Službeni glasnik BiH, broj 28/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4636/15, rješavajući apelaciju Pavla Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. aprila 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Pavla Gajića.

Utvrđuje se povreda prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Doboju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Doboju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE I. Uvod

1. Pavle Gajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Porebrica-Pelagićevo, kojeg zastupa Milenko Simikić, advokat iz Brčkog, podnio je 13. oktobra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda, tužiteljice Mie Gajić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 22. oktobra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljica su dostavili odgovor na apelaciju 2. i 23. novembra 2017. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 86 0 P 029738 13 P od 28. oktobra 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučeno: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice - svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. augusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, a nakon presuđenja pa ubuduće u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti ove presude apelant je dužan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate. Određeno je da je buduće obroke izdržavanja nakon pravomoćnosti presude apelant dužan plaćati do desetog u mjesecu za tekući mjesec, sve na ruke majke (zakonske zastupnice) tužiteljice, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki neisplaćeni obrok počevši od desetog u mjesecu za tekući mjesec pa do konačne isplate. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen. Apelant je obavezan da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 1.592,30 KM, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude.

6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je pred prvostepenim sudom utvrđeno da je među strankama nesporno, što proizlazi i iz provedenog materijalnog dokaza, da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se mldb. tužiteljica (rođena 13. augusta 2003. godine) povjerava majci. Međutim, istaknuto je da tom presudom nije određeno izdržavanje za tužiteljicu, tj. tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta, mldb. tužiteljice. Ukazano je da je među parničnim strankama sporno da li mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe, te koliko bi iznosila visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici.

7. Nadalje, prema izvedenim dokazima u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno je da majka tužiteljice ostvaruje lični dohodak u iznosu od 525,00 KM mjesečno, da apelant (otac tužiteljice) kod poslodavca privatne veterinarske ambulante "Milvet DOO" Bijeljina ostvaruje lični dohodak u iznosu od 400,00 KM, te da je u istoj ambulanti zaposlen na neodređeno vrijeme i da radi već pet godina. Dalje je utvrđeno da je apelant u braku sa D. G. stekao dvoje djece rođene 9. septembra 2006. i 5. maja 2009. godine. Ukazano je da je u izjavi o zajedničkom domaćinstvu apelant dao izjavu da s njim u domaćinstvu žive otac, majka, dvoje mldb. djece i supruga. Također je utvrđeno da se apelantova majka liječila na Odjeljenju za ortopedsku hirurgiju u Banjaluci u periodu od 28. januara 2014. do 18. februara 2014. godine i od 18. februara 2014. do 11. marta 2014. godine. Prvostepeni sud je utvrdio da je apelant kod Pavlović International banke u 2014. godini dizao kratkoročni kredit, a kod Raiffeisen banke u 2006. godini dugoročni kredit za nabavku vozila, te da je prema potvrdi izdatoj od Raiffeisen banke apelant otplatio kredit Raiffeisen banci sa datumom 24. maj 2011. godine. Istaknuto je da mldb. tužiteljica ide u školu, a da tuženi ne plaća, tj. ne doprinosi njenom izdržavanju.

8. Imajući u vidu navedeno, prvostepeni sud je, imajući u vidu postavljeni tužbeni zahtjev kojim je mldb. tužiteljica tražila da apelant kao njen otac doprinosi njenom izdržavanju počev od 7. augusta 2010. godine, te nesporno činjenično utvrđenje da, iako je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice, te određeno da se mldb. tužiteljica povjerava majci, tom presudom apelant nije obavezan da doprinosi izdržavanju zajedničkog djeteta (mldb. tužiteljice). Prvostepeni sud je uzeo u obzir da postoji zakonska obaveza tuženog kao roditelja da izdržava svoje malodobno dijete, te da je u izvještaju Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo, koji se nalazi u prilogu spisa, u tom pravcu dat zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta, a visinu izdržavanja treba da odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Slijedom navedenog, prvostepeni sud je zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje od apelanta kao oca za period od tri godine prije podnošenja tužbe, pa je presudom djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i obavezao apelanta da mldb. tužiteljici plaća izdržavanje u iznosu od 100,00 KM počev od 7. augusta 2010. godine pa do 28. oktobra 2014. godine, tj. do dana presuđenja, a od dana donošenja presude pa ubuduće 25% od svog ličnog dohotka koji ostvaruje u preduzeću Milvet Bijeljina.

