Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4180/16, rješavajući apelaciju NID "Novi pečat" Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija NID "Novi pečat" Banjaluka, Radmila Šipovca i Mladena Kremenovića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 180842 14 Gž od 19. augusta 2016. godine.

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjaluci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjaluci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. NID "Novi pečat" Banjaluka, te Radmilo Šipovac i Mladen Kremenović, obojica iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i trećeapelant ili zajedno apelanti), koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 2. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 180842 14 Gž od 19. augusta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tužioca Alekse Nježića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 27. jula odnosno 22. novembra 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 31. augusta 2018. godine. Punomoćnik tužioca u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 180842 13 P od 19. juna 2014. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tako što su apelanti obavezani da tužiocu na ime duševnih boli zbog povrede ugleda i časti zbog iznošenja neistinitih činjenica i informacija o tužiocu u sedmičnom listu "Narodne novine" od 21. oktobra 2013. godine solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana presuđenja pa do isplate, a istovremeno je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa. Istom presudom apelanti su obavezani da tužiocu solidarno naknade troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

6. Uvidom i čitanjem dnevnog lista Narodne novine broj 4 od 21. oktobra 2013. godine, i to strane 2. "Impresum", Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi izdavač Narodnih novina i da je drugotuženi direktor i glavni urednik navedenog lista. Zatim je uvidom i čitanjem istog dnevnog lista utvrđeno da je na naslovnoj strani objavljeno "Do kada će stečajna mafija pustošiti RS – Nježić uzeo 200.000 KM". Uvidom i čitanjem istih dnevnih novina, i to stranice 8. i 9. utvrđeno je da je objavljen tekst pod naslovom "Grobari, do kada će stečajna mafija pustošiti RS – Nježić uzeo više od 200.000,00 KM", a da je autor teksta trećetuženi. Uvidom i čitanjem teksta spornog članka Osnovni sud je utvrdio da se u njemu govori o tome da je zakon predvidio da stečajni upravnik može voditi stečaj u najviše dva preduzeća, a da je praksa sasvim drugačija, da pojedini stečajni upravnici vode stečajne postupke u više od deset firmi; da je jedan od njih i tužilac Aleksa Nježić koji vodi stečajni postupak u više od deset preduzeća. Iz članka je Osnovni sud utvrdio da je u njemu objavljena izjava tužioca da stečajni postupak vodi u četiri postupka, zatim je objavljeno da je tužilac samo od vođenja desetina stečajnih postupaka od 2008. do 2011. godine zaradio više od 200.000,00 KM, da su preduzeća u kojima tužilac vodi ili je ranije vodio stečajne postupke, između ostalih: AD "Autotransport", AD "Interijer", AD "Kotorsko", AD "Konfekcija Borac", AD "Lignošper", AD "Čajavec-alatnica", AD "Inga" Gradiška, AD "Ratarstvo" Nova Topola, AD "Čajavec-elementi automatike", AD "Fabrika vijaka", AD DIP "Manjača", EF Revizor" d.o.o. ODP "Dmitor", te Urbanistički zavod Banjaluka. U navedenom članku objavljen je i pregled obaveza uplata poreza po odbitku na ime tužioca za 2009. godinu. Tokom postupka Osnovni sud je utvrdio da je prvoapelant 6. novembra 2013. godine primio demanti tužioca koji je objavljen 11. novembra 2013. godine na strani 9. pod nazivom "Nježić nije član mafije".

