Službeni glasnik BiH, broj 24/18

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 558/15, rješavajući apelaciju Hasiba i Nihade Krajnić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 13. marta 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hasiba i Nihade Krajnić.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 42 0 P 015863 14 Rev od 10. novembra 2014. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da u roku od tri mjeseca donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasib i Nihada Krajnić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa dr. Nedim Ademović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 6. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 42 0 P 015863 14 Rev od 10. novembra 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je 18. jula 2017. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 558/15 kojom je apelacija odbačena kao nedozvoljena.

3. Apelanti su 26. jula 2017. godine podnijeli zahtjev za preispitivanje navedene odluke.

4. Od Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 21. septembra 2017. godine zatražen spis predmeta, koji je 28. septembra 2017. godine dostavljen Ustavnom sudu.

5. Ustavni sud je 20. decembra 2017. godine donio Rješenje broj AP 558/15 kojim je usvojen zahtjev za preispitivanje odluke u predmetu broj AP 558/15 u kom je Ustavni sud zaključio da je apelacija bila podnesena neblagovremeno.

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, kao i od D.D. za osiguranje "Camelija" – Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 25. aprila 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

7. Vrhovni sud je 27. aprila 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Presudom Općinskog suda broj 42 0 P 015863 12 P od 11. juna 2013. godine je utvrđeno da je tuženi dužan isplatiti prvoapelantu Hasibu Krajniću iznos od 19.000,00 KM, drugoapelantici Nihadi Krajnić iznos od 19.000,00 KM, odnosno ukupno 38.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos, počev od 3. aprila 2012. godine do isplate, kao i apelantima naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.881,71 KM u roku od 30 dana od dana prijema ove presude.

10. Apelanti su Općinskom sudu 3. aprila 2012. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica odnosno njihovog djeteta. U tužbi su naveli da je pravomoćnom Presudom Općinskog suda broj 42 0 K 004486 10 K od 10. augusta 2011. godine osiguranik tuženog H. M. proglašen krivim zbog krivičnog djela - teško krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3. u vezi sa članom 332. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Utvrđena kazna mu je po žalbi, Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 004486 11 Kž od 27. oktobra 2011. godine, preinačena u uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora od jedne godine, a koja se neće izvršiti ako osuđeni za vrijeme od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Prilikom izvršenja navedenog krivičnog djela od strane osiguranika tuženog, kćerka apelanata K. N., koja je bila saputnik u vozilu koje je bilo osigurano kod tuženog, a kojim je upravljao osuđeni H. M., zadobila je teške tjelesne povrede u vidu nagnječenja mozga s krvarenjem ispod paučinaste i moždane opne i otok mozga, prelom potiljačne kosti desno, višekomandni prelom prvog vratnog pršljena, prelom lijeve očne orbite i druge teške povrede navedene na strani 2. obrazloženja presude.

11. Kako je Općinski sud dalje obrazložio, članom 201. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu naknadu za njihove duševne boli. O visini tužbenog zahtjeva odlučeno je u skladu s Orijentacionim kriterijima sjednice Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) održane 20. februara 2006. godine koji predviđaju da se novčana naknada za duševne boli zbog naročito teškog invaliditeta djeteta kreće oko 20.000,00 KM. Sud je u konkretnom slučaju utvrdio da roditeljima oštećene K. N. pripada naknada na ime duševnih boli zbog naročito teškog invaliditeta bliskog lica u visini od po 20.000,00 KM. Naime, s obzirom na sve do sada navedeno, posljedice povrede, životnu dob oštećene, strepnje i svakodnevni otežan život i njen i njenih roditelja, sud je smatrao da im pripada naknada kako to predviđaju Orijentacioni kriteriji. Međutim, sud je ovu naknadu umanjio za 5% doprinosa oštećene nastanku posljedica saobraćajne nesreće zato što nije dokazano da je oštećena, u vrijeme vožnje, prije nesreće, koristila sigurnosni pojas. Dakle, o postojanju podijeljene odgovornosti odlučeno je u skladu sa članom 177. stav 3. ZOO i u tom smislu dosuđena naknada apelantima umanjena za po 5%.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 42 0 P 015863 13 Gž od 26. decembra 2013. godine žalba je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena.

13. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud, na osnovu izvedenih dokaza, pravilno utvrdio činjenicu da je u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi kćerka apelanata K. N. zadobila teške tjelesne povrede opasne po život, čije posljedice i danas traju i da joj je utvrđena 100% invalidnost, te da se u konkretnom slučaju radi o naročito teškom invaliditetu njihove kćerke, o čemu su dati pravilni i potpuni razlozi koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. U toku postupka, prvostepeni sud je na te okolnosti saslušao apelante kao stranke, te pravilno smatra da je to najrelevantniji dokaz prilikom vođenja ovakvih postupaka, naravno, ukoliko su ti iskazi logični i saglasni s ostalim dokazima, a naročito s medicinskom dokumentacijom. Sud navodi da su neosnovani navodi žalbe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je kćerka apelanata doprinijela nastanku štete u visini od 5%, te da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe člana 177. stav 3. ZOO. Cijeneći sve navedeno, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud imao činjenični i pravni osnov kada je odlučio, kao u izreci pobijane presude, jer je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari, da je kćerka apelanata K. N. u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi zadobila teške tjelesne povrede opasne po život, čije posljedice i danas traju i da joj je utvrđena 100% invalidnost, te da se u konkretnom slučaju radi o naročito teškom invaliditetu njihove kćerke, a da su zbog toga duševne boli apelanata trajne i teške, te da su u svemu ispunjeni uvjeti za dosudu naknade nematerijalne štete shodno odredbi člana 201. stav 3. ZOO i u skladu s Orijentacionim kriterijima Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda sa sjednice održane 20. februara 2006. godine, o čemu je dao pravilne i potpune razloge, koje u cijelosti prihvaća i Kantonalni sud. Prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo iz obligacionih odnosa.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 42 0 P 015863 14 Rev od 10. novembra 2014. godine revizija je uvažena, nižestepene presude preinačene i tužbeni zahtjev apelanata za isplatu ukupnog iznosa od 38.000,00 KM sa zakonskom zateznom i troškovima postupka je u cijelosti odbijen.

15. Sporno pravno pitanje odnosi se na stav drugostepenog suda da je na osnovu utvrđene 100% invalidnosti dokazan naročito teški invaliditet iako kćerka apelanata nakon nesreće nije živjela u zajedničkom domaćinstvu s apelantima, već u drugom gradu gdje je nastavila studiranje, a da je povreda na lijevoj ruci ostavila posljedicu da je trajno oštećena i bez funkcije, dok ostale vitalne funkcije nisu oštećene. Iz nesporne činjenice da je kćerka tužilaca ostala pokretna, kao i činjenice da oštećena ni nakon nesreće i zadobivenih povreda nije živjela kod apelanata kao roditelja, zatim činjenice da je ona nakon štetnog događaja nastavila studij u drugom gradu, ukazuje da se ne radi o naročito teškom invaliditetu kojeg je imao u vidu član 201. stav 3. ZOO. Utvrđivanje invaliditeta je u pravnom smislu postupak kojim se omogućava ostvarenje prava na invalidsku zaštitu. U tom smislu je u postupku dokazano da je oštećena kćerka apelanata ostvarila prava prema Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. Ono što su u predmetnoj parnici apelanti trebali dokazati jeste da je taj invaliditet njihove kćerke naročito težak, zbog čega oni svakodnevno preživljavaju tako teške duševne boli zbog kojih im, po naprijed navedenoj normi, pripada i satisfakcija u vidu naknade štete.

16. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, u postupku apelanti to nisu dokazali, pa je stav drugostepenog suda o tome da se na osnovu utvrđenja 100% invalidnosti može zaključiti da se radi o naročito teškom invaliditetu pogrešan. Pojam naročito teškog invaliditeta nije definiran ZOO, ali je sudska praksa prihvatila relevantnim takve tjelesne i vanjske manifestacije invalidnosti koje kod bliskog lica izazivaju duševne boli i patnje. Pod takvim manifestacijama podrazumijeva se oduzetost više važnih tjelesnih funkcija koje izazivaju i povremene jake fizičke bolove oštećenog, zbog čega se smatra da je takav invaliditet naročito težak. Pri tome je i zajednički život takvog invalidnog lica s bliskom sobom jedan od uvjeta jer na takav način roditelji, svakodnevno gledajući naročito tešku invalidnost, trpe duševne patnje. U konkretnom slučaju, invaliditet kćerke apelanata je zaista utvrđen sa 100% i samim tim spada u teški invaliditet, ali kako je kćerka apelanata pokretna, nastavlja i studij nakon oštećenja, živi u drugom gradu s cimerkom, nepokretna joj je lijeva ruka, ali desna ruka i ostali vitalni organi su u funkciji, proizlazi da u ovom slučaju nije dokazan naročito teški invaliditet koji bi kod apelanata kao njenih roditelja u svakodnevnom kontaktu izazivao duševne patnje zbog stanja u kojem se njihova kćerka nalazi, a time i pravo na naknadu nematerijalne štete po naprijed navedenoj normi (član 201. stav 3. ZOO). Pri tome nije sporno da roditelji brinu za svoje dijete i kada ono živi na drugom mjestu, a naročito kada ima teški invaliditet, ali takva vrsta duševnih patnji ne predstavlja najveći intenzitet patnji koji ima u vidu navedena odredba, pa se ne može primijeniti na konkretan slučaj. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je našao osnovanim prigovor revizije da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u izraženom stavu drugostepenog suda da je procenat od 100% invaliditeta dovoljan osnov za utvrđenje naročito teškog invaliditeta, pa stoga nije bilo potrebno ispitivati ostale revizione razloge.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

18. Iznoseći hronološki tok postupka, apelanti navode da je Vrhovni sud, u konkretnom slučaju, proizvoljnom primjenom materijalnog prava povrijedio njihovo pravo na imovinu, odnosno nije uvažio njihovo "legitimno očekivanje" u smislu dobivanja naknade štete koje je zasnovano na zakonu, tj. član 201. stav 3. ZOO. Navode da je na osnovu citirane norme jasno da roditelji imaju pravo na naknadu nematerijalne štete u slučaju da mogu dokazati da se kod njihovog djeteta radi o "naročito teškom invaliditetu". Drugim riječima, ako su ispunjene zakonske pretpostavke, roditelji imaju pravo na imovinu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, a polazeći od činjenica ovog predmeta, apsolutno nema mjesta tvrdnji da roditelji oštećene nemaju pravo da se pozivaju na član 201. stav 3. ZOO, kako to navodi Vrhovni sud. Prema tome, ova apelacija je opravdana u smislu tvrdnje da se može meritorno raspravljati o tome da li roditelji-apelanti imaju pravo na ovaj vid naknade štete. Dakle, apelanti imaju pravo na imovinu u smislu legitimnog očekivanja naknade štete, ali je Vrhovni sud, svojim presuđenjem, lišio apelante tog prava na način koji je protivan načelu legaliteta, tj. na arbitraran način.