9. Pri tome je prvostepeni sud vodio računa da se radi o vrsti predmeta gdje je u pitanju interes malodobnog zajedničkog djeteta parničnih stranaka i da nije greška mldb. tužiteljice što spomenutom presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine apelant nije obavezan da doprinosi njenom izdržavanju i da zbog toga u svakom slučaju mldb. tužiteljica ne treba da snosi štetne posljedice. Prvostepeni sud je također imao u vidu i potrebe mldb. tužiteljice koja je učenica i kojoj je potrebna odjeća, obuća, knjige, školski pribor, kao i materijalne mogućnosti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te da je apelantova supruga nezaposlena, nalazeći da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice (njegove kćerke) nije dovoljan za potrebe mldb. tužiteljice, ali da dosuđeni iznos neće ugroziti apelantovu egzistenciju. Pri tome je prvostepeni sud ukazao da postoji i obaveza majke mldb. tužiteljice da je izdržava, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje mldb. tužiteljice od strane njene majke biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice. Stoga je prvostepeni sud, pozivanjem na odredbu člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona RS, djelimično usvojio konačno uređeni tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice.

10. Prvostepeni sud nije prihvatio apelantov prigovor da sud treba prekinuti postupak zato što je podnesena tužba radi osporavanja očinstva budući da apelant, koji je u matičnim knjigama upisan kao otac mldb. tužiteljice, ima obavezu da je izdržava sve dok se ne donese pravomoćna presuda kojom bi se eventualno utvrdilo da on nije otac tužiteljice.

11. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka tako što se dosuđeni troškovi u iznosu od 1.592,30 KM snižavaju na 935,00 KM, dok je u preostalom dosuđujućem dijelu apelantova žalba odbijena kao neosnovana, a prvostepena presuda potvrđena. U odbijajućem dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Odbijen je apelantov zahtjev da mu tužiteljica naknadi troškove žalbenog postupka.

12. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da se žalbenim navodima tuženog ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Ukazano je da iz stanja spisa proizlazi da su pred prvostepenim sudom provedeni svi dokazi koje su stranke predložile, te da je navedene dokaze prvostepeni sud cijenio u smislu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Ukazano je da je prvostepeni sud cijenio izvještaj Centra za socijalni rad Općine Pelagićevo od 23. maja 2014. godine u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da tuženi ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici.

13. Prema mišljenju drugostepenog suda, prvostepeni sud je prilikom donošenja prvostepene presude imao u vidu da apelant, osim mldb. tužiteljice, ima još dvoje mldb. djece, te da je apelant jedini zaposlen u porodici. Dakle, prvostepeni sud je imao u vidu materijalne mogućnosti apelanta koji je zaposlen, ali koji izdržava još dvoje mldb. djece, te činjenicu da je apelantova supruga nezaposlena. Okružni sud je naveo da je na osnovu takve ocjene utvrđeno da dosuđeni iznos kojim je apelant obavezan da daje na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice (svoje kćeri) nije dovoljan za zadovoljenje njenih potreba, ali da je prvostepeni sud, određujući njegovu visinu, imao u vidu da dosuđeni iznos ne ugrozi apelantovu egzistenciju, te da će uz brigu, vaspitanje i izdržavanje koju mldb. tužiteljici pruža njena majka biti podmirene neophodne potrebe mldb. tužiteljice.

14. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je na osnovu presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice i da je tom presudom odlučeno da se dijete - mldb. tužiteljica povjerava majci. Međutim, tom presudom nije određeno izdržavanje mldb. tužiteljice. Prema tome, po mišljenju drugostepenog suda, proizlazi da se u predmetnom postupku prvi put utvrđuje apelantova obaveza da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu navedeno, drugostepeni sud je naveo da tužiteljica u ovom postupku nije tražila izmjenu ranije odluke o izdržavanju budući da ranija odluka suda kojom se apelantu utvrđuje obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici i ne postoji, niti je u ovom predmetu mldb. tužiteljica tražila da se apelant obaveže za povećanje izdržavanja. Također, prema mišljenju drugostepenog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o apelantovom zahtjevu da mu se obaveza izdržavanja prema mldb. tužiteljici smanji. Stoga je naglašeno da se u konkretnom slučaju i ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263. stav 2. Porodičnog zakona, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud, kao ni o retroaktivnoj primjeni prvostepene presude, kako pogrešno ukazuje apelant. Ukazano je da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni ranije utvrđene obaveze pravomoćnom presudom, nego o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu da apelant izdržava mldb. tužiteljicu. Imajući u vidu navedeno, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer za taj period, u smislu člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), njeno potraživanje nije zastarjelo.

15. Pri tome je istaknuto da osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbi člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona, a s obzirom na nesporno činjenično utvrđenje da je apelant zaposlen u veterinarskoj ambulanti na neodređeno vrijeme i da u njoj radi već pet godina, te činjenicu da je utvrđena apelantova mjesečna zarada na nivou zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj u spornom periodu. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, apelantovi žalbeni prigovori nemaju uporišta ni u odredbi člana 259. stav 1. i člana 261. Porodičnog zakona.