7. Zatim je Osnovni sud izvršio uvid u podatak firme "Inga" a.d. u stečaju Gradiška od 18. novembra 2013. godine iz koga je utvrđeno da je u navedenom pravnom licu za stečajnog upravnika imenovan Mirko Marčeta, a da je tužilac bio angažiran kao stalni sudski vještak mašinske struke za procjenu vrijednosti imovine u periodu juni 2008–maj 2009. Zatim je Osnovni sud iz izjave Vlajke Gurušića, stečajnog upravnika u AD "Manjača" – u stečaju, utvrdio da je tužilac u predmetu stečaja navedene firme bio angažiran kao vještak mašinske struke. Iz rješenja ODP "Vučkovac" - u stečaju Osnovni sud je utvrdio da je tužilac navedenim rješenjem imenovan za vještačenje predmeta stečajne mase, a iz rješenja ODP "Dmitor" – u stečaju je utvrđeno da je tužilac imenovan za vještačenje stečajne mase. Uvidom u uvjerenje "Čajavec nova elektromehanika" d.o.o. Banjaluka utvrđeno je da je tužilac bio zaposlenik navedene firme od 15. marta 1987. do 17. februara 2005. godine na poslovima konstrukcije alata i uređaja, referenta nabavke i rukovodioca Službe marketinga. Uvidom i čitanjem podataka Porezne uprave RS o registriranim primanjima tužioca za period od 2008. do 2011. godine utvrđeno je da je tužilac ostvario neto primanja za 2008. godinu u iznosu od 58.196,27 KM, za 2009. godinu 64.044,32 KM, za 2010. godinu 47.764,35 KM i za 2011. godinu 37.677,04 KM.

8. Tužilac je u svom iskazu, između ostalog, naveo da obavlja poslove stečajnog upravnika, privremenog stečajnog upravnika, likvidacionog upravnika, sudskog vještaka i procjenjivača, da je za 10 godina vodio oko osam stečajnih postupaka, da se zbog dužine trajanja postupaka dešavalo da se oni poklapaju, ali da nikada nije vodio više od tri stečajna postupka istovremeno, a da je od nabrojanih firmi u spornom članku kao stečajni upravnik bio angažiran u tri firme, a u jednoj je bio privremeni stečajni upravnik.

9. U svom iskazu trećeapelant je kao autor spornog članka naveo da je porezne kartice koje se odnose na tužioca dobio od svog urednika, bez znanja na koji način je do njih došao, da uvidom u navedene kartice nije imao razloga da sumnja u njihovu istinitost, da je u novinskom članku zapravo prepisao podatke iz kartice, da je naslov i natpis "Grobari" osmislio drugotuženi, da se sam tekst ne odnosi na tužioca, da mu namjera nije bila da tužioca okleveta, da je istog dana prije objavljivanja novinskog članka pozvao tužioca i postavio mu određena pitanja, a sve što je tužilac odgovorio objavljeno je u članku, da je podatke o visini primanja izračunao iz porezne kartice misleći da se svi prihodi odnose na vođenje stečajnog postupka, da javnost ima pravo da zna koliko tužilac zarađuje, te da u tekstu nigdje ne stoji da je novac nezakonito zarađen.

10. Cijeneći provedene dokaze (koji su taksativno pobrojani na strani 2. obrazloženja), u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te dovodeći ih u kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete Osnovni sud je zaključio da su u novinskim člancima iznesene neistinite činjenice, što predstavlja klevetu kojom je nanesena šteta tužiocu, te da stoga postoji osnov za obeštećenje tužioca. U tom pravcu Osnovni sud se pozvao i citirao relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te je naglasio da mediji, kao sredstva informiranja, u obavljanju svoje djelatnosti moraju postupati profesionalno i u skladu s pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, te da se trude da objavljuju istinite i tačne informacije (bez obzira na sadržinu), a ne informacije koje su neistinite, pogrdne, uvredljive, usmjerene na ličnost pojedinca. Mediji, kako je istakao Osnovni sud, prilikom obavljanja svoje djelatnosti, moraju činiti napore da javnosti pruže provjerene, tačne, istinite i dokumentirane informacije, a nikako senzacionalističke, uvredljive ili pogrdne, lažne (klevetničke), što dalje znači da mediji moraju poštovati dostojanstvo čovjeka i osnovna prava drugih, ali imati i svoju slobodu u kreiranju i uređivanju svojih programa, uz poštovanje profesionalnih i općeprihvaćenih vrijednosnih, etičkih i estetskih standarda, uz dužnost da ono što objavljuju mora biti tačno, provjereno, nepristrasno i prije svega argumentirano.

11. Zatim je Osnovni sud naveo da se tužilac, kao stečajni upravnik i sudski procjenitelj, može smatrati državnim službenikom, zbog čega mora podnijeti i izražavanje koje može uvrijediti uznemiriti, pa i ogorčiti, ali, prema ocjeni tog suda, takvo izražavanje u suštini mora biti istinito jer, ako nije, podložno je sankcijama predviđenim Zakonom o zaštiti od klevete.

