Službeni glasnik BiH, broj 2/19

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4364/16, rješavajući apelaciju Petra Čivčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. decembra 2018. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Petra Čivčića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016991 16 Rev od 26. augusta 2016. godine u dijelu odluke u kojem je odlučeno o naknadi nematerijalne štete.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 016991 16 Rev od 26. augusta 2016. godine u dijelu odluke u kojem je odlučeno o naknadi nematerijalne štete.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petar Čivčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Savan Zec, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 18. novembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 016991 16 Rev od 26. augusta 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 30. maja 2018. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i zakonski zastupnik tužene su odgovor na apelaciju dostavili 11. i 21. juna 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003365 09 Kri od 28. juna 2012. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 003365 12 Krž od 7. juna 2013. godine, apelant je oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH). Apelant je tokom trajanja krivičnog postupka u periodu od 27. augusta 2009. godine do 28. juna 2012. godine kada je donesena prvostepena presuda kojom se apelant oslobađa od optužbe i pušta na slobodu (relevantni period dvije godine i 10 mjeseci ili 1036 dana) proveo u pritvoru.

6. Apelant je, postupajući u skladu s odredbama člana 433. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), 20. marta 2014. godine Ministarstvu pravde BiH podnio zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, koje ga je 26. marta 2014. godine obavijestilo da neće odlučivati o navedenom zahtjevu, pa je apelant stekao pravo da podnese tužbu radi naknade štete u skladu s odredbama člana 434. stav 1. ZKPBiH.

7. Shodno tome, apelant je 19. augusta 2014. godine tužbom podnesenom Sudu BiH protiv tužene pokrenuo predmetni parnični postupak radi naknade štete. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom od 19. februara 2015. godine apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u iznosu od 250.000,00 KM, te naknadu materijalne štete zbog umanjenja i gubitka plaća i umanjenja uplate obaveznih doprinosa Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: Fond PIORS) i Fondu zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond ZORS), troškova apelantovog boravka u pritvoru, kao i troškova prijevoza apelantove supruge i sina prilikom dolaska apelantu u pritvor, u iznosu od 64.924,42 KM, uz naknadu troškova postupka.

8. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 016991 15 P od 23. jula 2015. godine tužena je obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode isplati iznos od 85.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 50.789,74 KM, i to po osnovu umanjenja i gubitka plaća i umanjenja uplate obaveznih doprinosa Fondu ZORS, troškova apelantovog boravka u pritvoru, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne i materijalne štete preko dosuđenog iznosa odbijen. Istom presudom tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 6.590,00 KM na ime naknade troškova parničnog postupka.

9. U obrazloženju presude Sud BiH se u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete (naknada štete zbog neosnovanog lišenja slobode) pozvao na odredbe člana 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH. Nakon što je citirao sadržaj odredbi navedenog člana, Sud BiH je istakao da neosnovano lišenje slobode, kao osnov za naknadu štete, uvijek postoji u situaciji kada osoba kojoj je stavljeno na teret da je počinila određeno krivično djelo ne bude pravosnažno osuđena za to krivično djelo, a u toku krivičnog postupka je bila lišena slobode. Nadalje, Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, shodno odredbama člana 13. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je apelant tokom trajanja krivičnog postupka proveo u pritvoru ukupno 1036 dana, dakle u relevantnom periodu bio je neosnovano lišen slobode jer je pravosnažnom presudom oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, te da su na taj način ispunjene pretpostavke odgovornosti za štetu i uvjeti za naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode, propisani članom 436. stav 1. tačka a) ZKPBiH.