16. Istaknuto je da je odredbom člana 263. stav 1. Porodičnog zakona propisano da zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravomoćnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, što ukazuje da se visina izdržavanja i nakon pravomoćnosti presude može izmijeniti pod navedenim zakonom propisanim uvjetom.

IV. Apelacija a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da u osporenoj presudi Okružni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke o izdržavanju u smislu člana 263. stav 2. Porodičnog zakona, nego o prvi put postavljenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice. Nasuprot tome, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o izmjeni sudske odluke kako glasi i izreka prvostepene presude, te da se sud morao kretati u granicama postavljenog zahtjeva koji je glasio na izmjenu odluke, a ne na utvrđivanje obaveze izdržavanja. Međutim, apelant ukazuje da čak i da je tako kako su utvrdili redovni sudovi obaveza na izdržavanje se dosuđuje od dana presuđenja ili od dana podnošenja tužbe, a nikako unazad tri godine prije podnošenja tužbe budući da se onda radi o retroaktivnoj primjeni zakona. Također ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbe člana 372. stav 1. ZOO budući da su ovom odredbom regulirana povremena i dospjela potraživanja koja su prethodno utvrđena sudskom ili drugom odlukom, a što nije bio konkretan slučaj. Na kraju, prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi nisu pravilno primijenili ni odredbu člana 253. Porodičnog zakona jer prilikom određivanja visine izdržavanja nisu uzeli u obzir apelantovu mogućnost budući da on ima obavezu zakonskog izdržavanja još dvoje malodobne djece, te obavezu otplate kredita. Ukazuje da je utvrđenim iznosom od 25% ugrožena egzistencija apelantove djece iz drugog braka, kao i njegove nezaposlene supruge.

b) Odgovor na apelaciju

18. Okružni sud je naveo da je utvrdio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te da osporenom drugostepenom presudom nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelant ukazuje u apelaciji.

19. Osnovni sud je naveo da presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine nije bilo određeno izdržavanje mldb. tužiteljice, što je bio propust suda i stranaka u tom postupku u kojem mldb. tužiteljica nije bila stranka u postupku. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, mldb. tužiteljica ne bi smjela da trpi štetne posljedice.

20. Tužiteljica je navela da su prvostepena i drugostepena presuda donesene u skladu s Porodičnim zakonom, te da je sud u postupku utvrdio sve odlučne činjenice i dao obrazloženje za primjenu relevantnih pravnih propisa. Smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja ukazuje u apelaciji.

V. Relevantni propisi

21. U Porodičnom zakonu RS ("Službeni glasnik RS" br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se porodično pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom.

Član 2.

(1) Porodica, u smislu ovog zakona, je životna zajednica roditelja i djece i drugih srodnika.

(2) Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice.

Član 72.

Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao.

Član 232.

(1) Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.

(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.

Član 253.

(1) Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.

(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.

(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.

Član 259.

(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.

Član 260.

(3) Određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud će izreći samo ako je davaocu izdržavanja plata, penzija ili stalna novčana renta, tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje.

Član 261.

Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.

Član 263.

(1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.

(2) Prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

Član 265.

(1) Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi.

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica.

Povremena potraživanja

Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarevaju za tri godine od dospelosti svakog pojedinog davanja.

23. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.

(3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 191.

(1) Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i pouku o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima

stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 192.

(1) Ako je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude da predloži parničnom sudu da se izvrši dopuna presude.

(2) Neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbaciće, odnosno odbiće sud bez održavanja ročišta.

(3) Ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatraće se da je tužba u tom dijelu povučena.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 86 0 P 029738 15 Gž od 17. jula 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. augusta 2015. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

30. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog privatnog i porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.

31. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče apelantovog privatnog i porodičnog života u smislu člana 8. Evropske konvencije, kao i da li osporene odluke predstavljaju "miješanje" javnih vlasti u poštovanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se osporene odluke kojima je apelant obavezan na izdržavanje mldb. tužiteljice tiču apelantovog privatnog i porodičnog života, te da je njima došlo do miješanja u apelantovo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života budući da su osporenim presudama redovni sudovi djelimično usvojili tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice i odlučili: "Mijenja se presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj P.11/04-II od 18.3.2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, pa se apelant kao tuženi obavezuje da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice svoje kćeri plaća mjesečno po 100,00 KM počevši od 7. augusta 2010. godine pa do dana presuđenja, tj. 28. oktobra 2014. godine, s obrazloženjem da za taj period u smislu odredbe člana 372. stav 1. ZOO tužiteljicino potraživanje nije zastarjelo, a nakon presuđenja pa ubuduće apelant je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća iznos u procentu od 25% od svoje zarade koju ostvaruje kao radnik preduzeća Milvet Bijeljina, sve dok za to budu postojali zakonom propisani uvjeti. Dospjele obroke do pravomoćnosti osporene presude apelant je obavezan isplatiti odjednom u roku od 30 dana od dana presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja "24.10.2014." godine do konačne isplate.

32. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantovo pravo na poštovanje "porodičnog života" opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi "miješanje" bilo opravdano ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to "miješanje" u skladu sa zakonom, i tada ono može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da nije "neophodno" da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da "miješanje" odgovara "pritiscima društvenih potreba" i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

33. Dakle, sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života u skladu sa zakonom.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da je presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH od 18. marta 2004. godine razveden brak između apelanta i majke mldb. tužiteljice (roditelja mldb. tužiteljice), tužiteljica povjerena majci na zaštitu i vaspitanje, ali da tom presudom nije odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice. Imajući u vidu relevantne odredbe procesnog zakona, i to člana 192. ZPP, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude. Prema stavu 2. istog člana, neblagovremeni ili neosnovani prijedlog za dopunu presude odbacit će, odnosno odbit će sud bez održavanja ročišta, dok će se, prema stavu 3. istog člana, ako stranka ne predloži donošenje dopunske presude u roku iz stava 1. ovog člana, smatrati da je tužba u tom dijelu povučena (a za povučenu tužbu posljedice su općepoznate, tj. smatra se kao da tužba nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti). Tako i u konkretnom slučaju, budući da majka tužiteljice kao njena zakonska zastupnica nije u zakonom ostavljenom roku podnijela prijedlog da se izvrši dopuna presude kojom je razveden brak između roditelja mldb. tužiteljice i tužiteljica povjerena na odgoj majci, ali kojom apelant kao otac tužiteljice nije obavezan da doprinosi izdržavanju svoje kćeri - mldb. tužiteljice, tužiteljica je mogla podnijeti tužbu da se apelant obaveže na doprinos njenom izdržavanju.

35. Umjesto da postupi na zakonom propisani način, Ustavni sud zapaža da je tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom u predmetnom postupku 7. augusta 2013. godine podnijela tužbu i zatražila izdržavanje od apelanta kao svog biološkog oca na način da se izmijeni odluka o razvodu braka njenih roditelja, pri čemu se podrazumijeva presuda o razvodu braka od 18. marta 2004. godine (donesena prije gotovo 9,5 godina) "u dijelu odluke o izdržavanju" mldb. tužiteljice, koja uopće ne sadrži dio čija se izmjena tražila, odnosno kojom nije bila utvrđena apelantova obaveza da svojoj mldb. kćeri (tužiteljici) daje izdržavanje iako je prema članu 265. Porodičnog zakona postojala zakonska obaveza suda da po službenoj dužnosti odluči o izdržavanju tužiteljice kada je odlučio o povjeravanju tužiteljice na zaštitu i vaspitanje njenoj majci.

36. Ustavni sud, također, zapaža da je, krećući se u okviru tako postavljenog tužbenog zahtjeva prvostepeni sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev mldb. tužiteljice tako što se "mijenja presuda Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH od 18. marta 2004. godine u dijelu odluke o izdržavanju mldb. tužiteljice", te je apelant obavezan da na ime doprinosa za izdržavanje mldb. tužiteljice plaća mjesečno po 100,00 KM (što iznosi ¼ njegove zarade) počev od 7. augusta 2010. godine, što je tri godine unazad od dana podnošenja tužbe, do dana presuđenja, tj. do 28. oktobra 2014. godine, a nakon toga ubuduće u procentu od 25% od svoje mjesečne zarade za koju je utvrđeno da iznosi 400 KM.

37. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio prvostepenu presudu u ovom dijelu, navodeći da se, u suštini, u konkretnom slučaju ne radi o izmjeni odluke kojom je utvrđena apelantova obaveza da izdržava mldb. tužiteljicu, već o prvi put postavljenom tužbenom zahtjevu za izdržavanje mldb. tužiteljice budući da ranijom odlukom nije odlučeno o tom pitanju, pa da stoga osporeni dosuđujući dio prvostepene presude nije rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i da takav apelantov žalbeni prigovor nema uporišta u odredbama člana 232. stav 2. i člana 253. Porodičnog zakona, niti u odredbama člana 259. stav 1. i člana 261. Porodičnog zakona. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev bio usmjeren na izmjenu odluke o razvodu braka u dijelu "kojim je apelant obavezan na izdržavanje tužiteljice", ali da taj dio odluke nije postojao iz već iznesenih razloga. To znači, da nije bilo uvjeta da sud djelimično usvoji zahtjev i izmijeni odluku "kojom je ranije bila utvrđena obaveza izdržavanja tužiteljice" jer odlukom čija se izmjena tražila uopće nije bilo odlučeno o izdržavanju tužiteljice. U takvoj situaciji sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, morao ili pozvati tužiteljicu da drukčije postavi tužbeni zahtjev odnosno uredi tužbu ili primijeniti odredbu člana 192. stav 3. ZPP i smatrati da je tužba povučena za dio zahtjeva koji se odnosi na period do dana podnošenja tužbe s obzirom na to da je zahtjev za izmjenu odluke o razvodu braka, koji je u svojoj suštini prijedlog/zahtjev za dopunu presude o razvodu braka, podnesen nakon više od devet godina od prijema presude čija se dopuna traži iako je to bilo moguće učiniti u roku od 30 dana od prijema presude. Dakle, samim odlučivanjem o tužbenom zahtjevu postavljenom na opisani način redovni sudovi su, kako i apelant osnovano smatra, proizvoljno primijenili procesno pravo, što, prema mišljenju Ustavnog suda, nikako ne može voditi zakonitom miješanju u apelantovo pravo na porodični život.

38. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o predmetnom tužbenom zahtjevu, za redovne sudove bilo sporno da li tužiteljici pripada izdržavanje i za period od tri godine unazad od podnošenja tužbe (kako je tražila tužbenim zahtjevom), te visina izdržavanja na koju bi apelant bio obavezan da plaća mldb. tužiteljici. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pozivajući se na odredbu člana 372. stav 1. ZOO, utvrdili apelantovu obavezu za izdržavanje mldb. tužiteljice i za period od tri godine prije podnošenja tužbe budući da za taj period, prema mišljenju redovnih sudova, njeno potraživanje nije zastarjelo.

39. Cijeneći navedeno odlučenje redovnih sudova, Ustavni sud najprije ukazuje na odredbu člana 263. Porodičnog zakona, na koju su se, između ostalih, pozvali i redovni sudovi, prema kojoj, u situaciji kada je ranijom pravomoćnom presudom utvrđena obaveza izdržavanja, zainteresirano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine to izdržavanje ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđeni izmijenjenom odlukom, prema stavu 2. člana 263. Porodičnog zakona, ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva. Dakle, čak i da je presudom o razvodu braka bila utvrđena apelantova obaveza da daje izdržavanje tužiteljici, izmijenjenom odlukom (kao što je konkretni slučaj), prema mišljenju Ustavnog suda, utvrđena prava i obaveze ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva, tj. unazad.

40. Nadalje, iako su redovni sudovi nesporno odlučili o tužbenom zahtjevu tako što su izmijenili (de facto dopunili po proteku zakonskog roka za to) odluku o razvodu braka koja ne sadrži dio o izdržavanju tužiteljice, uz obrazloženje kako je riječ o prvi put postavljenom zahtjevu za utvrđivanje apelantove obaveze da kao otac doprinosi izdržavanju mldb. tužiteljice, pozivanjem i na odredbe člana 259. stav 1. Porodičnog zakona, Ustavni sud zapaža da iz odredbe člana 259. Porodičnog zakona proizlazi: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu […], sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja […]." Imajući u vidu navedeno, kao i stipulaciju navedenih odredbi Porodičnog zakona (sadržanih u poglavlju koje regulira određivanje izdržavanja - čl. od 253. do 264), koji dakle predstavlja lex specialis, proizlazi da je, zapravo, namjera zakonodavca bila da se obaveza izdržavanja, nezavisno od toga da li se radi o prvi put postavljenom zahtjevu (član 259) ili eventualno o odluci o izmjeni ranije donesene odluke (član 263. stav 2), može utvrditi samo za ubuduće, a ne retroaktivno odnosno unazad. Ovo je, prema mišljenju Ustavnog suda, i razumljivo imajući u vidu izričitu odredbu člana 265. Porodičnog zakona prema kojoj će sud po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, tj. istovremeno s odlukom o razvodu braka, kao i člana 192. ZPP, prema kojem, u slučaju da je sud propustio da odluči o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni, stranka može u roku od 30 dana od prijema presude predložiti parničnom sudu da se izvrši dopuna presude, što je opet veoma kratak period od samog donošenja odluke o razvodu braka i povjeravanju djeteta na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja i o tom prijedlogu sud odlučuje čak i prije nego o žalbi protiv prvostepene presude.

41. Pored navedenog, Ustavni sud podsjeća da su se redovni sudovi pozvali na odredbu člana 372. stav 1. ZOO, obrazlažući svoju odluku u dijelu obavezivanja apelanta da unazad tri godine od dana podnošenja tužbe tužiteljici na ime izdržavanja isplati mjesečne iznose od 100,00 KM, pri čemu je Okružni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da mldb. tužiteljica ima pravo da traži izdržavanje za period od tri godine prije podnošenja tužbe jer da za taj period njeno potraživanje nije zastarjelo.