12. Osnovni sud je zatim analizirao sadržaj spornih tekstova, te je u tom pravcu naveo da iz samog naslova "Nježić uzeo više od 200.000,00 KM" proizlazi da je tužilac navedeni novac uzeo nezakonitim radnjama kao stečajni upravnik. Međutim, kako je Osnovni sud naveo, da su apelanti uložili imalo napora utvrdili bi da je prihod od više od 200.000,00 KM, koji se spominje u spornom tekstu, tužilac ostvario kroz radnje angažiranjem kao procjenitelj i sudski vještak mašinske struke jer novčani iznos koji se spominje tužilac nije ostvario samo kao stečajni upravnik, a što je vidljivo iz porezne kartice, što znači da apelanti u tom dijelu nisu uspjeli da dokažu da su iznesene činjenice tačne. Dakle, kako je naveo Osnovni sud, tužilac je navedeni novčani prihod ostvario po osnovu rada kao stečajni upravnik, zatim kao sudski procjenitelj i vještak, a što proizlazi iz potvrda i izjava stečajnih upravnika pojedinih firmi.

13. Osnovni sud je nadalje naveo da elementi klevete postoje i u tekstu "Do kada će stečajna mafija pustošiti RS", što ukazuje da je tužilac kao stečajni upravnik u više stečajnih postupaka postupao kao član stečajne mafije, da je "pustošio Republiku Srpsku", da se u navedenom članku asocira da je tužilac "grobar" u značenju da je sahranio preduzeća u kojima je bio stečajni upravnik. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelanti su o tužiocu iznijeli neistinite činjenice, a da nisu ni pokušali da ih provjere, što je bila njihova obaveza. Postojanje činjenica može da se dokaže, ali se istinitost vrijednosnih ocjena ne može dokazati, a iz provedenih dokaza je utvrđeno da iznesene činjenice nisu istinite. Prilikom odlučenja, Osnovni sud je cijenio činjenicu da je tužilac u vrijeme spornog izražavanja obavljao javnu funkciju i da je njegova obaveza da bude tolerantan, zatim je taj sud cijenio i da su apelanti imali legitiman cilj da objave sporni članak jer se radilo o pitanju od javnog značaja, ali da nije postojala iskrena namjera apelanata da provjere istinitost iznesenih činjenica. Bez obzira što je objavljen demanti, Osnovni sud je ocijenio da su apelanti odgovorni za iznošenje i prenošenje neistinitog izražavanja, a što predstavlja napad na tužiočev ugled, pa shodno tome po načelu proporcionalnosti uspostavljena je ravnoteža između slobode izražavanja apelanata i tužiočevog prava na ugled. Osnovni sud je stoga zaključio da postoji hitna društvena potreba koja je zahtijevala ograničavanje slobode izražavanja apelanata jer apelanti prilikom objavljivanja spornog teksta nisu bili dobronamjerni. Visinu naknade štete Osnovni sud je detaljno obrazložio na stranama 9. i 10. obrazloženja.

14. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 180842 14 Gž od 19. augusta 2016. godine žalbe odbio, potvrđujući u cijelosti prvostepenu presudu i istovremeno odbijanje zahtjeva stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. Apelanti su u žalbi istakli da su svi navodi u spornom članku u suštini istiniti, te da izražavanje u naslovu spornog članka predstavlja iznošenje vrijednosnog suda o radu stečajnih upravnika, a ne samo tužioca, te je još ukazano da je prvostepenom presudom narušeno načelo proporcionalnosti na štetu slobode medija, odnosno da nije uspostavljena ravnoteža između ograničavanja slobode medija i ugleda javne ličnosti.

16. Nakon sagledavanja činjeničnog stanja u kontekstu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud je zaključio da su apelanti objavljivanjem spornog teksta oklevetali tužioca stavljajući mu na teret nesrazmjerno stjecanje imovine u odnosu na preduzete radnje, te da izražavanje u spornom članku nije ostalo u razumnim granicama, kao ni u okviru općeprihvaćenih profesionalnih standarda, niti je bilo zasnovano na objektivnim informacijama i dokazima. To, prema ocjeni Okružnog suda, upućuje na zaključak da su apelanti, bez obzira što su pisali o aktuelnoj temi povezanoj s odgovornošću javnih službenika, prešli razumnu granicu objektivnosti, stavljajući tužiocu na teret radnje neosnovanog stjecanja prihoda, a pri tome sve to nisu potkrijepili odgovarajućim dokazima, zbog čega je postupanje apelanata bilo van okvira člana 6. Zakona o zaštiti od klevete.