10. Odlučujući o visini naknade na ime nematerijalne štete, Sud BiH se pozvao na odredbe člana 200. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri čemu je prezentirao sadržaj navedene odredbe. Nakon što je detaljno analizirao kriterije koje je sud uzeo u obzir prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete (eventualne fizičke povrede tokom trajanja pritvora, stepen pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, eventualne povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, uvjeti boravka u pritvorskim jedinicama, ponašanje pritvorskih stražara i ostalog osoblja, eventualne verbalne uvrede i postojanosti tjelesnih tortura), Sud BiH je istakao da apelant u predmetnom postupku nije predlagao niti izvodio dokaze na okolnost da je u toku krivičnog postupka i njegovog boravka u pritvoru pretrpio bilo kakve fizičke povrede, niti da je eventualno ponašanje pritvorskih stražara i ostalog osoblja bilo neprofesionalno i ponižavajuće u odnosu na apelanta ili da je ukupni boravak u pritvoru bio ponižavajući i protivan apelantovim zagarantiranim ljudskim pravima, odnosno da je bio uskraćen u ostvarenju svojih prava predviđenih relevantnim propisima BiH. Pri tom, Sud BiH je naveo da je cijenio težinu i prirodu krivičnog djela (krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti) koje je apelantu stavljeno na teret, kao i činjenicu da je apelant oslobođen od optužbe, imajući pritom u vidu nalaze i mišljenja vještaka medicinske i psihijatrijske struke, koje je Sud BiH prihvatio u cijelosti kao stručne i objektivne, cijeneći da su navedeni vještaci u svojim nalazima jasno i potpuno dali mišljenje u kojem intenzitetu su lišenje slobode i pritvor mogli utjecati na apelantovo psihičko zdravlje. Sud BiH je također naveo da je prilikom odlučivanja o visini naknade nematerijalne štete imao u vidu i druge relevantne okolnosti kao što su "dužina trajanja pritvora, apelantova životna dob, porodični odnosi i imovinsko stanje, te apelantov društveni status nakon ukidanja mjere pritvora i prihvaćenost u uvjetima mjesta boravišta, kao i okolnost da vrijeme provedeno u pritvoru nije utjecalo na njegovu profesionalnu karijeru jer je nastavio rad na istom radnom mjestu i kod istog poslodavca (MUPRS)".

11. Pored navedenog, Sud BiH je naveo da je cijenio i činjenicu da apelant nije postavio zahtjev za naknadu štete u skladu s odredbama člana 437. ZKPBiH, kojim se propisuje mogućnost suda da po apelantovom zahtjevu naloži objavljivanje u medijima saopćenja o odluci iz koje proizlazi neosnovanost apelantovog lišenja slobode.

12. Konačno, Sud BiH je cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja zaključio da iznos od 85.000,00 KM predstavlja pravičnu naknadu apelantu na ime nematerijalne štete, te je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, smatrajući da je iznos previsoko postavljen i da nije spojiv s prirodom i svrhom ovog vida novčane naknade. Naime, Sud BiH je obrazložio da novčana naknada na ime nematerijalne štete apelantu služi kao satisfakcija za zadovoljenje njegovog osjećaja povrijeđenog prava, a nikako za naknadu štete u novcu jer su objekt zaštite kod nematerijalne štete povrijeđena dobra koja spadaju u ličnu sferu oštećenog, tako da se u sferi oštećenog mora postići svrha te naknade, dok se u sferi odgovorne osobe mora postići efekt koji odgovara svrsi te naknade. Zahtjev za naknadu nematerijalne štete u vidu zadovoljenja ne isključuje pravo na zahtjev za novčanu naknadu nematerijalne štete pod uvjetom da je apelantu pored povrede prava ličnosti prouzrokovana šteta u vidu pretrpljenih fizičkih i duševnih bolova ili straha i da intenzitet i trajanje tih vidova štete opravdavaju dosuđivanje naknade.

13. Utvrđujući osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu naknade na ime materijalne štete u ukupnom iznosu od 50.789,74 KM, Sud BiH je istakao da je svoju odluku u ovom dijelu tužbenog zahtjeva zasnivao na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, kojem je dao punu vjeru cijeneći da ga je sačinio stalni sudski vještak za ekonomska pitanja, iz kojeg proizlazi da apelantu po osnovu neisplaćenih plaća u periodu suspenzije pripada pravo na naknadu u iznosu od 49.381,60 KM, kao i pravo na naknadu po osnovu manje obračunatih i neuplaćenih doprinosa Fondu ZORS u iznosu od 537,83 KM. Istovremeno je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade po osnovu manje obračunatih i uplaćenih doprinosa Fondu PIORS u iznosu od 794,52 KM kao neosnovan, što je Sud BiH obrazložio na način da je "na ročištu za glavnu raspravu apelantov punomoćnik obavijestio sud da su uplaćeni doprinosi navedenom Fondu na apelantovo ime za cijeli sporni period, a u prilogu su dostavljene i potvrde o uplati".

