Službeni glasnik BiH, broj 47/20

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6429/18, rješavajući apelaciju Ismeta Begića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 2. jula 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja apelacija Ismeta Begića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. augusta 2018. godine u dijelu kojim je potvrđena Presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji glasi: "Tuženi su dužni ovu presudu o svom trošku objaviti u prvom broju dnevnog lista 'Nezavisne novine' ili u nekom od dnevnih listova koji izlaze na teritoriji Republike Srpske, u roku od 30 dana, pod prijetnjom izvršenja, a ukoliko to ne učine tužilac je ovlašten da objavi presudu i naplati troškove objavljivanja u izvršnom postupku od tuženih."

Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i u "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ismet Begić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić" iz Sarajeva, podnio je 10. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. augusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženih Borjane Radmanović-Petrović iz Banje Luke i NIGD "DNN" d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 12. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 20. marta do 29. maja 2020. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 23. oktobra 2013. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženih kojom je tražio da se obavežu da mu na ime naknade štete zbog iznesenih neistinitih tvrdnji u dnevnom listu "Nezavisne novine" od 24. jula 2013. godine solidarno isplate iznos od 10.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, da mu nadoknade troškove parničnog postupka, i da su dužni o svom trošku u prvom broju dnevnog lista "Nezavisne novine" ili u nekom drugom dnevnom listu koji se objavljuje na teritoriji Republike Srpske objaviti ovu presudu, a ukoliko to ne učine da se ovlasti apelant da navedenu presudu objavi, a da troškove objavljivanja naplati od tuženih u izvršnom postupku.

6. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj 71 0 P 1178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev tako što je obavezao tužene da mu na ime naknade štete zbog iznesenih neistinitih tvrdnji u dnevnom listu "Nezavisne novine" (u daljnjem tekstu: Nezavisne novine) od 24. jula 2013. godine solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate (stav I izreke). Istom presudom (stav II) odbijen je apelant s tužbenim zahtjevom za naknadu štete iznošenjem klevete preko dosuđenog iznosa, kao i s dijelom naknade zakonske zatezne kamate počev od podnošenja tužbe. Stavom III izreke presude odbijen je apelant s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: "Tuženi su dužni ovu presudu o svom trošku objaviti u prvom broju dnevnog lista 'Nezavisne novine' ili u nekom od dnevnih listova koji izlaze na teritoriji Republike Srpske u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, a ukoliko to ne učine [apelant] je ovlašten da objavi presudu i naplati troškove objavljivanja u izvršnom postupku od tuženih." Tuženi su također obavezani da apelantu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav IV izreke), dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav V izreke).

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su na ročištu za glavnu raspravu izvedeni dokazi parničnih stranaka, čitanjem materijalnih dokaza (preciziranih na strani od 6. do 18. predmetne presude), na osnovu kojih je utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da je objavljenim tekstom u Nezavisnim novinama od 24. jula 2013. godine, koji su tuženi uredili i objavili na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH), dakle na način dostupan najširoj javnosti, po apelanta nastupila moguća štetna posljedica. Naime, Osnovni sud je uvidom u tekst objavljen u Nezavisnim novinama od 24. jula 2013. godine utvrdio da su tuženi objavili članak pod nazivom "Begić obučavao vehabije za Siriju" u kojem dalje stoji: "Naoružanje koje je nedavno otkriveno kod Tešnja u akciji SIPE je pod kontrolom Ismeta Begića, vlasnika zeničke firme 'Almy', stoji u prijavi koja je nedavno upućena SIPI", te: "Prijava bi, ukoliko se navodi pokažu tačnim, s ovim oružjem mogla povezati i Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH." Dalje je navedeno da se u spornom članku navodi da je "Begić koji je, kao i nedavno uhapšen državni poslanik Šemsudin Mehmedović, visoki član SDA", da je "Begić pod pokroviteljstvom Izetbegovića organizovao kamp u okolini Zavidovića za obuku vehabija i mudžahedina koje šalju po dogovoru u Siriju i na druga ratišta u islamskom svijetu", "Begić, koji je i sam vehabija, navodno prijeti vehabijama koje se ne slažu s njim i ne podržavaju ono što radi". Dalje je navedeno "da za to dobijaju novac koji dolazi preko Turske, i to preko posrednika koji avionom donosi novac u jednoj torbi, a preko kontrole prolazi diplomatskim putem. Na isti način, kako je navedeno, prolazi i droga koja se šalje u Njemačku". Navedeno je "da je Begić povezan sa balkanskim kraljem kokaina Darkom Šarićem", da je "Ramiz Džaferović 2005. godine bio direktor Porezne uprave FBiH i radio je kontrolu poreza 'Almy' i svim njegovim drugim firmama i prema zvaničnim podacima dokumentovano je 45 miliona obaveza koje treba da plate, ali su za dva dana Bakir Izetbegović, Šemsudin Mehmedović i Sulejman Tihić sredili sa Džaferovićem da se zvanični zapisnik ispravi i napravi da je sporno 400.000,00 KM i da to plati na rate". Također dalje stoji da je "Ismet Begić, jednom čovjeku preko svojih ljudi podmetnuo oružje u garažu kako bi skrenuo pažnju sa sebe", "Begić je pod zaštitom rođaka Redžiba Begića, sudije, za 6 godina je zaradio bogatstvo stotina miliona maraka, i to preprodajom oružja, droge i neplaćanja poreza".