42. U vezi s navedenim, Ustavni sud najprije ističe kako se čini da su redovni sudovi primjenom odredbe stava 1. člana 372. ZOO prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužiteljice, kao što i apelant osnovano upozorava, potpuno ignorirali sadržaj člana 1. ZOO prema kojem se Zakonom o obligacionim odnosima uređuju obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, stjecanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica. Također, čini se da redovni sudovi nisu imali u vidu ni odredbe člana 1. Porodičnog zakona kojima je propisano da se Porodičnim zakonom uređuju porodično-pravni odnosi između bračnih supružnika, roditelja i djece, usvojioca i usvojenika, staraoca i štićenika i odnosi između srodnika u bračnoj, vanbračnoj ili usvojeničkoj porodici, te postupci nadležnih organa u vezi s porodičnim odnosima i starateljstvom, dok je stavom 2. člana 2. Porodičnog zakona propisano: "Porodično pravni odnosi koje ovaj zakon uređuje su: zaključenje braka, lična prava i dužnosti bračnih supružnika, prestanak braka, odnosi roditelja i djece i drugih srodnika, usvojenje, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi između bračnih, vanbračnih supružnika, i drugih srodnika i određeni oblici pravne zaštite porodice." Naime, istina je da je članom 372. ZOO u stavu 1. propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, tj. obuhvaćeno je i zastarijevanje potraživanja izdržavanja. Nasuprot ovoj odredbi egzistiraju odredbe stava 1. člana 259. Porodičnog zakona prema kojima: "Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente", kao i odredbe člana 263. Porodičnog zakona, prema kojima "zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda, ali prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva". Iz navedenog proizlazi da je članom 372. stav 1. ZOO propisan trogodišnji rok za zastarjelost potraživanja izdržavanja, a nasuprot tome, prema članu 259. stav 1. i članu 263. stav 2. Porodičnog zakona sud može obavezati lice koje je dužno da daje izdržavanje samo na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja, odnosno prava i obaveze utvrđene izmijenjenom odlukom o izdržavanju ne mogu djelovati prije podnošenja zahtjeva.

43. Ovakve situacije, prema mišljenju Ustavnog suda, predstavljaju neusklađenosti pravnog sistema. Međutim, Ustavni sud podsjeća da pravni poredak sadrži sredstva za uklanjanje antinomija, odnosno za njihovo svođenje na najmanju mjeru. Ta pravila se tradicionalno izražavaju kao lex posterior derogat legi priori (kasnija norma ukida raniju normu iste pravne snage koja joj protivrječi), lex superior derogat legi inferiori (viša norma ukida nižu normu koja joj protivrječi), te lex specialis derogat legi generali (specijalna norma koja uređuje samo jednu podvrstu nekog odnosa, ukida opću normu koja joj protivrječi, a ova opća norma uređuje čitav odnos). U konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, Porodični zakon je višestruko lex specialis u odnosu na ZOO. Porodični zakon sadrži norme iste pravne snage kao ZOO, ali je kasnije donesen. Pored toga, ZOO generalno propisuje rokove zastare koji vrijede u svim slučajevima izuzev ukoliko je isto pitanje na drukčiji način riješeno drugim specijalnim zakonom, a upravo je to slučaj s Porodičnim zakonom koji u okviru porodično-pravnih odnosa regulira i pitanje izdržavanja, i to na drukčiji način nego ZOO. Zbog svega navedenog, u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 372. stav 1. ZOO na pitanje izdržavanja, već su bili dužni primijeniti relevantne odredbe čl. 259. ili 263. Porodičnog zakona (na koje su se također pozvali) kao lex specialis, čijom primjenom su apelanta kao lice koje je dužno da daje izdržavanje mogli obavezati da daje izdržavanje samo za ubuduće. I ovakvo propisivanje, prema mišljenju Ustavnog suda, ima svoj ratio legis. Naime, ovakvim propisivanjem onemogućava se prekomjerno nagomilavanje neisplaćenih potraživanja izdržavanja na strani lica koje je dužno da daje izdržavanje i dovođenje tog lica u teško materijalno stanje, a na strani primaoca izdržavanja nemogućnost realizacije izdržavanja.

44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se Okružni sud, svojom odlukom kao konačnom u konkretnoj pravnoj stvari, nezakonito umiješao u apelantov porodični život kada ga je obavezao da na ime izdržavanja mldb. tužiteljice za period od tri godine unazad od dana podnošenja tužbe isplati precizirani novčani iznos. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati da li je to miješanje bilo u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno.