17. Dakle, Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu istaknutih žalbenih prigovora i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, te člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), suprotno žalbenim prigovorima, zaključio da u spornom članku nije iznesen vrijednosni sud o radu stečajnih upravnika generalno. Naime, kako je Okružni sud naveo, u članku je izvršena identifikacija tužioca imenom i prezimenom, uz konkretizaciju radnje i posljedice koja mu je stavljena na teret. Kada se radi o proporcionalnosti odnosno ravnoteži između slobode medija i ugleda javne ličnosti, Okružni sud je naveo da se radi o apstraktnom načelu koje se, kao takvo, cijeni od slučaja do slučaja, a prema ocjeni tog suda, donošenjem osporene presude nije povrijeđeno navedeno načelo na štetu slobode medija. Navedeno, kako je istakao Okružni sud, kod činjenice da donošenje ovakvih odluka ne može opredijeliti daljnje ponašanje apelanata.

18. Neosnovanost žalbenih prigovora tužioca, koji je u žalbi ukazao da je iznos nematerijalne štete prenisko odmjeren, Okružni sud je obrazložio na strani 4. obrazloženja.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

19. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili pravno relevantne činjenice od kojih zavisi pravilno utvrđeno činjenično stanje kao podloga za pravilnu primjenu zakona. Apelanti su posebno naglasili da se radi o temi od javnog interesa i da se ne tiče privatnog života tužioca, a da su svi navodi koji se tiču tužioca lično, u suštini, istiniti. Prema ocjeni apelanata, suštinski je sporan naslov članka "Grobari, do kada će stečajna mafija pustošiti Republiku Srpsku", koji su redovni sudovi okarakterizirali kao činjeničnu tvrdnju, a ne kao vrijednosni sud o radu stečajnih upravnika generalno, i ne samo tužioca pa, prema ocjeni apelanata, nema mjesta za dosuđivanje naknade shodno članu 6. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete. Apelanti su tokom postupka dostavili dokaze (porezne kartice za tužioca), iz kojih se vidi da je tužilac u spornom periodu zaradio više od 200.000,00 KM, a ova istinita činjenica je i bila predmet spornog saopćavanja kada je riječ o tužiocu lično. Apelanti tvrde da sudovi nisu napravili jasnu distinkciju između činjenica i vrijednosnih sudova, zbog čega se ne može ispitati zakonitost presuda radi utvrđenja pravilne primjene člana 6. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.

20. Apelanti su ukazali da je drugostepeni sud nekritički prihvatio stav prvostepenog suda da se radi o kleveti budući da se sudovi uopće nisu bavili suštinskom istinitošću saopćavanja u odnosu na izvedene dokaze. Apelanti su ukazali i da član 10. Evropske konvencije štiti izražavanja koja vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam, bez kojih nema demokratskog društva. Čak i u pogledu iznesenih činjenica Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) podržava stanovište odbranu na osnovu iskrene namjere da se pruži medijima prostor za greške. Upravo je Ustavni sud slijedom navedene prakse donio Odluku broj AP 787/04 od 20. decembra 2005. godine u kojoj je, između ostalog, navedeno: "….odbrana na osnovu iskrene namjere jedna je vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da su činjenice bile neistinite." Shodno svemu iznesenom, apelanti smatraju da su obje presude povrijedile načelo proporcionalnosti u odnosu na ravnotežu između ograničavanja slobode medija, s jedne strane, i ugleda javne ličnosti, s druge strane, na štetu slobode medija, pa u konkretnom slučaju nije postojala hitna društvena potreba koja je nalagala ograničenje slobode izražavanja.