8. Osnovni sud je ocjenom brojnih izvedenih dokaza, koje je pobrojao i čiji je sadržaj prezentirao na str. od 6. do 17. presude, utvrdio da su tuženi sporni tekst objavili na osnovu anonimnog pisma, a da pri tome nisu ispoštovali novinarski kodeks o saslušanju druge strane, u kojem spornom tekstu je apelant okvalificiran kao kriminalac terorista, utjerivač poreza i organizator kampa za obuku terorista i njihovo slanje na strana ratišta. Također, imajući u vidu da se dnevne Nezavisne novine distribuiraju na cijeloj teritoriji BiH, negativni odjek koji je apelant imao povodom objavljenog spornog teksta u dnevnim Nezavisnim novinama, prema ocjeni ovog suda, svakako je velik za apelanta u okvirima zajednice u kojoj živi i radi, a prije svega kao direktora i većinskog vlasnika preduzeća ,,Almy" Zenica. Stoga, cijeneći da apelant nije nikad osuđivan ni po jednom osnovu koji mu se stavlja na teret iz objavljenog spornog teksta, objavljivanjem teksta navedene sadržine, prema ocjeni Osnovnog suda, tuženi su prekršili sve norme novinarske etike i profesionalizma, čime su kao prenosioci takvih vijesti – informacija odgovorni prema apelantu u smislu pričinjene klevete i nanesene mu nematerijalne štete, koja se ogleda u duševnoj boli i patnji koju je apelant svakako doživio i osjećao izvjesni vremenski period, kako je to utvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka kojem je sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu s pravilima struke. Prema tome, Osnovni sud smatra da su navedena izražavanja tuženih klevetničkog sadržaja, koja nisu ni istinita, niti razumna, već uvredljiva i zlonamjerna kazivanja s posljedicama po apelanta u svakodnevnom životu i radu, a da pri tome tuženi nisu uložili ni najmanje napore u potvrđivanje činjenica, niti su te činjenice istinite, odnosno blizu istine, tako da sporni članak ne predstavlja nikakav vrijednosni sud, već je nesumnjivo klevetničkog karaktera, a za šta se građansko-pravno odgovara. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), i to čl. 5. i 11. navedenog zakona, te je zaključio da u ovom slučaju postoji "hitna društvena potreba djelovanja" da se prema tuženim primijeni sankcija u vidu naknade štete jer spornim objavljenim tekstom tuženi zadiru i vrijeđaju kako apelantov privatni tako i javni ugled i čast, te njegovo dostojanstvo i lični integritet, pri čemu mu se nanosi duševna bol i patnja, zbog čega su dužni da apelantu solidarno nadoknade pričinjenu štetu. U pogledu visine dosuđene nematerijalne štete sud se rukovodio nalazom i mišljenjem vještaka, težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koje je apelant imao i ima u životu i u društvu, ne samo u sredini iz koje potječe već i šire kao istaknuti privrednik, pa je primjenom odredbe člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za ovaj vid štete apelantu dosuđen iznos od 6.000,00 KM jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulirano odredbama ZZK, a posebno što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informiranja. Osnovni sud je također ukazao da je visina dosuđene naknade "proporcionalna težini povrede ugleda [apelanta] i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je s pretrpljenom štetom", pa je sud djelimično usvojio tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke presude, te je apelanta odbio s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