19. U slučaju obligacionopravnog instituta "naknade štete", bez obzira da li se radi o materijalnoj ili nematerijalnoj, miješanje u pravo na imovinu u smislu "legitimnog očekivanja" zasniva se na činjenici da sudovi dođu do zaključka da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za naknadu štete. Apelanti su svjesni, naravno, da svi pojmovi iz citiranog člana podliježu tumačenju redovnih sudova, uključujući, naknadno, i sam Vrhovni sud. Međutim, da bi miješanje u pravo na "legitimno očekivanje" bilo opravdano, zakonska norma mora biti protumačena u skladu s ratio legis, sudskom praksom, te zasnovana na standardima ljudskih prava i sloboda. U vezi s tim, apelanti ukazuju da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 5134/10 od 27. februara 2014. godine (tačka 33) Ustavni sud BiH ukazao: "Dakle, citirana odredba ZOO jasno određuje koja lica imaju pravo da zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu za duševne boli u slučaju naročito teškog invaliditeta njima bliskog lica. Ista odredba ZOO ne precizira samu definiciju naročito teškog invaliditeta nekog lica. To je ostavljeno redovnim sudovima za sudijsku procjenu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da ta sudijska procjena, iako nema formalnih ograničenja, ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ona je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva."

20. Što se tiče obligatornosti zajedničkog života, Vrhovni sud ne samo da je kontradiktoran svojoj praksi već i uvodi obavezu dokazivanja činjenica koje uopće nisu zakonski propisane kao elementi naknade štete jer član 201. stav 3. ZOO zahtijeva da se dokaže samo prvi i drugi element iz prethodnog stava. Prema tome, obligatornost zajedničkog života kao uvjet za naknadu ove vrste štete je nešto za šta Vrhovni sud nema bilo kakvo zakonsko uporište jer se radi o čistoj arbitrarnosti. Apelanti zaključuju da je ovakav stav i prema zakonu i prema sudskoj praksi, ali i prema ljudskoj logici i iskustvu apsolutno neodrživ. Na osnovu svega navedenog, apelanti smatraju opravdanim da Ustavni sud ukine presudu Vrhovnog suda, te da mu vrati predmet na ponovnu odluku koju treba donijeti u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke i, suprotno stavu apelanata, smatra da pri njenom donošenju nisu uskraćena prava na koja se apelanti pozivaju, a niti je primjena prava u osporenoj presudi u vezi s tim bila proizvoljna, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85 i 57/89 i "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Oslobođenje od odgovornosti

Član 177. stav 3.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

Novčana naknada

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

Lica koja imaju pravo na novčanu naknadu u slučaju smrti ili teškog invaliditeta

Član 201. stav 3.

U slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, deci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne bolove.

Naknada buduće štete

Član 203.

Sud će na zahtev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvesno da će ona trajati i u budućnosti.

VI. Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 42 0 P 015863 14 Rev od 10. novembra 2014. godine. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. decembra 2015. godine, a apelacija je podnesena 5. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti su naveli da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

28. Preduvjet za razmatranje navoda apelanata u pogledu povrede prava na imovinu je utvrđivanje da li su apelanti imali "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud za ljudska prava u više navrata naveo da koncept "imovine" u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ima autonomno značenje, koje nesumnjivo nije ograničeno na vlasništvo na fizičkim stvarima: određena druga prava i interesi koji čine imovinu svakako se mogu smatrati kao "imovinska prava" i na taj način kao "imovina" u smislu ove odredbe (vidi Evropski sud za ljudska prava, Iatridis protiv Grčke, presuda od 25. marta 1999, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, strana 96, tačka 54). Također, pojam "imovina" uključuje i odštetne zahtjeve u pogledu kojih podnosilac tužbe može obrazložiti da ima bar "legitimno očekivanje" da će oni biti realizirani (vidi Evropski sud za ljudska prava, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27, Pressos Compania Naviera S. A. i dr. protiv Belgije, presuda od 20. novembra 1995. godine, serija A, broj 332, str. 19-24).