14. Na kraju je Sud BiH zaključio da je apelant dostavljanjem računa o telefonskim pozivima s telefona u KPZ Istočno Sarajevo dokazao osnovanost zahtjeva po osnovu troškova boravka u pritvoru (upotreba telefona u KPZ Istočno Sarajevo), te je apelantu dosudio naknadu po tom osnovu u iznosu od 870,31 KM.

15. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu troškova prijevoza njegove supruge i sina, koji su nastali prilikom njihovog dolaska u pritvorsku posjetu apelantu, Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao osnovanost svog zahtjeva u ovom dijelu, te da se "radi o troškovima drugih osoba koje nisu učestvovale u postupku zbog čega tužilac (apelant) nije aktivno legitimiran za postavljanje zahtjeva za naknadu štete po navedenom osnovu".

16. Odluku o kamatama Sud BiH je donio primjenom odredaba člana 277. ZOO-a, i to tako što ju je dosudio na iznos na ime naknade nematerijalne štete počevši od dana donošenja presude, pa do isplate, a na ime materijalne štete od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa.

17. Odluku o troškovima postupka Sud BiH je donio na osnovu relevantnih odredaba člana 323. stav 2, čl. 332. i 333. ZPP, kao i relevantnih odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u vezi sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi FBiH ("Službeni glasnik BiH" broj 18/05).

18. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 p 016991 15 Gž od 10. februara 2016. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da Fondu PIORS na apelantovo ime uplati iznos od 794,52 KM za period preciziran u izreci presude, te apelantu isplati iznos od 7.356,00 KM na ime troškova posjete supruge i sina apelantu u pritvorsku jedinicu. U preostalom odbijajućem dijelu na ime naknade nematerijalne i materijalne štete apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom žalba tužene je djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu naknade materijalne štete na ime uplate obaveznih doprinosa Fondu ZORS za period preciziran u izreci presude u iznosu od 595,79 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, dok je u preostalom pobijanom dijelu žalba tužene odbijena.

19. Nakon što je drugostepeno vijeće Suda BiH utvrdilo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da je apelant u pritvoru neosnovano proveo 1036 dana jer je donesena oslobađajuća presuda od 20. juna 2012. godine, koja je potvrđena presudom od 7. juna 2013. godine, drugostepeno vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, pozivajući se na odredbe člana 436. stav 1. tačka a) ZKP, utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu štete, te da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 200. ZOO-a i apelantu dosudio iznos od 85.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da nematerijalna šteta za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. U vezi s tim, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je "visina dosuđene naknade u iznosu od 85.000,00 KM utvrđena u skladu s težinom i prirodom krivičnog djela za koje je apelant bio optužen, vremenskim trajanjem lišenja slobode, nalazom i mišljenjem vještaka medicinske i psihijatrijske struke kojima je u cijelosti poklonjena vjera, te drugim relevantnim okolnostima, kao što su javna eksponiranost slučaja, apelantova životna dob, porodične prilike, kao i činjenica da vrijeme provedeno u pritvoru u konačnici nije utjecalo na njegovu profesionalnu karijeru jer je apelant 15. oktobra 2014. godine ponovo nastavio obavljati poslove na istom radnom mjestu i kod istog poslodavca. Stoga, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je apelantu dosuđeni iznos od 85.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete primjeren i adekvatan okolnostima konkretnog slučaja i značaju povrijeđenog dobra i shodno odredbama člana 200. stav 2. ZOO-a nije protivan svrsi kojoj naknada služi.

20. Drugostepeno vijeće Suda BiH je nadalje u vezi s apelantovim žalbenim navodima istaklo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredaba člana 189. stav 1. ZOO-a dosudio apelantu materijalnu štetu na ime umanjenih i neisplaćenih plaća za period neosnovanog lišenja slobode i suspenzije s posla. Međutim, drugostepeno vijeće je zaključilo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da apelantov poslodavac nije izvršio uplatu razlike doprinosa Fondu PIORS za period apelantove suspenzije s posla od 29. augusta 2009. godine do 16. aprila 2010. godine), te je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačilo i tuženu obavezalo da Fondu PIORS uplati iznos od 794,52 KM kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke.

21. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete koja se ogleda u troškovima prijevoza apelantove supruge i sina koji su nastali kao posljedica njihovog dolaska u pritvorsku posjetu apelantu, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da se "ovi troškovi mogu posmatrati kao troškovi koje je imao sam tužilac" (apelant). Stoga, imajući u vidu cijenu karte na relaciji Prijedor – Doboj i Prijedor – Sarajevo na dan 3. decembar 2014. godine, drugostepeno vijeće je utvrdilo da je tužena dužna isplatiti apelantu na ime materijalne štete po osnovu troškova prijevoza supruge i njegovog sina iznos od 7.375,00 KM.

22. U odnosu na žalbene navode tužene kojima pobija prvostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu isplati naknadu na ime materijalne štete zbog umanjenja uplate doprinosa Fondu ZORS, drugostepeno vijeće je zaključilo da su oni osnovani budući da apelant u toku postupka nije dokazao da je izostankom uplate doprinosa Fondu ZORS apelantu pričinjena šteta zbog nemogućnosti korištenja zdravstvene zaštite. Pored toga, drugostepeno vijeće je istaklo da je apelant svojim zahtjevom "tražio uplatu razlike doprinosa zbog umanjene plaće, a zdravstvena zaštita nije uvjetovana visinom plaće".

23. Imajući u vidu sve navedeno, drugostepeno vijeće Suda BiH je primjenom odredaba člana 196. stav 1. tačka 4. ZPP preinačilo prvostepenu presudu, te je donijelo odluku kao u izreci drugostepene presude.

24. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, reviziono vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 016991 16 Rev od 26. augusta 2016. godine apelantovu reviziju odbilo, dok je reviziju tužene djelimično usvojilo, te drugostepenu presudu preinačilo tako da je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime materijalne štete koja se odnosi na troškove posjete supruge i sina apelantu u iznosu od 7.356,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu revizija tužene je odbijena kao neosnovana.

25. U obrazloženju presude reviziono vijeće je u odnosu na apelantove revizione navode kojima ukazuje da nižestepeni sudovi nisu pravilno odmjerili visinu naknade na ime nematerijalne štete zaključilo da su nižestepeni sudovi dali određene razloge koji opravdavaju dosuđeni iznos naknade od 85.000,00 KM u smislu odredbe člana 200. ZOO-a. Naime, reviziono vijeće je istaklo da "nematerijalna šteta za duševne bolove zbog neosnovanog lišenja slobode predstavlja jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice za koje se oštećenom dosuđuje jedan iznos naknade, pri čijem odmjeravanju sud uzima u obzir sve relevantne okolnosti vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Shodno navedenom, reviziono vijeće Suda BiH smatra da je iznos od 85.000,00 KM na ime dosuđene naknade nematerijalne štete, suprotno apelantovim revizionim navodima, utvrđen pravilnom ocjenom izvedenih dokaza čiji sadržaj je naveden u obrazloženju prvostepene presude, a posebno ocjenom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i psihijatrijske struke kojima su nesporno utvrđeni zdravstveni poremećaji kod apelanta, te da su određene bolesti (upala sluznice jednjaka i upala dvanaestopalačnog crijeva) nastale kao posljedica stresa koji je apelant doživio zbog neosnovanog lišenja slobode. Reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da su nižestepeni sudovi u cijelosti poklonili vjeru nalazima i mišljenju vještaka medicinske i psihijatrijske struke koji su i prema ocjeni tog vijeća objektivni i urađeni po pravilima struke i nauke.

26. Također, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da drugostepena odluka sadrži detaljno obrazloženje razloga kojima su se nižestepeni sudovi rukovodili prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete jer naknada nematerijalne štete nije cilj, već sredstvo kojim oštećeni zadovoljavanje potreba ne bi mogao podmiriti, olakšava sebi život i čineći ga podnošljivim ublažava duševnu bol koju podnosi". Stoga, cijeneći utvrđene činjenice i okolnosti (o čemu se reviziono vijeće izjasnilo na str. 7. obrazloženja), reviziono vijeće je zaključilo da apelant ima pravo na naknadu nematerijalne štete, te da je dosuđeni iznos naknade od 85.000,00 KM u skladu s utvrđenim okolnostima konkretnog slučaja shodno odredbama člana 200. stav 2. ZOO-a.