9. Osnovni sud je dalje istakao: "Imajući u vidu stav III izreke presude, sud je donio odluku na osnovu ocjene svih predloženih i provedenih dokaza u ovom postupku te […]. Cijeneći da je sud za navedenu pretrpljenu duševnu bol i patnje [apelantu] dosudio određenu naknadu kao pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu koja je u srazmjeri sa pretrpljenom štetom, a u dosuđenom iznosu od 6.000,00 KM, čime je postignuta svrha tražene naknade koja ne smije da teži drugim ciljevima, tako da je sud odbio tužbeni zahtjev tužioca kao u stavu III izreke presude, a kojim [apelant] traži: 'Tuženi su dužni ovu presudu o svom trošku objaviti u prvom broju dnevnog lista 'Nezavisne novine' ili u nekom od dnevnih listova koji izlaze na teritoriji Republike Srpske u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, a ukoliko to ne učine [apelant] je ovlašten da objavi presudu i naplati troškove objavljivanja u izvršnom postupku od tuženih', kao neosnovan i odlučio kao u stavu III izreke presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom odredbe čl. 386. st. l. i 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa čl. 387. i 396. navedenog zakona."

10. Apelant je protiv prvostepene presude izjavio žalbu u vezi sa odbijajućim dijelom presude (nedosuđeni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.000,00 KM, odbijanje objavljivanja presude, odbijanje dijela troškova postupka, odbijanje zahtjeva za isplatu kamata od podnošenja tužbe). U vezi s dijelom zahtjeva koji se odnosio na objavljivanje presude apelant je u žalbi naveo da su "tuženi klevetu odnosno štetu učinili upravo iznošenjem neistinitih tvrdnji u dnevnom listu 'Nezavisne novine', pa je sasvim logično i opravdano da [apelant] utvrđenu činjenicu klevete, odnosno učinjene štete učini dostupnim javnosti na istom mjestu kako su to uradili i tuženi. Zapravo, [apelantu] je važnije da tuženi objave presudu na istom mjestu gdje su ga i oklevetali nego da mu isplate bilo koji novčani iznos. [Apelant] smatra da prvostepeni sud osporenom presudom nije dao razloge o odlučnim činjenicama zbog čega je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, pa se presuda s aspekta zakonitosti ni u ovom dijelu ne može ni ispitati."

11. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. augusta 2018. godine žalbu apelanta i tuženih odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 28. septembra 2017. godine.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da apelant izjavljenom žalbom osporava presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu iz svih zakonom propisanih razloga iz člana 208. stav 1. ZPP, a tuženi u dijelu u kojem je usvojen apelantov tužbeni zahtjev. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama apelanta i tuženih, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud na ispravno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu čl. 5. ZZK i čl. 11. navedenog zakona kada je zaključio da je tuženi objavljivanjem spornog članka narušio apelantov ugled, a koje činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Razmatrajući žalbu tuženih, Okružni sud je istakao da također smatra da su tuženi iznošenjem podataka u spornom članku prenijeli izražavanje neistinitih činjenica u pogledu apelanta. Stoga, Okružni sud smatra da je odgovornost tuženih za predmetnu štetu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava, i to odredbe čl. 5. i 11. ZZK. Također smatra neosnovanim navode tuženih da apelant nije dokazao postojanje klevete i visinu štete jer iz nalaza i mišljenja vještaka bez sumnje proizlazi da je apelant teško podnio iznošenje tih neistina, da je to štetilo njegovom ugledu i časti, i to prvenstveno kao porodičnog čovjeka, a onda i kao ličnosti u poslu kojim se bavi, društvu, okolini i kontaktima koje ostvaruje, jer kvalifikacija da je na navedeni način zaradio bogatstvo od nekoliko stotina miliona maraka, i to od preprodaje oružja, droge i neplaćanja poreza nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 11. stav 1. ZZK regulirano da se naknada štete vrši isključivo s namjerom satisfakcije zbog povrede časti i ugleda oštećenog i ta naknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti.