30. Imajući u vidu relevantne odredbe navedenog zakona, Ustavni sud smatra da su apelanti u okolnostima konkretnog predmeta, s obzirom na nesporne povrede koje je pretrpjela njihova kćerka, imali legitimno očekivanje da će njihov odštetni zahtjev biti realiziran. Ustavni sud zaključuje da ovo legitimno očekivanje apelanata, koje je utemeljeno u važećem zakonu, predstavlja "imovinu" u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. Sljedeće pitanje na koje se mora dati odgovor jeste da li je osporenom presudom došlo do miješanja u imovinu apelanata. Evropski sud za ljudska prava smatra da pravo na imovinu "u biti, garantira pravo na imovinu" i "sadrži tri različita pravila". Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, obuhvaća lišavanje imovine i ograničava ga izvjesnim uvjetima. Treće, sadržano u drugom stavu, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu s općim interesom, provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim za tu svrhu (vidi Ustavni sud Bosne i Hercegovine, Odluka broj U 3/99 od 17. marta 2000. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 21/00). Drugo i treće pravilo se tiču posebnih instanci uplitanja u prava na mirno uživanje imovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, presuda iz 1995, serija A, broj 315, stav 26). Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (načelo proporcionalnosti). Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego, također, mora održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A, broj 30, stav 49. i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A, broj 82, st. 67. i 68).

32. Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je pravomoćnom presudom Vrhovnog suda odbijen tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete apelantima, radi o lišavanju imovine apelanata u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavnom sudu ostaje da utvrdi: a) da li je lišavanje imovine predviđeno zakonom, b) da li lišavanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i c) da li je lišavanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg javnog interesa?

33. U vezi s pitanjem da li je lišavanje imovine apelanata bilo predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je članom 201. stav 3. ZOO propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, daje mogućnost sudu da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, bračnom drugu tog lica, djeci i roditeljima dosudi pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. Dakle, citirana odredba ZOO jasno određuje koja lica imaju pravo da zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu za duševne boli u slučaju naročito teškog invaliditeta njima bliskog lica.

34. Iz teksta člana 201. stav 3. ZOO vrlo jasno proizlazi da navedena zakonska odredba ne daje definiciju "teškog invaliditeta". Stoga je redovnim sudovima prepušteno da u svakom konkretnom slučaju utvrde da li se radi o "teškom invaliditetu" iz člana 201. stav 3. ZOO. Tako je (i) Vrhovni sud, na osnovu činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku, smatrao da utvrđene činjenice ne ukazuju na postojanje "teškog invaliditeta" iz člana 201. stav 3. ZOO. Pri zauzimanju stava Vrhovni sud se držao svoje dosadašnje prakse, te dao razloge zašto smatra da se ne radi o postojanju "teškog invaliditeta" iz člana 201. stav 3. ZOO. Kao što je već rečeno, navedena zakonska odredba ne daje definiciju "teškog invaliditeta", te je zadatak redovnih sudova da obrazlože njegovo postojanje ili (ne)postojanje. Vrhovni sud je takvo obrazloženje dao i naveo odgovarajuće razloge. Obrazloženje koje je dao Vrhovni sud, u pogledu primjene odredaba stava 3. člana 201. ZOO, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom standardnom praksom, neće ulaziti u dalje ispitivanje obrazloženja koje je dao Vrhovni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u imovinu apelanata izvršeno u skladu sa zakonom.

35. Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A, broj 98, st. 46. i 50). U tom smislu, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda, iako je primijenjen relevantni zakon, na apelante stavljen pretjeran teret. Ustavni sud ne može prihvatiti stav Vrhovnog suda da kod apelanata ne postoje duševne patnje jakog intenziteta jer je njihova kćerka pokretna i mlađe je životne dobi, te ne živi zajedno s njima. Ustavni sud je mišljenja da su duševne boli apelanata veće upravo zbog činjenice da je njihova kćerka jako mlada (tek počela studirati) i da će joj cijeli život jedna ruka biti 100% disfunkcionalna. Apelanti su svakako svjesni svoje životne dobi, kao što moraju biti svjesni i da će, prema biološkim zakonima, doći vrijeme kada više nikako neće moći pomoći svojoj kćerci, pred kojom je život koji će biti prisiljena provesti kao 100% invalid. Iz navedenih razloga, Ustavni sud smatra da je na apelante stavljen pretjeran teret i da nije neophodno u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, da budu lišeni bilo kakve pravične novčane naknade za njihove duševne boli, iako im je kćerka uslijed saobraćajne nesreće ostala 100% invalid.