45. Kada je riječ o osporenoj odluci u dijelu kojim je odlučeno o samoj visini mjesečnih iznosa izdržavanja na koje je redovni sud obavezao apelanta kako za period prije podnošenja tužbe tako i nakon toga, tj. za ubuduće, konkretno da sve vrijeme plaća mjesečne iznose u procentu od 25% od njegove zarade, prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su se prilikom donošenja osporenih presuda u ovom dijelu pozvali na "zakone" (Porodični zakon i ZPP) koji su jasni i dostupni, dakle ispunjavaju uvjete "zakona" u smislu Evropske konvencije. Stoga proizlazi da je "miješanje" u apelantov porodični život u ovom dijelu u skladu sa zakonom.

46. Dalje će Ustavni sud ispitati da li je to "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odlučeno o izdržavanju mldb. tužiteljice budući da o tome sud nije ranije odlučivao, kao i o visini tog izdržavanja, što je bilo u interesu mldb. djeteta. Dakle, nesporno je da je predmetni postupak vođen u interesu mldb. tužiteljice na način da se apelant u smislu zakonske obaveze iz člana 232. Porodičnog zakona obaveže da daje izdržavanje mldb. tužiteljici i utvrdi visina njegove obaveze. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da je sporno "miješanje" bilo neophodno da bi se postigao zakoniti cilj iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije na način da se zaštiti pravo mldb. djeteta na izdržavanje.

47. Konačno, Ustavni sud će ispitati da li postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi utvrdili da apelantova obaveza na ime izdržavanja mldb. tužiteljice iznosi 25% od njegove mjesečne plaće, koja ukupno iznosi 400,00 KM. Imajući u vidu okolnosti koje su redovni sudovi uzeli u obzir prilikom utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice, a posebno okolnosti da apelant ima još dvoje mldb. djece koje je dužan izdržavati, kao i odredbu člana 261. Porodičnog zakona, prema mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da apelantova obaveza u procentu od 25% nije srazmjerna njegovim realnim mogućnostima i sposobnostima, imajući pri tome u vidu tešku ekonomsku situaciju u cijelom svijetu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini gdje su mogućnosti dodatnog zapošljavanja, štaviše i primarnog zapošljavanja izuzetno ograničene.

48. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća na član 260. Porodičnog zakona kojim je propisano da će određivanje visine izdržavanja u procentima prema odredbama člana 261. sud izreći samo ako je davaocu izdržavanja plaća, penzija ili stalna novčana renta tolika da se iz njene visine može alimentirati izdržavanje, dok je članom 261. istog zakona propisano da procenat iz čl. 259. i 260. Porodičnog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je redovni sud imao diskreciono pravo da obaveže apelanta kao lice koje je dužno davati izdržavanje mldb. tužiteljici na procenat od mjesečne zarade u rasponu od minimalno 15% za svako izdržavano lice, odnosno u situaciji da postoji više lica koja je apelant dužan izdržavati maksimalno 50%. U vezi s tim, Okružni sud je istakao kako je prvostepeni sud pri određivanju procenta izdržavanja tužiteljice cijenio izvještaj Centra za socijalni rad u kojem je dat jasan zaključak da apelant u postupku radi izdržavanja mldb. djeteta treba i mora da učestvuje u izdržavanju svog biološkog djeteta u visini koju odredi sud imajući u vidu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici. Ipak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se zaključiti da je najprije prvostepeni, a zatim drugostepeni sud, potvrđujući prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, imao u vidu činjenicu da apelant ima još dvoje malodobne djece i da je jedini zaposlen u porodici jer nije doveo u isti egzistencijalni položaj s mldb. tužiteljicom i drugo dvoje mldb. djece kada je riječ o novčanom iznosu koji apelant može i treba pružiti svoj svojoj mldb. djeci. Stoga, proizlazi da miješanje u apelantovo pravo na porodični život određivanjem visine izdržavanja za mldb. tužiteljicu u procentu od 25% od apelantove mjesečne zarade, iako je zakonito i u javnom interesu, nije proporcionalno u demokratskom društvu.

49. Štaviše, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi utvrdili da apelantova mjesečna zarada iznosi 400,00 KM i konstatirali da su apelantova primanja na nivou zajamčenog ličnog dohotka u RS, pa se postavlja pitanje može li se od apelanta očekivati da doprinosi izdržavanju tužiteljice u višem iznosu nego što je zajamčeni odnosno minimalni procenat po jednom djetetu. Kao što je ranije rečeno, minimalni procenat za izdržavanje jednog djeteta je 15% od mjesečne zarade, dok je maksimalni procenat za izdržavanje više djece, tj. koliko god djece da je lice dužno izdržavati 50% od mjesečne zarade. Ako se posmatra konkretni slučaj, a to je bila obaveza redovnih sudova, apelant ima troje malodobne djece. Kada bi se svakome od njih osiguralo po 15% to bi iznosilo 45% od apelantove mjesečne zarade. Osporenom odlukom očito nije postignut isti tretman prema sve troje apelantove mldb. djece i tužiteljica je stavljena u povoljniji položaj jer od mogućih 50% apelantove mjesečne zarade, koliko maksimalno može biti obavezan na davanje izdržavanja, samo za izdržavanje tužiteljice apelant je obavezan izdvojiti 25%, dok za drugo dvoje djece preostaje 25% njegove mjesečne zarade odnosno po 12,5%, što je ispod zakonom postavljenog minimuma, pa proizlazi da je tužiteljica u povoljnijem položaju od drugo dvoje apelantove djece samo zato što ne živi s apelantom.