13. Nadalje je ukazano da pri "utvrđivanju naknade štete sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući i sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjava ili izvinjenje ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedice velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika". Okružni sud je dalje istakao: "Prema ocjeni ovog suda, shodno odredbi člana 200. stav 1. [ZOO] koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u smislu člana 13. [ZZK], ovaj sud smatra da je iznos od 6.000,00 KM pravilo odmjeren, pa se u ovom dijelu ukazuje neosnovanim i žalba [apelanta], a i žalba tuženih." Zatim je ocijenjeno da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi "tužioca i tuženih da troškovi postupka nisu pravilno dosuđeni" pa je u vezi tim ukazao na odredbe člana 386. ZPP, Tarife i Zakona o sudskim taksama, te je i u tom dijelu prihvatio kao zakonitu prvostepenu odluku. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud "na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, u skladu s izvedenim dokazima, pravilno primijenio materijalno pravo", zbog čega je zaključio da "žalbe stranaka ne dovode u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane odluke" pa je, primjenom odredbe člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, apelant je istakao da je presudom prvostepenog suda "odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obavežu na objavljivanje presude u dnevnom listu u kojem je apelant oklevetan". Navedeno je da je Okružni sud odbio žalbe apelanta i tuženih. Apelant je u vezi s tim istakao da je žalbom protiv prvostepene presude "između ostalih žalbenih razloga, osporio stav prvostepenog suda u vezi s odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo obavezivanje tuženih na objavljivanje presude", ali da Okružni sud, donoseći drugostepenu presudu, niti jednom rečenicom nije spomenuo niti razmatrao ovaj žalbeni razlog. U vezi s tim apelant smatra da ovaj žalbeni razlog "predstavlja razlog od odlučnog značaja jer je predstavljao dio pravozaštitnog zahtjeva apelanta o kojem sud zapravo uopšte nije rješavao u žalbi". U tom kontekstu apelant je ukazao na član 231. ZPP (da će drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijeniti navode koji su od odlučnog značaja), te je istakao "da obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju ne odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen članom 191. stav 4. ZPP", čime mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije "da dobije od suda obrazloženu odluku".

b) Odgovori na apelaciju

15. Okružni sud smatra da su apelantovi apelacioni navodi neosnovani i da presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja se poziva u apelaciji, zbog čega predlaže da se ona odbije kao neosnovana.

16. Osnovni sud apelantove navode, također, smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

17. Tuženi smatra da su sudovi osporenim odlukama jasno naveli da je u konkretnom slučaju iznos dosuđen apelantu na ime štete pravilno odmjeren, što znači da je dovoljan i proporcionalan šteti, te da nema potrebe za drugim oblicima satisfakcije apelantu. Dakle, smatra da je dosuđenim iznosom postignuta svrha zaštite od klevete kao pravična satisfakcija za navodno pretrpljenu štetu. Naime, smatra da je dosuđena naknada na ime pretrpljene štete dosuđena i više nego što je dovoljno da se postigne cilj zaštite od klevete i apelant obešteti. Imajući u vidu navedeno, tuženi predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljivan u službenim glasilima). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 191. stav (4)

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

19. Zakon o zaštiti od klevete ("Službeni glasnik RS" broj 37/01). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. (1) i (2)

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav (1)

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. augusta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelant osporava presudu Okružnog suda, eksplicitno tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je osporenom odlukom odlučivano o apelantovom tužbenom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti prouzrokovane klevetničkim izražavanjem. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u takvoj vrsti predmeta (vidi, između ostalih, Odluke Ustavnog suda AP 3938/16 od 6. decembra 2018. godine i AP 379/13 od 10. oktobra 2016. godine) u kojima su se apelanti eksplicitno pozivali samo na povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu "prava na ugled", koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud je navode tih apelacija razmatrao i u kontekstu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa je razmatrao da li je osporenim odlukama u tim predmetima postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: prava apelanata na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja (zaštićenog članom II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10. Evropske konvencije).

26. S druge strane, Ustavni sud napominje da je u predmetima br. AP 2197/15 i AP 1670/15 (vidi Odluke Ustavnog suda br. AP 2197/15 od 31. januara 2018. i AP 1670/15 od 6. decembra 2017. godine) u kojima su apelanti osporavali presude redovnih sudova kojima su obavezani da tužiocima naknade štetu zbog klevete, odnosno povrede časti i ugleda, a u kojima su apelanti eksplicitno ukazivali samo na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije) apelacije razmatrao isključivo u kontekstu navoda o povredi tog prava, a ne i prava na slobodu izražavanja.

27. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud će u skladu s praksom u predmetima br. AP 2197/15 i AP 1670/15, imajući u vidu prevashodno sadržaj apelacionih navoda iz kojih proizlazi da apelant zapravo problematizira obrazloženje presude smatrajući da Okružni sud uopće nije razmotrio njegove žalbene navode, predmetnu apelaciju razmatrati isključivo u kontekstu navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud podsjeća da se predmetni postupak odnosio na naknadu štete apelantu zbog iznošenja neistinitih tvrdnji od strane tuženih, objavljivanjem spornog članka u Nezavisnim novinama, zbog klevete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je nesporno da u navedenom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (op. cit. AP 2197/15, stav 31. i AP 1670/15, stav 23). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je taj postupak bio pravičan na način kako to zahtijevaju navedene odredbe.

31. Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi pokreću pitanje nedostatka obrazloženja presude Okružnog suda u vezi s odbijajućim dijelom prvostepene presude (stav III izreke) kojim je odbijen njegov tužbeni zahtjev za objavljivanje presude jer je žalbom protiv prvostepene presude "između ostalih žalbenih razloga, osporio stav prvostepenog suda u vezi s odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo obavezivanje tuženih na objavljivanje presude", ali da Okružni sud niti jednom rečenicom nije spomenuo, niti razmatrao ovaj žalbeni razlog. U vezi s tim, također, smatra da ovaj žalbeni razlog "predstavlja razlog od odlučnog značaja jer je predstavljao dio pravozaštićnog zahtjeva apelanta o kojem sud zapravo uopšte nije rješavao u žalbi". U tom kontekstu apelant je ukazao na član 231. ZPP (da će drugostepeni sud u obrazloženju presude ocijeniti navode koji su od odlučnog značaja), te je istakao "da obrazloženje drugostepene presude po svom sadržaju ne odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen članom 191. stav 4. ZPP".

32. U vezi s tim, Ustavni sud, također, podsjeća na to da su, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude, pri čemu ne moraju detaljno odgovoriti na svaki navod, ali ako je pravno pitanje suštinski važno za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da obrazloži razloge na kojima zasniva svoju odluku. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Nurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad "administriranjem pravde" i radom sudstva (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

33. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, a član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke će se, u pravilu, smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku – mjerilo relevantnosti (vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29; Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama; Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da je presudom Osnovnog suda, potvrđenom presudom Okružnog suda, nesporno utvrđeno da su tuženi iznijeli neistine o apelantu, pa je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu naknade štete zbog iznesenih neistinitih tvrdnji u spornom tekstu koji su tuženi objavili o apelantu (stav I izreke), kao i zahtjev za naknadu troškova u preciziranom iznosu (stav IV izreke), dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, kao i u dijelu koji se odnosi na kamate počev od podnošenja tužbe odbijen (stav II izreke). Također je stavom III izreke odbijen apelantov tužbeni zahtjev usmjeren na objavljivanje presude, a stavom V izreke zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa. U vezi s tim Ustavni sud dalje zapaža da su žalbu protiv prvostepene presude izjavili i apelant i tuženi, da tuženi osporava presudu Osnovnog suda u dijelu kojim je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, dok je apelant žalbom osporavao prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu (vezanom za naknade štete preko dosuđenog iznosa, odbijanje objavljivanja presude, odbijanje dijela troškova postupka, odbijanje zahtjeva za isplatu kamata od podnošenja tužbe). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant žalbom posebno osporavao presudu prvostepenog suda o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva kojim je traženo obavezivanje tuženih na objavljivanje presude (stav III izreke presude). Zapravo, kako to proizlazi iz dostavljene žalbe, većina apelantovih žalbenih navoda je upravo bila usmjerena na osporavanje prvostepene presude zbog odbijanja tužbenog zahtjeva za objavljivanje presude. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant eksplicitno naveo da mu je važnije da tuženi objave presudu na istom mjestu gdje su ga i oklevetali nego da mu isplate bilo koji novčani iznos jer mu je tuženi objavljivanjem spornog teksta nanio štetu ugledu i časti, i to prvenstveno kao porodičnog čovjeka, a onda i kao ličnosti u poslu kojim se bavi, društvu, okolini i kontaktima koje ostvaruje.