27. U vezi s revizionim prigovorima tužene kojim osporava drugostepenu presudu u dijelu kojim je tužena obavezana da apelantu naknadi materijalnu štetu u iznosu od 7.356,00 KM na ime troškova prijevoza njegove supruge i sina, koji su nastali kao posljedica njihovog dolaska u posjetu apelantu dok je bio u pritvoru, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da su navedeni prigovori tužene osnovani budući da apelant "niti jednim provedenim dokazom nije dokazao visinu dosuđene naknade, odnosno nije dokazao u čemu se ogleda materijalna šteta koju je apelant lično pretrpio". Stoga, reviziono vijeće Suda BiH je zaključilo da nije osnovan apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete po navedenom osnovu.

28. S obzirom na navedeno, reviziono vijeće Suda BiH je donijelo odluku kao u izreci presude shodno odredbama čl. 215. i 217. ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelant smatra da je revizionom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant ukazuje da naknada na ime nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode nije pravično dosuđena jer su sudovi proizvoljno cijenili provedene dokaze, a posebno nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke iz kojeg proizlazi da je apelantu "fizičko zdravlje trajno i nepovratno oštećeno s izuzetno opasnim posljedicama u budućnosti". U vezi s tim, apelant ukazuje da je "nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr. Milana Srdića, koji je svoj nalaz detaljno obrazložio na ročištu za glavnu raspravu od 19. februara 2015. godine, nesporno utvrđeno postojanje hroničnih organskih oboljenja tužioca (apelanta), a uzrok tih oboljenja je boravak tužioca (apelanta) u pritvoru". Apelant smatra da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene i druge okolnosti ovog vida naknade štete, kao što su težina optužbi, period u kojem je neosnovano bio u pritvoru, porodične prilike, kao i druge relevantne okolnosti koje su od značaja za pravilnu primjenu odredaba člana 200. ZOO-a, što ukazuje da utvrđena visina naknade za ovaj vid štete ne predstavlja pravičnu satisfakciju, shodno težini optužbi i trajanju pritvora.

30. Apelant, također, smatra da je i reviziona odluka u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete koja se ogleda u troškovima prijevoza apelantove supruge i sina koji su nastali kao posljedica njihovog dolaska u posjetu apelantu u pritvorsku jedinicu zasnovana na proizvoljnoj ocjeni dokaza, navodeći da njegova supruga s plaćom od 400,00 KM koju je imala u periodu kada je apelant boravio u pritvoru nije mogla finansirati nijednu posjetu apelantu, već je jedva izdržavala sebe i njihovog mldb. sina, tako da su joj novac za posjete apelantu davali apelantovi rođaci i prijatelji.

b) Odgovor na apelaciju

31. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da je osporenom presudom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo zbog čega nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se neosnovano pozvao. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

32. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da je Sud BiH apelantu dosudio naknadu na ime nematerijalne štete primjenjujući opće principe u pogledu visine naknade štete, u skladu sa članom 200. ZOO-a. Osporena presuda sadrži potpuna i jasna obrazloženja, a sam postupak pružio je strankama potpuno i pravično suđenje. Članom 436. ZKP taksativno je određeno kojim osobama pripada pravo na naknadu štete, te smatra da je pravilna odluka u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete, na ime troškova posjeta supruge i sina apelantu u pritvorsku jedinicu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

33. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 434.
Podnošenje tužbe nadležnom sudu za naknadu štete

(1) Ako zahtjev za naknadu štete ne bude usvojen ili po njemu nadležno ministarstvo Bosne i Hercegovine ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete.

[...]

Član 436.
Ostale osobe kojima pripada pravo na naknadu štete

(1) Pravo na naknadu štete pripada:

a) osobi koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja krivičnog postupka ili je postupak obustavljen ili je pravomoćnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba odbijena,

b) osobi koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog postupka izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivičnopravna sankcija koja se ne sastoji u lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne,

c) osobi koja je usljed pogreške ili nezakonitog rada organa neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere,

d) osobi koja je u pritvoru provela duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.

(2) Osobi koja je lišena slobode bez zakonskog osnova, pripada pravo na naknadu štete ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj.

(4) U postupku za naknadu štete, u slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, shodno će se primjenjivati odredbe ove glave.

[...]

34. Krivični zakon Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08 i 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 42a.
Zamjena kazne zatvora

(1) Izrečena kazna zatvora do jedne godine će se, na zahtjev osuđenog, zamijeniti novčanom kaznom koja se plaća u jednokratnom iznosu u roku do 30 dana.