b) Odgovor na apelaciju

21. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju ostao pri stavu iznesenom u osporenoj presudi, zbog čega je sve apelacione prigovore ocijenio neosnovanim predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Osnovni sud je u iscrpnom odgovoru na apelaciju ponovio razloge koje je iznio u prvostepenoj presudi, koji su ga opredijelili na odlučenje kao u prvostepenoj presudi, pojasnivši kojim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO se rukovodio donoseći osporenu presudu. Osnovni sud je ukazao da je postupanje apelanata u okolnostima konkretnog slučaja bilo van okvira člana 6. Zakona o zaštiti od klevete, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 37/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

Član 5. st. (1), (2) i (3)
Odgovornost za klevetu

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja; nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili prenošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Izuzeci od odgovornosti

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o ugrožavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

Standard dokazivanja

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

Obaveza ublažavanja

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

Naknada štete

Član 11. stav (1)

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te "Službeni glasnik Republike Srpske" br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 180842 14 Gž od 19. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 12. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 2. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti pobijaju presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

31. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na "informacije" ili "ideje" koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

33. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje "nužno u demokratskom društvu".

(a) Da li je došlo do miješanja

34. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da su osporenim presudama obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje zajamčeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

(b) Zakonitost i legitimni cilj

35. Ustavni sud, također, nema dilemu da je navedeno miješanje "propisano zakonom" jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i ZOO i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih.

36. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, jedino pitanje koje Ustavni sud treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo "nužno u demokratskom društvu".

(c) "Nužno u demokratskom društvu"

37. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije u vezi sa zaštitom prava tužioca na njegov ugled kao državnog službenika, odnosno stečajnog upravnika, sudskog vještaka, likvidacionog upravnika i sudskog procjenitelja, u smislu člana 8. Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i prava tužioca na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), br. 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012) Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kome je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije. Pri tome treba uzeti u obzir da kada je zahtjev podnesen na osnovu člana 10. Evropske konvencije (kao u konkretnom slučaju) nameće se potreba da se ispita i način prikupljanja informacija i njihova vjerodostojnost, kao i težina nametnute sankcije (vidi Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv BiH, aplikacija broj 17224/11, § 88. i 118, ECHR 2017. s daljnjim referencama i Ärztekammer für Wien i Dorner protiv Austrije, aplikacija broj 8895/10, st. 64, 16. februar 2016).

38. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće brojna pitanja, prije svega pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da se nije radilo o kleveti jer je prema njihovim tvrdnjama sporno izražavanje u kontekstu tužioca, u suštini, istinito jer se zasnivalo na relevantnim dokazima (poreznim karticama). Apelanti, također, tvrde da su iznosili vrijednosne sudove kada su generalno opisivali stanje u Republici Srpskoj u kontekstu stečajnih postupaka, a što redovni sudovi nisu prepoznali i da stoga nije bilo mjesta za novčano kažnjavanje apelanata u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete.

39. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali dilemu da su apelanti u spornim člancima iznijeli neistinite tvrdnje, da je tužilac identificiran imenom i prezimenom i da je oklevetan, što je dovelo do povrede njegovog ugleda, zbog čega su apelanti obavezani da tužiocu naknade nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji.

40. U vezi s kriterijima koji su navedeni u tački 36. ove odluke, Ustavni sud zapaža da ni redovni sudovi nisu imali dilemu da je sporno izražavanje zaslužilo pažnju javnosti i da je postojao javni interes da o navedenoj temi apelanti, kao medij, javno progovore. Isto tako, Ustavni sud zapaža da ni redovni sudovi nisu imali dilemu da je prag prihvatljive kritike kod tužioca, kao državnog službenika, nešto veći.

41. U vezi s predmetom izražavanja Ustavni sud zapaža da se sporno izražavanje odnosi na kritički osvrt apelanata na stanje u Republici Srpskoj u vezi s velikim brojem stečajnih postupka koji su se vodili i još uvijek se vode na području navedenog entiteta, zakonskim ograničenjima da jedan stečajni upravnik može voditi dva postupka, a da praksa ukazuje da se zakon u tom segmentu ne poštuje, pa su u tom pravcu apelanti nabrojali firme u kojima je tužilac stečajni upravnik ili je to bio, te su se bavili primanjima stečajnih upravnika, a u tom kontekstu je izdvojen tužilac.

42. Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je isto tako bitno istaći da mediji prilikom informiranja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada je u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju pruža član 10. Konvencije novinarima podliježe uvjetu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švicarske [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016).

43. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome, treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti upravo u tom segmentu uočavaju propust redovnih sudova.

44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi analizirali sporno izražavanje i da su nakon analize zaključili da su u spornom članku, a posebno u naslovu, iznesene činjenice koje apelanti nisu potkrijepili odgovarajućim dokazima. U tom pravcu, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon analize naslova "Nježić uzeo više od 200.000,00 KM" utvrdio da takav naslov upućuje da je tužilac novac uzeo nezakonitim radnjama, te da apelanti nisu uložili napor kako bi provjerili da iznos od 200.000,00 KM iz porezne kartice tužilac nije ostvario samo kao stečajni upravnik, već i angažiranjem kao procjenitelj i sudski vještak mašinske struke, a što je vidljivo iz porezne kartice, a da apelanti nisu uspjeli da dokažu da je iznesena činjenica tačna. Ustavni sud nadalje zapaža da je Osnovni sud elemente klevete (neistinite činjenice) pronašao i u dijelu teksta "Grobari, do kada će stečajna mafija pustošiti RS". U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud obrazložio da navedeno izražavanje ukazuje da je tužilac, kao stečajni upravnik, u više stečajnih postupaka postupao kao član "stečajne mafije", da je "pustošio Republiku Srpsku", da se tužilac predstavlja kao "grobar" u značenju da je "sahranio" preduzeća u kojima je bio stečajni upravnik, te su po shvaćanju Osnovnog suda apelanti o tužiocu iznijeli neistinite činjenice, a da nisu ni pokušali da ih provjere, što je bila njihova obaveza. Ustavni sud još zapaža da je Osnovni sud nakon provedenih dokaza i analize spornog izražavanja utvrdio da se sporno izražavanje može smatrati klevetom jer su objavljene neistinite informacije o tužiocu i da izražavanje nije bilo dobronamjerno i da stoga ne postoji osnov za oslobađanje apelanata od odgovornosti u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svemu podržao stav Osnovnog suda.

45. Imajući u vidu sporno izražavanje u kontekstu iznesenih prigovora Ustavni sud, prije svega, zapaža da redovni sudovi nisu napravili jasnu razliku između činjenica i vrijednosnih sudova. U tom pravcu, Ustavni sud se slaže s redovnim sudovima da se dio teksta koji se odnosi na primanja tužioca i učestvovanje tužioca u stečajnim postupcima odnosi na činjenične tvrdnje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti visinu zarade tužioca za period od 2008. do 2011. godine zasnovali na poreznoj kartici iz koje je proizašlo da je tužilac u navedenom periodu zaista zaradio oko 200.000,00 KM (kada se saberu svi iznosi iz kartice radi se o iznosu nešto većem od 200.000,00 KM). S druge strane, redovni sudovi su apelantima stavili na teret što nisu bili precizni u izražavanju jer nisu u dovoljnoj mjeri analizirali poreznu karticu jer, da jesu, vidjeli bi da navedeni iznos uključuje i zaradu po osnovu angažiranja tužioca kao sudskog vještaka i procjenitelja vrijednosti imovine. Prije svega, Ustavni sud smatra da su navedene aktivnosti tužioca kao sudskog vještaka i procjenitelja vrijednosti imovine zapravo usko povezane sa stečajnim postupcima jer se u njima angažiraju i vještaci i procjenitelji vrijednosti imovine, a iz raspoloživih dokumenata je to i vidljivo. U vezi s firmama koje su u tekstu pobrojane u kojima je, prema navodima trećeapelanta, tužilac bio angažiran kao stečajni upravnik, Ustavni sud zapaža da je iz iskaza tužioca vidljivo da je tužilac u tri firme bio stečajni upravnik, a u jednoj privremeni stečajni upravnik, a iz raspoloživih dokumenata je vidljivo i to da je tužilac u nekim od pobrojanih firmi bio angažiran kao vještak ili procjenitelj vrijednosti u okviru stečajnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da apelanti nisu bili precizni u izražavanju, odnosno da su iznijeli neistinite činjenice i da su stoga oklevetali tužioca. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvaća i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).