36. Ustavni sud navodi da je razmatrao relevantno slična činjenična i pravna pitanja u Odluci broj AP 5134/10 od 27. februara 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). U toj odluci je navedeno: "U vezi s pitanjem da li je lišavanje imovine apelanata bilo predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da je članom 201. stav 3. ZOO propisano da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica sud može dosuditi njegovom bračnom drugu, djeci i roditeljima pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da navedena odredba, u suštini, daje mogućnost sudu da u slučaju naročito teškog invaliditeta nekog lica, bračnom drugu tog lica, djeci i roditeljima dosudi pravičnu novčanu naknadu za njihove duševne boli. Dakle, citirana odredba ZOO jasno određuje koja lica imaju pravo da zahtijevaju pravičnu novčanu naknadu za duševne boli u slučaju naročito teškog invaliditeta njima bliskog lica. Ista odredba ZOO ne precizira samu definiciju naročito teškog invaliditeta nekog lica. To je ostavljeno redovnim sudovima za sudijsku procjenu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da ta sudijska procjena, iako nema formalnih ograničenja, ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ona je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva.

38. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, za razliku od nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju usvojio stav da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 201. stav 3. ZOO za dosuđenje naknade nematerijalne štete apelanticama jer trajne posljedice povređivanja apelanta nisu takvog obima i intenziteta da bi predstavljale teški invaliditet zbog kojeg bi duševne patnje njegove supruge i djece opravdale dosuđenje naknade nematerijalne štete u smislu odredbe člana 201. stav 3. ZOO, te bi pravo na ovu naknadu apelantice imale samo u slučaju naročito teškog invaliditeta apelanta, kada bi morale da ga stalno njeguju i da svakodnevno gledaju njegove patnje zbog teškog oštećenja tjelesnog integriteta, odnosno zaključio da apelantu nije neophodna stalna tuđa njega i pomoć, pa da, shodno tome, nema ni osnova da se apelanticama dosudi naknada u smislu stava 3. člana 201. ZOO (...).

39. Iz navedenog se, dakle, može zaključiti da Vrhovni sud, za razliku od prvostepenog i drugostepenog suda koji su utvrđivali činjenice, smatra da se, u smislu člana 201. stav 3. ZOO, naknada nematerijalne štete može dosuditi samo ako je invaliditet ozljeđenika takav da se kreće u granicama potpunog invaliditeta ili da se po svojim posljedicama približava potpunom invaliditetu. Međutim, Ustavni sud smatra da odredba člana 201. stav 3. ZOO ne propisuje takav kriterij za definiciju naročito teškog invaliditeta nekog lica.

40. Na osnovu navedenog, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje presude Vrhovnog suda ukazuje na proizvoljno tumačenje odredbe člana 201. stav 3. ZOO, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava koju ne dopuštaju standardi zaštite ljudskih prava i sloboda koje su uspostavili organi Evropske konvencije koje slijedi i Ustavni sud. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljnim ukazuju tumačenje i primjena ove odredbe od Vrhovnog suda, zbog čega miješanje u imovinu apelanata nije izvršeno u skladu sa zakonom, pa time i ne služi zakonitom cilju u javnom interesu, odnosno nema legitiman cilj koji bi se ogledao u provođenju zakona. (...)" (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5134/10 od 27. februara 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer, u konkretnom slučaju, nije mjera neophodna u demokratskom društvu da apelanti budu lišeni bilo kakve pravične novčane naknade za njihove duševne boli iako im je kćerka uslijed saobraćajne nesreće ostala 100% invalid.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mirsad Ćeman, s. r.