(2) Kazna zatvora zamjenjuje se novčanom kaznom tako što se svaki dan izrečene kazne zatvora izjednačava s jednim dnevnim iznosom novčane kazne ili sa 100 KM, ako se novčana kazna utvrđuje u određenom iznosu.

35. Zakon o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i "Službeni list RBiH br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 189.

(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

(2) Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

36. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine ("Službene novine BiH" br. 36/04, 84/07 i 58/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 13.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje Sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 90.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 016991 16 Rev od 26. augusta 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. septembra 2016. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

41. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom pobija.

43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

44. U konkretnom slučaju postupak koji je apelant vodio pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: "Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja." (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 32/05).

45. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelacija pokreće, ispitati da li je osporena odluka Suda BiH zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba materijalnog prava.

47. Imajući u vidu suštinu apelantovog tužbenog zahtjeva, dakle zaštitu prava na čast i ugled zbog neosnovanog lišavanja slobode i iz toga proisteklog prava na naknadu štete, Ustavni sud konstatira da je predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

48. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u predmetu AP 754/14 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 754/14 od 31. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Budući da predmetna apelacija pokreće slično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud će u nastavku obrazloženja podsjetiti na ključne dijelove iz citirane odluke.

49. Dakle, Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, podsjetio da je njegova nadležnost određena Ustavom Bosne i Hercegovine kao i ograničenjima (kočnicama) koje je Ustavni sud razvio kroz svoju praksu. Jedno od takvih ograničenja (kočnica) principijelan je stav Ustavnog suda da ne ispituje činjenice koje su utvrdili redovni sudovi. Međutim, taj stav nije apsolutan s obzirom na to da praksa Ustavnog suda u tom pravcu dopušta izuzetke u slučajevima kada su relevantne činjenice utvrđene "očigledno proizvoljno". Opravdanje za navedeni izuzetak Ustavni sud nalazi u činjenici da "proizvoljnost" odnosno "arbitrarnost ili samovolja" ne može biti u skladu s principima iz Ustava Bosne i Hercegovine, uprkos tome što utvrđivanje relevantnih činjenica spada u osnovnu nadležnost redovnih sudova. Dakle, navedeni izuzetak je potreban da bi se mogla popraviti odluka koja je potencijalno neustavna. Ovaj izuzetak se mora krajnje oprezno primjenjivati, ali ne smije postati apsolutno pravilo jer bi to u konačnici predstavljalo redukciju ustavnih prava.

50. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu i stavove Evropskog suda zauzete u predmetu Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavsky protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) u kojoj se Evropski sud, osim suštine zahtjeva iz člana 10. Evropske konvencije, dakle prava na slobodu izražavanja, bavio primjenjivošću člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u kontekstu dosuđene naknade nematerijalne štete, zaključio da se Ustavni sud može, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, upustiti u raspravljanje dosuđene naknade štete s aspekta njene proporcionalnosti, i to u odnosu na elemente iz kojih se formira novčana naknada kao pravična zadovoljština za neosnovano lišenje slobode, imajući pri tom u vidu da se taj iznos naknade štete "utvrđuje na osnovu specifičnih okolnosti svakog konkretnog slučaja", dakle i ovog, na bazi elemenata iz kojih se formira novčana naknada bez ulaska u njenu visinu, odnosno njen obim.

51. Konačno, Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu iznesene stavove u kontekstu ključnih apelacionih prigovora, ocijenio da je Sud BiH u žalbenom i revizionom postupku propustio da iznos dosuđene nematerijalne štete dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta (jasno navedenih u prvostepenoj presudi) i u vezi s tim kontekst zahtjeva proporcionalnosti, dakle nematerijalnih vrijednosti koje se tiču apelanta kao ljudskog bića, a zatim kao pripadnika određene društvene zajednice, i to s njegovog građanskopravnog aspekta, pa proizlazi zaključak da je iznos nematerijalne štete zbog povrede časti i ugleda proizašle zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren, konkretno, propuštanjem dovođenja u vezu specifičnih okolnosti (svakog pojedinog slučaja) i u vezi s tim proporcionalnosti (tačka 31. Odluke).