46. Dakle, i kada bi se prihvatilo obrazloženje redovnih sudova da se radi o iznošenju neistinitih činjeničnih tvrdnji, iako bi se, prema ocjeni Ustavnog suda, moglo reći da je izražavanje u tom dijelu u suštini istinito jer je u pretežnom dijelu potkrijepljeno relevantnim dokumentima i tvrdnjama samog tužioca, Ustavni sud podsjeća da praksa Evropskog suda i sudova u drugim evropskim zemljama razvija doktrinu koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle "u dobroj namjeri" kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje i Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno, u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da su apelanti, prije objavljivanja spornog teksta, kontaktirali tužioca tražeći njegovu izjavu o spornoj temi koju su u samom tekstu i objavili. Iz navoda apelacije proizlazi da su apelanti objavili sve što je tužilac u tom pravcu naveo, između ostalog, da je u četiri firme angažiran kao stečajni upravnik. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su apelanti, u skladu s novinarskom etikom, objavili demanti tužioca pod naslovom "Nježić nije član mafije", pa je na taj način tužiocu pružena mogućnost da iznese svoj stav u vezi s navodima iz spornog teksta. Prema ocjeni Ustavnog suda, apelanti su takvim postupanjem, prilikom objave spornog članka, postupili profesionalno, te su u skladu s novinarkom etikom obavili dužnost informiranja javnosti o pitanju od javnog interesa, te se za postupanje apelanata, suprotno tvrdnjama redovnih sudova, ne može reći da nije bilo bona fide.

47. U vezi s naslovom spornog teksta "Grobari, do kada će stečajna mafija pustošiti RS", Ustavni sud smatra da se u tom dijelu, suprotno stavu redovnih sudova, radi o vrijednosnom sudu. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi sporne izraze cijenili izdvojeno, bez dovođenja u kontekst (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51. i 52, aplikacija broj 32550/05). Zatim, Ustavni sud zapaža da je u spornom naslovu upotrijebljena množina, što upućuje na zaključak da sporni izrazi nisu upućeni samo tužiocu. S druge strane, dovodeći naslov u kontekst, Ustavni sud smatra da se radi o metafori kojom su apelanti nastojali da ukažu na problem u vezi s brojnim stečajnim postupcima koji traju jako dugo (što je i sam tužilac naveo u svom iskazu) i koji, uglavnom, završavaju gašenjem firme, te da ukažu na nepoštovanje zakonske norme koja propisuje da jedan stečajni upravnik može voditi dva stečajna postupka (da je praksa drugačija proizlazi i iz raspoloživih dokumenata konkretnog slučaja, pa i iz izjave tužioca), pa su upravo iz tog razloga apelanti i upotrijebili izraze "grobari", "stečajna mafija" i "pustošenje" nastojeći da u prenesenom smislu, generalno, snažno ukažu na problem. U kontekstu spornih izraza i sintagmi koji su upotrijebljeni u naslovu spornog teksta, Ustavni sud podsjeća da član 10. Evropske konvencije štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, i to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Handyside protiv VB, ECHR (1976)). Shodno tome, prema ocjeni Ustavnog suda, iako su apelanti u tom dijelu upotrijebili grubu metaforu u kontekstu stečajnih upravnika uopće, pa i tužioca, Ustavni sud ne može izvući zaključak da su oni uvredljivi za tužioca i da je eventualna šteta koju je tužilac pretrpio bila toliko ozbiljna da bi u okolnostima konkretnog slučaja opravdala dosuđivanje naknade štete (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Narodni list d.d. protiv Hrvatske, presuda od 8. novembra 2018. godine, aplikacija broj 2782/12).

48. Imajući u vidu sve gore navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanju u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja, obavezivanjem apelanata na naknadu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno prava tužioca na njegov ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporene presude nisu proporcionalne zakonitom cilju kome se teži i da obavezivanje apelanata na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

49. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

Ostali prigovori

50. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore vezane za kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada redovni sudovi, obavezivanjem apelanata na isplatu nematerijalne štete, nisu postigli pravičan balans između prava apelanata na slobodu izražavanja i prava tužioca na zaštitu njegovog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kome se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.