjenjuje Zakon o plaćama i naknadama koji ne predviđa isplatu po osnovu jubilarne nagrade, a da je pri tome izostalo objektivno i razumno obrazloženje zašto apelantima nisu priznata prava prema članu 28. Kolektivnog ugovora u vezi sa članom 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora kojim je predviđena primjena najpovoljnijeg prava iz radnog odnosa i kako je to ocijenio Kantonalni sud u svim drugim navedenim slučajevima. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u osporenoj odluci Kantonalni sud u okolnostima potpuno identičnog ili sličnog činjeničnog i pravnog osnova donio suprotnu odluku u odnosu na dugogodišnju zauzetu praksu, a da za promjenu prakse nije ponudio bilo kakve razloge. Ustavni sud, pri tome, ima u vidu da redovni sudovi tokom izgradnje sudske prakse mogu donositi različite odluke, što podrazumijeva razvoj sudske prakse, međutim odstupanja od dosljednosti sudske prakse moraju imati objektivno i razumno opravdanje i objašnjenje, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom prekršeno načelo pravne sigurnosti u situaciji kada je isti sud u gotovo identičnim ili sličnim pitanjima ostvarivanja prava na jubilarnu nagradu tužilaca, koji su u istoj situaciji kao i apelanti, donosio odluke kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca.

39. Imajući u vidu sve navedeno, kao i stavove Evropskog suda, među kojima i stav da je uloga višeg suda u državi članici upravo da rješava sukob sudske prakse, izbjegne razilaženje i osigura jednoobraznu primjenu prava (vidi Evropski sud, Vusić protiv Hrvatske, aplikacija broj 48101/07, presuda od 1. oktobra 2010. godine, stav 45), Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporena odluka Kantonalnog suda konačna odluka protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao najviši sud u sudskoj hijerarhiji imao zakonsku mogućnost da, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Kantonalnog suda, shodno članu 237. stav 3. ZPP utvrdi pravno shvaćanje koje bi bilo od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima. Međutim, Vrhovni sud je rješenjem od 15. februara 2018. godine takav zahtjev apelanata odbacio kao nedopušten. Ustavni sud, također, zapaža da je zahtjev Općinskog suda u predmetu broj 65 0 Rs 476737 14 Rs, kojim je u smislu člana 61a. ZPP pokrenuto rješavanje spornog pravnog pitanja, Vrhovni sud odbacio kao nedozvoljen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da postojeći mehanizmi ujednačavanja sudske prakse u konkretnom slučaju nisu bili efikasni. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud kao sud posljednje instance za odlučivanje u konkretnom slučaju apelanata, zauzimajući drugačiji stav u osporenoj presudi u slučaju koji je potpuno identičan ili sličan drugim predmetima, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, povrijedio načelo pravne sigurnosti kao jedno od osnovnih vidova vladavine prava, koje je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

40. S obzirom na utvrđenu povredu načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne smatra neophodnim razmatrati da li je osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo i do kršenja prava na pravično suđenje proizvoljnom primjenom materijalnog prava, kao i povrede prava na imovinu.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda načela pravne sigurnosti kao jednog od osnovnih vidova vladavine prava u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je sud, koji je pri tome bio i sud posljednje instance, protiv čije odluke nije postojao zakonom propisan efikasan pravni lijek za odlučivanje o konkretnom pitanju, u slučaju koji se zasniva na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu donio potpuno suprotnu odluku dugogodišnjoj ustanovljenoj sudskoj praksi, a da za to nije dao objektivno i razumno obrazloženje, a pri tome mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju nije bio djelotvoran.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.