35. Međutim, Ustavni sud zapaža da Okružni sud zapravo ničim nije obrazložio razloge zbog kojih je odbijen apelantov zahtjev za objavljivanje navedene presude. Naime, iz obrazloženja drugostepene presude zapravo proizlazi da se Okružni sud u njoj detaljno bavio žalbenim navodima tuženih, pri čemu je u konačnici zaključio, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, da je nesporno da su tuženi oklevetali apelanta, da je apelant teško podnio iznošenje tih neistina, da je to štetilo njegovom ugledu i časti, prvenstveno kao porodičnog čovjeka, a onda i kao ličnosti u poslu kojim se bavi, društvu i okolini, "jer kvalifikacija da je na navedeni način zaradio bogatstvo od nekoliko stotina miliona maraka, i to od preprodaje oružja, droge i neplaćanja poreza ne može ostaviti ravnodušnim nikoga". U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukazao na sadržaj člana 11. stav 1. ZZK, koji ni na koji način nije doveo u kontekst činjenica apelantovog predmeta, te istakao da u smislu člana 200. ZOO "ovaj sud smatra, da je iznos od 6.000,00 KM pravilno odmjeren, pa se u ovom dijelu ukazuju neosnovanim i žalba [apelanta], a i žalba tuženih".

36. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da Okružni sud zapravo uopće nije razmatrao apelantove navode u vezi s odbijanjem tužbenog zahtjeva usmjerenog na objavljivanje presude (stav III izreke prvostepene presude) iako je, s obzirom na sadržaj apelantove žalbe, čija se većina navoda upravo odnosila na taj dio odbijajućeg tužbenog zahtjeva, morao eksplicitno odgovoriti zašto je žalba u tom dijelu neosnovana, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda u tom dijelu pravilna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koje je Okružni sud dao u obrazloženju zapravo odnose na odbijajući dio zahtjeva za naknadu štete preko dosuđenog iznosa, dakle odnose se na stav II izreke prvostepene presude. Iz navedenog proizlazi da je Okružni sud zapravo propustio "ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja" u smislu njegove obaveze iz člana 231. ZPP. Dakle, cijeneći sadržaj citiranih odredbi zakona i dovodeći ih u vezu s apelantovim žalbenim navodima, Ustavni sud smatra osnovanim apelantove navode da Okružni sud nije postupio u skladu sa svojim zakonskim obavezama jer uopće nije razmatrao apelantove žalbene navode u vezi s odbijajućim dijelom njegovog tužbenog zahtjeva za objavljivanje presude, odnosno jer osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prema standardu prava na pravično suđenje.

37. Stoga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud propustio da postupi u skladu sa svojom zakonskom obavezom da odgovori na apelantove žalbene navode koji su u okolnostima konkretnog slučaja, s obzirom na eksplicitan sadržaj tužbenog zahtjeva i apelantove žalbene navode (da mu je s obzirom na povredu njegove časti i ugleda važnije objavljivanje presude od finansijske satisfakcije), od odlučnog značaja za donošenje odluke o ovom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva. Dakle, za Ustavni sud je nesporno da u datim okolnostima razlozi navedeni u obrazloženju odluke Okružnog suda, suprotno stavovima Evropskog i Ustavnog suda, nisu obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti). U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da osporena presuda Okružnog suda u vezi s odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na objavljivanje presude ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standard obrazložene presude budući da žalbeni sud nije uopće razmatrao apelantove žalbene navode istaknute u tom pravcu, što je rezultiralo kršenjem apelantovog prava na pravično suđenje.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada Okružni sud nije postupio u skladu sa svojom zakonskom obavezom jer uopće nije cijenio apelantove žalbene navode kojim je osporavao prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za objavljivanje presude, iako se u okolnostima konkretnog slučaja radilo o pitanjima koja su od suštinske važnosti u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i interesa samog apelanta jer je nesporan apelantov interes za objavljivanje predmetne presude kojom je utvrđeno da su spornim izražavanjem tuženi oklevetali apelanta, pa osporena odluka ne sadrži obrazloženje koje zadovoljava standard obrazložene odluke.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.