50. Ustavni sud zapaža kako su redovni sudovi obrazložili da su pri donošenju osporene odluke vodili računa o potrebama mldb. tužiteljice, te da su imali u vidu apelantovu egzistenciju. Očigledno će apelant i preživjeti, ali se čini da su redovni sudovi "zaboravili" na egzistenciju njegovo drugo dvoje mldb. djece. Naime, naravno da je obaveza suda da vodi računa o potrebama mldb. tužiteljice, ali je s druge strane obaveza tog istog suda, koji je "imao u vidu" da apelant ima još dvoje mldb. djece, da vodi računa i o potrebama to dvoje mldb. djece u čemu, čini se, sud nije uspio jer prostom računicom kada se 400 KM podijeli tako da se najprije oduzme 25%, tj. 100 KM, apelantu, njegovoj drugoj mldb. djeci i supruzi preostaje 300 KM, što podijeljeno na 4 iznosi 75 KM po osobi, pa proizlazi da drugo dvoje djece apelanta treba da egzistiraju sa po maksimalno 75 KM, a mldb. tužiteljica sa 100 KM. Pri tome je sud utvrdio, kako je već rečeno, da apelant ima zajamčenu plaću, ali je bez obzira na to obavezao apelanta da mldb. tužiteljici daje izdržavanje u procentu od 25% njegove plaće, što je značajno više od najnižeg zakonom propisanog procenta od 15% i što bi takvim načelom moglo biti izdržavanje samo za dvoje djece imajući u vidu da apelant može biti obavezan na maksimalno 50% svoje mjesečne zarade. Stoga, bez obzira što drugo dvoje mldb. djece živi s apelantom, pa sud nije bio u obavezi i za njihovo izdržavanje odrediti procenat apelantove mjesečne zarade, čini se neupitnim da je sud morao imati u vidu i potrebu izdržavanja drugo dvoje mldb. djece, odnosno da apelant ima troje mldb. djece. Dakle, neizbježno se postavlja pitanje proporcionalnosti miješanja u apelantov porodični život bez obzira na diskreciono pravo suda da u zakonskom okviru od 15% do 50% apelantove mjesečne zarade odredi izdržavanje tužiteljice (iako se mora imati u vidu da je procenat od 50% propisan za više djece, pa nikada ne bi mogao biti određen za izdržavanje jednog djeteta, iz čega proizlazi da su redovni sudovi ustvari obavezali apelanta da daje maksimalno propisani iznos za jedno dijete, tj. tužiteljicu jer više djece pretpostavlja najmanje dvoje, i sve to iz zajamčene plaće na nivou Republike Srpske, pri čemu je apelantu onemogućeno da isti iznos novca mjesečno pruži svojoj drugoj malodobnoj djeci).

51. Slijedom navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, ovakvim odlučenjem redovnih sudova u osporenim odlukama u pogledu utvrđivanja visine apelantove obaveze na ime izdržavanja mldb. tužiteljice nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži, zbog čega apelant trpi pretjeran teret.

52. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova u pogledu obavezivanja apelanta da daje izdržavanje mldb. tužiteljici za period od tri godine prije podnošenja tužbe i u pogledu utvrđene visine izdržavanja (maksimalno propisani iznos od 25% određen je tužiteljici, dok za drugo dvoje apelantove djece ostaje preostalih 25% njegove plaće) povrijeđeno apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi

53. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s kršenjem prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer su se redovni sudovi nezakonito umiješali u apelantovo pravo na porodični život kada su ga obavezali na plaćanje izdržavanja mldb. tužiteljici tri godine unazad od momenta podnošenja tužbe primjenom člana 372. stav 1. ZOO, a nisu primijenili član 259. odnosno 263. stav 2. Porodičnog zakona kao lex specialis zakona koji se morao primijeniti na konkretnu situaciju, te kada osporenim odlukama redovnih sudova prilikom utvrđivanja visine izdržavanja koju apelant treba plaćati ubuduće, tj. procenta od apelantovog ličnog dohotka nije uspostavljena razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži.

55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.