52. Kada je riječ o samoj suštini ugleda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog "privatnog života" zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28), što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni i neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2814/13 od 20. aprila 2016. godine, stav 42, dostupna na www.ustavnisud.ba).

53. Dovodeći navedeno u vezu s predmetnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH prilikom razmatranja apelantovih revizionih prigovora, koji su suštinski identični ovim iz apelacije, utvrdilo da oni nisu osnovani jer su nižestepeni sudovi prilikom odmjeravanja ovog vida štete u dovoljnoj mjeri ocijenili specifične okolnosti konkretnog slučaja, kao što su težina krivične optužbe, dužina trajanja pritvora, nalaz i mišljenje vještaka, apelantova životna dob, njegove porodične okolnosti i sl. ocijenivši da iznos od 85.000,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove, te da je pravilno primijenjena odredba člana 200. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH do takvog zaključka došlo na osnovu slobodne sudijske procjene, i to ponovnom analizom relevantnih okolnosti konkretnog slučaja koje su navedene u obrazloženju presude. Ustavni sud, isto tako, zapaža da je reviziono vijeće Suda BiH podsjetilo na to da se šteta kod ovog vida nematerijalne štete ogleda u subjektivnom trpljenju nesumnjivo teških duševnih bolova (porodične prilike), te naveo da upravo navedene subjektivne okolnosti predstavljaju osnov za dosuđenu naknadu štete radi mogućeg uspostavljanja ravnoteže u poremećenom subjektivnom stanju oštećenog.

54. U vezi s obrazloženjem revizionog vijeća Suda BiH, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant i u reviziji posebno ukazao da prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete u postupku nižestepenih sudova nije u dovoljnoj mjeri ocijenjena dužina trajanja pritvora, težina optužbi, činjenica da je apelant oslobođen optužbi, te njegove porodične prilike, odvojenost od porodice duži period, reakcije sredine i sl., što sve navedeno, prema apelantovoj ocjeni, treba uzeti u obzir prilikom primjene člana 200. ZOO-a. Apelant i u apelaciji tvrdi da ni reviziono vijeće Suda BiH ove okolnosti nije u dovoljnoj mjeri ocijenilo prilikom odmjeravanja visine štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da je apelant proveo u pritvoru dvije godine i deset mjeseci (1036 dana), što zaista predstavlja dug period, zatim da je bio optužen za krivično djelo zločin protiv čovječnosti, koje spada u grupu najtežih krivičnih djela, za koje je pravosnažno oslobođen od optužbi, zatim da je prije pritvaranja obavljao izuzetno odgovorne poslove za koje mora postojati povjerenje građana.

55. U vezi s apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća na to da, shodno zauzetom pravnom stavu redovnih sudova na području Bosne i Hercegovine (orijentacioni kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete koje je usvojio Vrhovni sud Federacije BiH od 27. januara 2016. godine) "duševni bolovi zbog neosnovanog lišenja slobode predstavljaju jedinstven vid štete koji obuhvata sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane za ličnost oštećenog proistekle iz neosnovanog lišenja slobode. Ustavni sud zapaža da se za ovaj vid štete dosuđuje jedan iznos naknade, a da sud prilikom odmjeravanja visine naknade uzima u obzir sve okolnosti slučaja (ugled koji je oštećeni ranije uživao u svojoj sredini, odnos sredine prema njemu poslije osude, odnosno lišenja slobode i sve druge okolnosti koje su utjecale na prirodu, težinu i trajanje psihičkih bolova)".

56. Imajući u vidu sve navedeno, te polazeći od navedenih standarda na koje je ukazao i apelant, te podržavajući praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 754/14, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju navedeni standardi nisu primijenjeni prilikom odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete. Ustavni sud smatra da je reviziono vijeće Suda BiH propustilo da iznos dosuđene naknade dovede u kontekst materijalnog prava u pogledu specifičnih okolnosti koje se tiču apelanta i zahtjeva proporcionalnosti, te zaključuje da je iznos nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno odmjeren.

57. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarnog određivanja iznosa naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode, što je imalo za posljedicu kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

58. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke utvrđujući djelimičnu osnovanost istaknutih prigovora, pa shodno tome Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati apelacione navode i u kontekstu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je arbitrarno određen iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode.

60. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Zlatko M. Knežević, s. r.